Piše: Srećko Ignjatović
Ovaj rad i tekst u prvom dijelu predstavlja pokušaj i ima zadatak da u kraćim potezima i sažetom obimu predstavi što realniju i vjerniju sliku industrijalizacije mjesta Ilijaš od vremena austrougarske uprave (1878-1918), Kraljevine SHS/Jugoslavije (1919-1941) i Socijalističke federativne republike Jugoslavije (1945-1992), s posebnim naglaskom na razvoj i eksploataciju šuma u dolini rijeke Misoče.
Radi korektnog pristupa ovom vrlo složenom pitanju, a s ciljem postizanja relevantnih rezultata, na temelju izvorne građe i prihvatljivih izvora informacija, pratiti ćemo primjerom uspona dviju tvrtki: „F. Steinmetz & Komp.“ (1886-1917) i „Buttazzoni & Venturini“ (1890-1945), obje iz Sarajeva.
Polazišna literatura za ovaj rad su knjige:
- Branislav Begović, 1978. „Razvojni put šumske privrede u Bosni i Hercegovini u periodu austrougarske uprave (1878—1918) sa posebnim osvrtom na eksploataciju šuma i industrijsku preradu drveta“,
- Branislav Begović, 1985 „Šumska privreda Bosne i Hercegovine za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918.-1941.) s posebnim osvrtom na eksploataciju šuma i industrijsku preradu drveta. Sarajevo“,
- Dževad Juzbašić, 1974. „Izgradnja željeznica u Bosni i Hercegovini u svjetlu austrougarske politike od okupacije do kraja Kállayeve ere“i
- Web portal vremeplov.ba, Lični arhivski fond.
Okupacijom Bosne i Hercegovine (1878. godine) Austro-Ugarska je dobila u posjed velika prirodna bogatstva, među kojima su se nalazile i šume. U cilju osiguranja potrebnih finansijskih prihoda zemaljskoj blagajni, austrougarska uprava u BiH orijentirala se u početku na prodaju pojedinih šumskih područja putem direktnih pogodbi i zaključivanja dugoročnih ugovora sa pojedinim preduzećima i poduzetnicima.
Na temelju slobodnih pogodbi zaključivani su dugoročni ugovori o eksploataciji šuma u dva oblika: Eksploatacija hrastovih i bukovih šuma s manufakturnom proizvodnjom i eksploatacija šuma u okviru erarskih šumskih režijskih poslova (B. Begović 1978. godine).
Jedan takav ugovor (s manufakturnom proizvodnjom) zaključen je s privatnom tvrtkom „F. Steinmetz & Kѳmp.“ 1886. godine, a u okviru erarskih šumskih režijskih poslova s tvrtkom „Buttazzoni & Venturini“ 1898. godine. Prije nego što prijeđemo na glavnu temu, dopustite da ukratko navedemo biografiju poslovanja tvrtke „F. Steinmetz & Kѳmp.“.
Preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“
Franz Steinmetz (stariji) i Franjo Steinmetz (mlađi) doselili su se iz Austrije u Sarajevo 1886. godine. Iste godine u općinskom sudu u Sarajevu registrirali su preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ s određenom djelatnošću „Trgovina drveta za građu i gorivo“. Sjedište preduzeća i boravišnu adresu prijavili su u ulici Čemaluša, a skladište drva (Holzplatz) u Kolodvorskoj ulici (Bahnhofstraße) u gradskom naselju Ferhadija. (Izvor: Bosanski Glasnik 1902. godine).
Većinom su se potrebnom oblovinom snadbijevali iz vlastite pilane i manjim dijelom licitacijom ili neposrednom pogodbom sa vlasnicima drugih preduzeća.
Preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ – Pilana „Mošćanica“ kod Vasin Hana, Sarajevo
Godine 1886. preduzeće je na rijeci Mošćanici kod Vasina Hana sagradilo pilanu na vodeni pogon. To je ujedno bila i prva sagrađena pilana na rijeci Mošćanici. Pilana je bila konstruisana na vodeni pogon i bila je vrlo primitivna, odnosno u punom smislu kao pilana ‘potočara’. Naime, voda dovedena posebnim ‘j azom’ (koritom) do pilane, padala je kroz drveni ‘badanj’ (bačva bez dna) na malo drveno kolo koje se okretalo oko horizontalno postavljene drvene osovine. U ovu drvenu osovinu bila je učvršćena tzv. „gega“ (sinonim „gega“ – poskakuje, uspinje, giba) izrađena od drveta i sastavljena od vratila na lakat i dugačke motke pomoću koga se dizao i spuštao okvir drvenog ‘jarma’ (okvir) na kome je bio pričvršćen gater venecijaner, odnosno jedna željezna testera debljine oko 0,5 cm.
Godišnji kapacitet ove pilane nije mogao iznositi više od 100 m³ četinarske pilanske oblovine. Pilansku oblovinu nabavljali su putem licitacije iz predjela Vučja Luka, tj. sa šumskog područja Kalina – Bioštica. Zbog otežanog transporta šumske oblovine do pilane i visine cijene prevoza rezane građe do skladišta u gradu, preduzeće je odlučilo prodati pilanu.
Nevedenu pilanu otkupio je Nezir Hadžija, a od njega prekupio Ismet Šljaka koji je pilansko postrojenje (1918. godine) prebacio na parni pogon.
Zadnji vlasnik bio je Nedeljko Stokić (1933. godine) koji je u tu pilanu, pored jednog venecijanera, ugradio i jedan puni gater s instaliranim parnim strojem od 55 KS. (B. Begović 1978. ABH FDŠS – Katastar domaćih malih pilana, Fol 60-61).
Preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ – Pilana u Srednjem kod Sarajeva
Pred sam kraj devetnaestog stoljeća preduzeće je sagradilo prvu pilanu na vodeni pogon uz potok Raču (lijeva pritoka rijeke Ljubine) kod Srednjeg. Prilikom izgradnje pilane instaliran je i pušten u rad jedan gater venecijaner.
Kasnije, potpisivanjem ugovora o eksploataciji šuma sa Zemaljskom vladom (1901. godine), instaliran je i drugi gater.
Potrebnom oblovinom preduzeće se snabdijevalo iz šumskog područja Rača – Kalina (šuma Laze i Lipnik) s godišnjim kapacitetom od oko 2.400 m³ prerađenog četinarskog drveta. Oblovina do pilane dopremana je pomoću vodenih drvenih ‘riža’ (Wässriger Holzreis), a pilansku prerađevinu transportirali su šumsko-rudničkom uskotračnom prugom do Semizovca, odnosno do Sarajeva, franko skladište drva u Ferhadiji. Pilana je radila do kraja 1917. godine, kada je prodana, te ju je otkupio Danilo Ćorović iz Sarajeva.
Godine 1922., kod ušća potoka Rače u rijeku Ljubinu, Luka Čabrajić sagradit će parnu pilanu, a u ožujku 1926. godine je registrira u Preduzeće „Ozren“ – Šumska industrija a.d. Srednje. Jedan od akcionara bio je i Danilo Ćorović koji je u novoosnovano preduzeće unio svoju pilanu na vodeni pogon, koju je svojevremeno kupio od Franza Steinmetza. (B. Begović 1985.) [END TRANSLATION]
Preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ – Tarčin kod Sarajeva
Godine 1901., poduzeće „F. Steinmetz & Korp.“ s Vladom Zemalja potpisat će dugoročni ugovor o iskorištavanju šumskog područja Preslica – Lapov dol – Lanište kod Tarčina. Predmet ugovora bila je sječa od otprilike 80.000 m³ korisnog četinarskog i 50.000 m³ hrastovog drveta, uz otpadajuću količinu ogreva.
Zbog financijskih poteškoća preduzeće nije bilo u mogućnosti da pristupi realiziranju zaključenog ugovora. Takvo stanje trajalo je oko dvije godine, te od strane Zemaljske vlade preduzeće dobiva upozorenje uz obrazloženje za raskid ugovora ukoliko odmah ne poduzme potrebne radnje eksploatacije, jer u protivnom gubi prava na koncesiju, kako je stajalo u predmetnom ugovoru.
U novonastaloj situaciji preduzeće ulazi u ‘poslovne’ pregovore s novoosnovanim poduzećem „Rafael Z. Finci i Korp.“ (osnovano 1902. godine, s suvlasnicima Ellas Baruh i Isak Baruh) koje će 1903. godine ‘otkupiti’ i preuzeti na sebe ugovor iz 1901. godine o dugoročnoj eksploataciji ugovorenog šumskog područja, koji je svojevremeno posjedovalo poduzeće „F. Steinmetz & Korp.“. Firma će uskoro izgraditi šumsku željezničku prugu u kombinaciji adhezione (10,6 km) i gravitacijske (5,4 km) željezničke pruge (koturača) dužine cca 16,0 km, koja će voditi od Tarčina preko Guvništa do Laništa i Lapov dola. Istovremeno je firma podigla u Tarčinu parnu pilanu s pogonskim strojem od 200 KS i s 4 gatera, kao i svim ostalim strojevima i uređajima.
Godine 1911. doći će do pretvaranja poduzeća „Rafael Z. Finci i Komp.“ u dioničko društvo pod nazivom Društvo za eksploataciju i izvoz drva „Jela“, koje je nastavilo realizaciju ugovora iz 1903. godine. (B. Begović 1978.)
Iz ovog kratkog fragmentarnog prikaza o poslovanju poduzeća „F. Steinmetz & Komp.“ može se zaključiti da je poduzeće raspolagalo s vrlo malim kapitalom.
Iako se ugovorno područje i mjesto Tarčin oslanjalo na državnu prugu Sarajevo – Metković (sagrađena 1891. godine), podizanje pilane i gradnja željezničke saobraćajnice za ovo preduzeće bio je ogroman investicijski projekt kojeg nisu mogli realizirati. Zanimljivo je što se slična poslovna greška preduzeća desila i 1910. godine.
Naime, Zemaljska vlada za BiH i tvrtka „F. Steinmetz & Komp.“ potpisat će dugoročni ugovor o eksploataciji šumskog područja Misoča kod Ilijaša na razdoblje od 15 godina. Kako tvrtka, nakon dvije godine, nije pristupila realizaciji potpisanog ugovora, zemaljski erar pokrenut će sudski postupak kod nadležnog suda u Sarajevu. Rezultat nagodbe u vezi sa sudskim postupkom, tvrtka, sada pod imenom „Inokosno preduzeće F. Steinmetz“, integrirat će se (poslovno udružiti) s tvrtkom „Buttazzoni i Venturini“. (Izvor: Branislav Begović, 1978.)
Tvrtka „Buttazzoni i Venturini“ posmatrajući okrug Sarajevo pa i šire, bila je jedno od najjačih i najuspješnijih gospodarskih poduzeća u drvnoj preradi. U nastavku ćemo ukratko navesti biografiju poslovanja navedenog poduzeća.
„Buttazzoni i Venturini“ – dolazak u Sarajevo i registracija poduzeća
Godine 1885., Peter Buttazzoni, po zanimanju stolarski radnik, i Ivan Venturini, stolarski radnik i mašinbravar iz Italije, doselili su u Sarajevo i registrirali poduzeće „Buttazzoni i Venturini“, s uplaćenim temeljnim kapitalom od dva milijuna kruna, uz klauzulu da svaki dioničar potpisuje za sebe. Osnovna djelatnost je proizvodnja građevinske stolarije i namještaja te izvoz robe u inozemstvo. S početnim kapitalom sagradit će parnu pilanu u Sarajevu (uz Koševski potok) i tvornicu stolarske robe (Tischler Warenfabrik) sa skladištem rezane građe (Holzplatz) i ogrijevnog drveta. Boravišna adresa s tvornicom registrirana je u Kolodvorskoj ulici (Bahnhofstraße) u gradskom naselju Ferhadija. (Izvor: Bosanski Glasnik 1902. godine).
„Buttazzoni i Venturini“ – gradnja pilane u Sarajevu i proširivanje djelatnosti
Godine 1898. preduzeće će sagraditi parnu pilanu (Sägewerk) u ‘naselju’ Koševo uz Koševski potok i istovremeno tvornicu građevne stolarije i namještaja s 120 zaposlenih radnika.
Industrijsko postrojenje sastojalo se od: Parni stroj snage od 50 KS, dva gatera, četiri cirkularne pile, dvadeset instaliranih strojeva za obradu drveta (tračna pila, freze, glodalice, hoblarice, debljače, brusilice, stroj za ljuštenje furnira, prese i dr.). Za strojevima su uglavnom radili strani radnici s radnim iskustvom, dok su ‘domaći’ radnici obavljali niže stručno zanimanje (pomoćnici u opsluživanju stroja) i teže fizičke poslove. (Dževad Juzbašić, 1974.)
Godine 1890., umjesto naziva Tvornica stolarske robe (Tischler Warenfabrik), nosi naziv Tvornica namještaja (Möbelfabrik). Asortiman proizvoda su: prozori, vrata, portali, oprema za trgovine, brodski podovi, četverokutni masivni namještaj svih stilova, friz od američkog hrasta, furniri, karniše i asortiman ostalog stolarskog pribora i specijalni namještaj u orijentalnom stilu.
Zahvaljujući vizionarskoj obrazovnoj podršci tadašnjeg režima, školovale su se generacije zanatlija u drvorezbarstvu i usavršili tehniku do neprepoznatljivosti. Mnogi od svršenih zanatlija zaposlili su se kod već etabliranog proizvođača namještaja „Buttazzoni i Venturini“ u Sarajevu i u Mostaru. Naime, preduzeće je 1886. godine otvorilo filijalu u Mostaru i sagradilo manju tvornicu (radionicu) namještaja (registrovanu 1891. godine) te zapošljavalo do 35 radnika. Ručno rezbareni komadi namještaja iz mostarske tvornice (peškuni, stolci, sofe i sl.) su izlagani na sajmovima i izložbama u Budimpešti 1896., Parizu – Milenijska izložba 1900., Milanu 1906., zlatna medalja, Torino 1911., zlatna medalja itd. (Izvor: Bosanski Glasnik 1915.)
Vrijedno je spomenuti i jednog od pionira drvorezbara-poduzetnika početkom dvadesetog stoljeća, a to je Konjičanin Gano Nikšić. On je tehniku rezbarenja (bordure u obliku cvjetova i drugih oblika) naučio od već školovanih zanatlija te je kasnije razvio i usavršio, a zatim ju je prenio na svog sina, osnivši ‘kompaniju’ u Konjicu 1927. godine, koja i danas postoji. Inače, konjički duborez je u studenom 2017. godine upisan na UNESCO-ovu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva.
„Buttazzoni i Venturini“ – Eksploatacija šume u šumskom području sliva potoka Povače
Za kontinuirani rad sagrađene pilane u Sarajevu (Koševski potok), s potrebnom oblovinom, preduzeće se snabdijevalo od erarskog režijskog poslovanja Šumske uprave Sarajevo iz ugovornog šumskog područja sliva potoka Povača.
Godine 1898., slobodnom pogodbom, preduzeće „Buttazzoni i Venturini“ s Vladom Bosne i Hercegovine zaključilo je dugoročni ugovor o desetogodišnjoj eksploataciji 40.000 – 60.000 m³ korisnog četinarskog drveta u šumama koje su se nalazile u gravitaciji potoka Povača, desne pritoke rijeke Ljubine. Te šume bile su izdvojene i kao takve rezervirane za iskorištavanje u vlastitoj režiji šumske uprave u Sarajevu.
Iste godine, na ušću potoka Povača u rijeku Ljubinu, preduzeće će sagraditi pilanu na vodeni pogon s jednim instaliranim gaterom venecijanerom. Dio pilanske oblovine prerađivao se u ovoj pilani, dok je ostatak sa prerađenom oblovinom transportiran željeznicom (Ljubina – Semizovac – Sarajevo) na stovarište parne pilane u Sarajevu.
Nakon isteka desetogodišnjeg roka (1908. godine) preduzeću je naknadnim ugovorom ustupljeno još 30.000 m³ četinarskog korisnog drveta iz istog ugovornog područja u trajanju od tri godine (do 1911. godine). Tijekom trajanja ugovora (1898-1911), preduzeće je ukupno posjeklo oko 80.000 m³ četinarskog drveta čijom je preradom dobiveno oko 35.000 m³ rezane građe.
Veći dio rezane građe iskorišten je u vlastitoj tvornici namještaja, dok je manji dio predmet izvoza u inozemstvo. (Dževad Juzbašić, 1974.)
Izgradnja firme šumske prometnice „Ljubina – Povača“
Za potrebe prijevoza isječenog šumskog drveta do pilane, preduzeće je izgradilo gravitacijsku prugu (koturaču) u dužini od 7,3 km, odnosno 7,2 km ‘glavne’ i 0,10 km krilne pruge pod radnim nazivom „Ljubina – Povača“. Ova krilna pruga vodila je od pilane do spoja s rudničkom prugom Vogošća – Čevljanović (puštena u promet 26. siječnja 1885. godine). Ova pruga bila je u vlasništvu rudarske zadruge „Bosnia“ (Gewerkschaft Bosnia) sve do polovice 1896. godine kada će biti otkupljena u korist zemaljskog erara.
Od ovog spoja i dalje je državnom prugom vodila (oko 1500 m) do željezničke stanice Ljubina. Iz stanice Ljubina formirana kompozicija se otpremala do stanice Semizovac (oko 9,5 km) do spoja sa ‘magistralnom’ prugom Bosanski Brod – Sarajevo (puštena u promet 1882. godine).
Masa sječiva do pilane transportirala se pomoću dvadeset „truck“ vagona, jakih osovina promjera od 70 mm, nosivosti oko 7 tona tereta. Vrijednost investicije približno 60.000 kruna. (Izvor: Šumske željeznice Bosne i Hercegovine 1911. godine. Izvijestio: Gyula Sztehlo, glavni inženjer Uprave za šume Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine. Str. 1002-1016).
Namjera u prezentiranju gornjih podataka je da se konačno otkloni dugogodišnja misterija oko naziva gravitacijske pruge „Ljubina – Povača“.
Naime, tijekom sastavljanja protokola o izgradnji pruge (rukopis, 1898. godine), službena osoba je nečitko upisala podatak „Porača“, dok prilikom protokolisanja u nadležnom ministarstvu na omotu glavnog predmeta druga osoba upisuje „Prača“. Tiskan tekst (sa nazivom Ljubin – Prača) šalje se Ministarstvu zajedničkih financija na uvid i odobrenje.
Prilikom tiskanja knjižice „Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1914.-1916. godine (Bericht über Verwaltung von Bosnien und Herzegowina 1914-16) odgovorni urednik unosi podatak „Ljubina – Prača“. Kasnije, ovaj podatak će biti preuzet i naveden u mnogim knjižnim izdanjima što će kod istraživača izazvati veliku zbunjenost i navesti navedenu gravitacijsku prugu pripisati šumskoj pruzi „Ilijaš – Misoča – Okruglica“.
Dozvolite da pređemo na glavnu temu ove zanimljive priče.
„Buttazzoni i Venturini“ – Integracija s poduzećem „F. Steinmetz & KOMP.
Kao što smo već gore u tekstu naveli, prvi interes za eksploataciju šumskog područja u slivu rijeke Misoče pokazalo je preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“. Preduzeće je sa Zemaljskom vladom, 1910. godine, potpisalo petnaestogodišnji ugovor o eksploataciji navedenog šumskog područja. Nakon dvije godine, zbog pasivnosti u provedbi eksploatacije ugovorenog šumskog područja, potpisani ugovor bit će predmet sudskog postupka.
Na temelju tužbenog zahtjeva, preduzeće se branilo činjenicom da je suočeno s nedostatkom financijskih sredstava te da nije uspjelo dobiti potrebni kredit. Tužilaštvo predlaže Sudskom vijeću da se poništi predmetni ugovor uz obrazloženje da je preduzeće nesposobno za daljnje izvršenje ugovora i da je svjesno ušlo u kupovinu iz spekulativnih pobuda s namjerom da preprodajom i prijenosom ugovora i ugovornih područja lako dođe do zarade.
Kako je preduzeće „Buttazzoni i Venturini“ ostalo bez potrebnih šumskih sirovina (izvršenjem trinaestogodišnje eksploatacije šumskog područja u slivu rijeke Povače, 1898-1911) bili su zainteresirani da vrše eksploataciju šume u šumskom području sliva rijeke Misoče. Znajući da je šumsko područje predmet sudskog spora, sa preduzećem „F. Steinmetz & Komp.“ stupaju u ‘poslovni’ kontakt s prijedlogom integracije u jedno preduzeće.
Kako ne bi narušio svoj poslovni odnos, a nije se mogao pouzdati u svoj uspjeh na sporu, Franz Steinmetz pristupa na sudu sa prijedlogom za zaključenje sudske nagodbe uz obrazloženje, da je njegovo preduzeće („Inokosno preduzeće F. Steinmetz“) integrirano u akcionarsko društvo „Buttazzoni i Venturini“. Pošto postignuta sudska nagodba ima istu pravnu snagu kao i sudska presuda, akcionarsko društvo od F. Steinmetza odmah otkupljuje ugovor o eksploataciji šumskog područja Misoča, koje je on otkupio 1910. godine. Ovim sporazumom Zemaljska vlada je bila zadovoljna, jer u izvršenoj transakciji dobila je jačeg ugovornog ‘kontrahenta’ (njemački: Kontrahent – protustranka, druga ugovorna strana) koji su joj pružali veće garancije u pogledu izvršavanja ugovornih obaveza i osiguravanja redovitih i kontinuralnih prihoda. (Dževad Juzbašić, 1974.)
„Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta d.o.o. – gradnja pilane u Ilijašu i šumske željezničke pruge na parni pogon Ilijaš – Misoča
Godine 1912. došlo je do osnivanja dioničkog društva pod nazivom „Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta d.d. (Buttazoni und Venturini Holzindustrie A.G.) u Sarajevu koje je nastalo integracijom preduzeća „Buttazzoni i Venturini“ i Inokosnog preduzeća „F. Steinmetz“.
Zajedničko ministarstvo financija u Beču odobrilo je ovu transakciju 1913. godine. Predmet ugovora bila je sječiva drvna masa u šumskom području Misoča (2.446 ha), u količini od 365.700 m³ četinara i 47.000 m³ liščara, koja će se posjeći u roku od 15 godina uz godišnji etat (Etat– površina šume predviđena za sječu) od 24.000 m³ četinarske i 3.100 m³ liščarske neto mase. (Izvor: Branislav Begović, 1978.- ABH- ZMF br.,3.307 , br. 8.180 i br. 11.500/BH ex 1910; ABH- ZMF br. 14.135/BH ex 1911.)
Temeljni kapital osnovanog akcionarskog društva iznosi 2 milijuna kruna. Članovi uprave društva su: Berković Nikola, Stux Géza, Mešić Ademaga, Buttazzoni Petar, Ivan Venturini, Franz Steinmetz, Đorđo R. Jovanović, Asimaga Šabanović i Karl Közer kao ovlašteni potpisnik. (Izvor: Bosanski Glasnik, 1915. godina)
Napominjemo da F. Steinmetz u novoosnovano akcionarsko društvo nije unio pilanu na vodeni pogon koju je podigao uz potok Raču kod Srednjeg. Pilanu će prodati 1917. godine kada i definitivno napušta BiH.
Akcionarsko društvo je 1912. godine odmah pristupilo izgradnji parne pilane u Ilijašu u kojoj je, pored parnog stroja jačine 100 KS, instalirano i četiri puna gatera tipa venecijaner, jedan gater za sitni rez, sedam cirkularnih pila i ostalim odgovarajućim brojem pomoćnih strojeva za obradu drveta. Isto tako, za potrebe transporta sječive mase do sagrađene pilane, izgrađena je šumska željeznička pruga na lokomotivski pogon „Ilijaš – Misoča“, u dužini od 32 km, koja se naslanjala na magistralnu prugu Bosanski Brod – Sarajevo. (Izvor: Bosanski Glasnik 1915.)
Vozni park na ovoj šumskoj pruzi sastojao se od dvije lokomotive snage od 70 KS, 48 ‘truck’ kola i troja putnička kola (čelično postolje s drvenim sandukom) za prijevoz materijala i radnika. Kod jednog od kola izvedeni su dodatni radovi na unutarnjem enterijeru i pretvorena u ‘salon kola’ koje su koristili članovi uprave i VIP gosti. Troškovi izgradnje ove šumske pruge, uključujući nabavku voznog parka, iznosili su oko milijun kruna.
„Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta d.d. – Eksploatacija šumskog područja Misoče od 1913. do 1918. godine
Izgradnja šumske pruge započela je 1912. godine. Početak trase nalazio se ispred stovarišta pilane i vodila je preko državne željezničke infrastrukture do stanice Ilijaš. Na ovom prostoru bit će izgrađen kolosijek (dužine oko 200 m) koji će biti tehnički povezan s glavnom prugom (profil na km 20,5) Sarajevo – Bosanski Brod. Paralelno s glavnom prugom, trasa je išla (u smjeru stanice Podlugovi) preko sagrađenog mosta nad rijekom Misočom, a u velikom luku udesno vodi desnom obalom spomenute rijeke, zatim brzo prelazi lijevom obalom sve do naselja Misoča.
Trasa je dalje vodila pored naselja Mahmutovića Rijeka, Nasići, Tisovik, Nabožić sve do naselja Okruglica, dužina dionice bila je cca 20 km. Produžetak pruge (sa krilnom prugom) od 12 km bit će sagrađen 1913. godine. Najmanji radijus šumske pruge iznosio je 40 m s maksimalnim usponom do 50 ‰.
U Okruglici će biti izgrađena zgrada stanice sa mimolaznim kolosijecima (utovarni kolosijeci), lokomotivna okretnica sa ložionicom, vodonapojnik i radnička kantina.
Prve radne lokomotive bile su: Lokomotiva serije (broj kotla) 1697 proizvedena 1911. godine u fabrici Arn. Jung – Jungenthal b. Kirchen i lokomotiva serije (broj kotla) 3813 proizvedena 1912. godine u fabrici Maffei – München. Pored sagrađene šumske pruge, tvrtka je za potrebe dopremanja sječive mase iz šume do stovarišta uz ‘glavnu’ prugu izgradila oko tri kilometra ‘suve riže’ (Trockener Reis) i oko devet kilometara puteva za vuku drveta.
Eksploatacija šumskog područja Misoča započela je tek 1913. godine. Zbog prilika i događaja povodom tzv. balkanske krize te djelomične mobilizacije radne snage (1913. godine) kao i početka Prvog svjetskog rata (1914. godine), onemogućeno je redovno poslovanje tvrtke. Tvrtka je do završetka austro-ugarske uprave u BiH (1918. godine) posjekla i preuzela svega 46.100 m³ četinarskog drveta (26 % od ugovorene sječe) i 5.400 m³ listavnog drveta (oko 22 %), od čega je 3.000 m³ bio ogrjev. (B. Begović 1978. – ABH- ZMF br., br 8.254 i 9.070/ BH ex 1914; br 8.307/BH ex 1916.).
„Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta d.d. – (Todorović i Dohan trgovina i industrija drveta), Sarajevo
Po završetku rata i poraza Austro-Ugarske monarhije, 1. prosinca 1918. godine, nastala je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) u koju je ušla i Bosna i Hercegovina. Promjenom državnog uređenja doneseno je niz zakona usmjerenih prema sveobuhvatnoj transformaciji stranog kapitala u državno vlasništvo. U vrijeme provedbe pravnih propisa o sekvestraciji imovine bivše Austro-Ugarske monarhije (do lipnja 1919.) i nacionalizaciji (1922.), akcionarsko društvo „Buttazzoni i Venturini“, u novonastaloj političko-ekonomskoj situaciji, pronašlo je način da izmakne stvarnoj nacionalizaciji i dobilo je prava na daljnje poslovanje. Tim je i Zemaljska vlada bila zadovoljna ishodom jer su joj bila potrebna financijska sredstva za održavanje financiranja državnih institucija.
Nakon što su svi dugoročni ugovori 1919. godine stornirani, 1922. godine došlo je do sporazumne obnove starog (ugovori iz 1910. i 1913. godine u trajanju od 15 godina) te je zaključen novi dugoročni ugovor s akcionarskim društvom „Buttazzoni i Venturini“, uz izmjenu šumske takse i isteka roka trajanja ugovora do 1933. godine.
Tijekom trajanja ugovora (11 godina) akcionarsko društvo „Buttazzoni i Venturini“ iskoristilo je u svom ugovornom području oko 500.000 m³ četinarskog i oko 100.000 m³ lišćarskog drveta, obrađeni na svom pilanskom pogonu u Ilijašu. (B. Begović, 1985.)
Kao što smo naveli, „Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta a.d. su do 1914. godine izgradili 32 km šumske pruge na parnu vuču. Nastavkom eksploatacije ugovornog područja od 1922. godine, šumska pruga je produžavana do novih šumskih revira.
Uvidom u arhivsku dokumentaciju (Iskaz šumsko industrijskih željeznica na teritoriji Državnih željeznica Sarajevo, lipanj 1926. godine), preduzeće „Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta d.d. prema unesеним podacima za šumsku željeznicu „Ilijaš – Misoča“ stoji: Produženje pruge prema šumskom području Blaže (planina Zvijezda) 5,850 km., krilna pruga od profila na km 32+340 Kaljavi potok u duljini od 3,400 km i produženje s prugom koturačom do mjesta Ravne u duljini od 2,100 km., krilna pruga od profila na km 34+120 Rakov potok u duljini od 1,100 km., željeznička mreža na teritoriju Strugare 0,650 km i spojni kolosijek između stanice Ilijaš i magistralne (Bosanski Brod – Sarajevo) pruge u duljini od 0,200 km što je ukupno cca 45,300 km. (Izvor: Arhiv BH – D.Ž.S. 1926. Br. 16027/I – 1926. god.).
Prodaja imovine „Buttazzoni i Venturini“ u Ilijašu preduzeću Todorović i Dohan – Trgovina industrijom drvetom
Nakon isteka ugovornog roka (1934. godine) tvrtka „Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta d.d. prodaje svoje pilansko postrojenje u Ilijašu kao i gornji stroj šumske željezničke pruge Ilijaš – Misoča (45,3 km) uključujući i cijeli vozni park. Kupac je poduzeće „Todorović i Dohan“ – trgovina industrijom drvetom pilana Mokro, osnovano 1925. godine. Suvlasnici ovog poduzeća bili su Vaso Todorović i Herman Dohan, obojica iz Sarajeva.
U Mokrom, na području sreza sarajevskog, podiglo je preduzeće „Todorović i Dohan“ 1925. godine parnu pilanu u kojoj su, pored parnog stroja od 200 KS, bila instalirana tri puna gatera s nekoliko cirkularnih pila i ostalih pomoćnih strojeva. Pilana je opskrbljivana oblovinom (putem licitacije) iz državnih šuma na području Romanije i Kaline – Bioštice. (B. Begović, 1985.)
Poduzeće je izgradilo šumsku prugu pod nazivom „Romanija“ u dužini od 6.500 km (od Mokrog do sela Kršulje, šumsko područje Veliki Vrh) i spojne kolosijeke na području šumske ceste u Palama te spojni kolosijek od šumske ceste do stanice Koran u dužini cca 1.950 km. (Izvor: Arhiv BH – D.Ž.S. 1926. Br. 16027/I – 1926. godinu).
Godine 1935. došlo je do osnivanja šumske uprave u Okruglici, koja je obuhvatala površinu, u slivu rijeke Misoče i dio sliva Male Žižanske rijeke, od oko 12.000 ha. Kako je u okviru navedene uprave organizirano režijsko poslovanje, od preduzeća „Todorović i Dohan“, Ministarstvo šuma i ruda otkupljuju šumsku željezničku prugu Ilijaš – Misoča (1938. godine), s cjelokupnim voznim parkom, te ovom kupovinom šumska uprava potpuno postaje samostalna u poslovanju.
Pilansku oblovinu, poduzeće „Todorović i Dohan“ redovito je kupovalo, putem licitacije, i to najprije postavno vagon na stovarištu uz šumsku prugu u Misoči, a poslije franko skladište pilane u Ilijašu. Takvo stanje trajalo je sve do izbijanja travanjskog rata 1941. godine. (B. Begović, 1985.; ABH FDŠS br. 14.277 pov. Ex 1929. Kut. 118.).
Tvrtka „Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta d.d. nastavila je s proizvodnjom namještaja i ostalih drvnih sortimenata, prerađujući drvo u postojećoj pilani u Sarajevu. Salon namještaja nalazio se u ulici Vojvode Radomira Putnika br. 25 (kasnije ulica Dr. Ante Starčevića, 1941.-1945.) i na tim prostorima su ostali sve do završetka Drugog svjetskog rata.
Šumska pruga „Ilijaš – Misoča“ u vrtlogu rata 1941. – 1945.
U travnju 1941. godine, od strane njemačkog Wehrmachta izvršena je okupacija teritorija Bosne i Hercegovine. Uz pomoć i pod zaštitom okupacionih snaga proglašena je tzv. Nezavisna Država Hrvatska pa će u okviru nastale države pripasti i teritorij Bosne i Hercegovine.
Njemačko ratno gospodarstvo bilo je vrlo zainteresirano za sirovine i proizvode srednjebosanskog bazena. Od strateškog je značaja bila bogata šumska područja koja su bila povezane industrijskom željezničkom prugom, Zavidovići – Olovo, zatim Podlugovi – Vareš te šumske pruge Ilijaš – Okruglica i Semizovac – Ivančići.
Još u travnju 1941. godine, Upravа za vojnu privredu i naoružanje Trećeg Rajha, pokazala je interes za stavljenje pojedinih poduzeća izravno u službu potreba njemačke vojske, kao što su: Željezara u Varešu, Zavodi municije – Vogošća kod Sarajeva i „Jugočelik A.G.“ u Ilijašu. (o tome više u sljedećem poglavlju, op. a.)
Maja 1941. godine, od strane Ministarstva šuma i ruda donesena je Zakonska odredba o razrješenju svih dugoročnih šumskih ugovora, dok se uređaji, kako se navodi, pilanska postrojenja i saobraćajna sredstva s voznim parkom ne smiju uklanjati te ih je potrebno održavati u upotrebljivom stanju. O provedbi donesene zakonske odredbe brinuo se povjerenik koji je bio imenovan od strane istog ministarstva. Povjerenik je nadzirao rad pilanskog postrojenja i organizaciju saobraćaja šumske željeznice „Ilijaš – Misoča“. (Izvor: Zakoni – Zakonske odredbe i naredbe, Knjiga I – Svezak od 1-10, od 11. travnja do 26. svibnja 1941.).
Po izbijanju ustanka, sredinom 1941. godine, pilana u Ilijašu radila je smanjenim kapacitetom dok je saobraćaj na šumskoj pruzi potpuno obustavljen. Uzrok ovih događaja pripisuje se prisutnosti vareškog partizanskog odreda „Zvijezda“ koji je u sadejstvu s dvije formirane čete na Okruglici, uspješno realizovao borbene zadatke na području Semizovca, Srednjeg, Čevljanovića, Okruglice i Vareša. Nakon osvajanja ovih prostora, najvažniji zadatak odreda »Zvijezda« bio je spriječiti proizvodnju za okupatora u ovom industrijskom području i narušiti saobraćaj na mnogobrojnim komunikacijama.
Početkom siječnja 1942. godine, na teritoriju vareškog odreda „Zvijezda“, stigao je Vrhovni štab NOP-a Jugoslavije sa ‘drugom’ Titom, sa jedinicama Prve proleterske brigade (formirane u Rudom 22. prosinca 1941. godine). Vrhovni štab smjestio se u Čevljanovićima, gdje je boravio od 5. do 17. siječnja.
Sedmog i osmog januara 1942. godine, u Ivančićima kod Srednjeg, održano je Pokrajinsko partijsko savjetovanje komunista Bosne i Hercegovine, kome su prisustvovali najviši rukovodioci KPJ, Josip Broz Tito, Edvard Kardelj, Moša Pijade i drugi. Na slobodnoj teritoriji Srednjeg i Okruglice uspostavljeni su narodnooslobodilački odbori kao organ vlasti i komande mjesta, kao organi vojnih vlasti. Prvi komandant mjesta u Okruglici bio je Milan Đurđić iz Kunosića, a u Srednjem Trifko Dokić iz Vogošće.
Na Okruglici se, pored zgrade (željeznička stanica) u kojoj su bili smješteni Štab bataljona i komanda mjesta, nalazila je bolnica, krojačka radionica, a u ložionici šumske željeznice organizirana je narodna kuhinja. Mreža snabdijevanja sakupljala se u Visokom i okolnim selima te se prebacivala karavanima preko Vlahinja, Slivna, Mahmutovića rijeke u Okruglicu.
Početkom svibnja 1942. godine, započele su teške borbe između četnika i partizana u području Srednjeg i Okruglice, tako da su četničke jedinice 4. svibnja ovladale tim prostorima. U listopadu 1943. godine, jedinice 17. oštrie divizije NOVJ zauzimaju Vareš i pritom uništavaju visoke peći željezare kao i rudnička postrojenja. (Izvor: Uspjesi i prevazilaženje poteškoća u razvoju NOP-a, listopad 1941 – studeni 1943., Knjiga III, Sarajevo 1979.)
Krajem ožujka 1945. godine, započela je akcija oslobađanja Sarajeva s širokim okruženjem od strane Jugoslovenske armije. Već 4. travnja 1945. godine oslobođen je Vareš. Nakon žestokih borbi, 6. travnja, slomljen je otpor Nijemaca i pripadnika tzv. NDH i oslobođeno je Sarajevo. Istog dana oslobođeni su Semizovac i Ilijaš, a do 10. travnja Visoko i Kakanj.
Izgradnja kovnice „Jugočelik“ u Ilijašu
Kao najvažniji pogon ratne industrije u Bosni i Hercegovini bio je Vojno tehnički zavod u Sarajevu s radionicom „Pirotehnika“, osnovani 1929. godine, da bi 1. siječnja 1936. godine ušli u sastav Vojno tehničkog zavoda u Kragujevcu. Zavod se od 1938. godine modernizira i proširuje te financira izgradnju kovnice za topovske dijelove i puščane cijevi u Ilijašu („Jugočelik“ A.G. Ilijaš), kao i presaonicu za izradu artiljerijske municije koja je počela s radom 1939. godine.
„Jugočelik“ A.G. osnovan je juna 1938. godine. U njegov sastav, pored kovnice u Ilijašu, ušli su Željezara Zenica (osnovana 1892. godine), Rudnik i željezara Vareš (osnovani 1895. godine) i Rudnik uglja u Brezi (počeo sa radom 1907. godine). Iako je formalno bila u rukama domaćeg kapitala, firma je podignuta prvenstveno njemačkim kapitalom („Hermann Göring Werke“ – željezara u Zenici i Varešu), pa je podizanje takvog takvog poduzeća za Njemačku značilo stvaranje pretpostavke za iskorištavanje balkanske sirovinske baze i plansko proširenje njemačko vojno-industrijskog kapitala. (Historijska misao, 1., Tuzla, 2015, Stranice 113-156. Salkan Užičanin).
Tvornica u Ilijašu izgradit će niz željezničkih kolosijeka koji će se oslanjati na glavnu prugu u stanici Podlugovi. Potrebnu građevinsku šumu (japija, šprajcevi i sl.) snadbijevali su iz pilane u Ilijašu. Investicijskim ulaganjem u izgradnju kovnice u Ilijašu, može se slobodno konstatirati, da je to bila inicijalna kapisla ‘male’ industrijske revolucije u ovom kraju, koja je izazvala i urbanizaciju koja se stvarala oko tvornice i davno sagrađene pilane.
Godine 1938. u mjestu ‘Gornja’ Vogošća, doći će do izgradnje tvornice za vojne svrhe investirane isključivo češkim kapitalom, od strane tvrtki „Škoda“ i „Eumeko“. Za potrebe transporta sirovine, polufabrikata i radnika, sada će firme „Škodini zavodi“ izgraditi industrijsku željezničku prugu (širine 760 mm), od kruga tvornice do željezničke stanice u Semizovcu, dužine oko 4 km, koja je i danas (2022., op. a.) u funkciji s standardnom širinom kolosijeka. Godine 1940., integrira se s Vojno tehničkim zavodom u Sarajevu pod nazivom „Zavodi municije“ – Vogošća kod Sarajeva.
Nakon travanjskog rata (1941. godine) „Pirotehnika“ u Sarajevu prestaje s radom te na temelju pregovora predstavnika Wehrmachta (Odsjek za privredu njemačke 2. Armije u Sarajevu, pr. a.) i vlasti NDH, u kolovozu i studenomu, njezine strojeve i strojeve raspoređeni su na zavode u Vogošći i na Željezaru u Zenici.
Tijekom 1940. godine, izgrađeno je postrojenje livnice za topovske cijevi u Ilijašu od strane njemačkog „Krupp-a“ (Njemačka tvornica *Friedrich Krupp AG*) bila je u Drugom svjetskom ratu jedan od najvećih dobavljača oružja i vojne opreme, op. a.). Sljedeće godine, postrojenje livnice bit će demontirano i prevezeno u Njemačku. Razlog su dio spekulacija o lošoj kvaliteti željezne rude iz Vareša i rude mangana iz Čevljanovića. Prije svega, razlog je u čestim diverzijama ustanika (miniranjem pruga i mostova), kojima se redoviti transport rude povremeno prekidao i time dovodio u pitanje rentabilnost livnice. Demontirani dijelovi postrojenja livnice iz Ilijaša završili su u željezarnama Štore i Ravne u Sloveniji.
Početkom 1942. godine, kovanicom i presaonicom u Ilijašu proizvodnju u potpunosti preuzimaju i rukovode njemačke inženjerske ekipe. Tijekom 1943. godine, stalnim diverzijama partizana na željezničkim prugama i savezničkim bombardiranjima iz zraka, u potpunosti su im otpale iz proizvodnje željezare u Zenici i Varešu. Time je obustavljen i rad u zavodima u Sarajevu, Vogošći i tvornici u Ilijašu. (Seka Brkljača, Vojna industrija u Bosni i Hercegovini i vojno privredni interesi nacističke Njemačke, UNSA – Prilozi 28. 1999., str. 189-201).
Razvoj industrije u Ilijašu poslije završetka rata 1945. godine
Odmah po oslobođenju (1945.), parna pilana s prometnom komunikacijom i vozilima „Todorović i Dohan“ u Ilijašu, naišla je na udar ‘državne prinude’ tj. izvršena je konfiskacija imovine i pretvorena u državnu, a kasnije (1948.) je nacionalizirana i pretvorena u društvenu svojinu. U vrijeme obnove oslobođene zemlje i donošenja petogodišnjeg plana (Petogodišnji plan razvoja narodne privrede u FNRJ u godinama 1947.–1951., op. a.), pilana u Ilijašu će dati značajan doprinos u proizvodnji građevinske stolarije.
Polovicom 1950. godine donesena je “Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva”, popularno nazvan Zakon o predaji tvornica na upravljanje radnicima. Ovim zakonom društvena svojina preduzeća Š.I.P. „Bosna“ – Ilijaš bit će koncentrirana u rukama neposrednih proizvođača što će se smatrati svojevrsnim početkom „samoupravnog modela“ koji će biti središnji ideološki element jugoslavenskog socijalizma.
Proširenjem kapaciteta i rastom proizvodnje, poduzeće „Bosna“ pretvara se u Kombinat drvne industrije kao samostalna temeljna organizacija udruženog rada u sastavu Š.I.P. „ŠIPAD“ Sarajevo – Kombinat drvne industrije „Bosna“ Ilijaš. U organizacijskom obliku, kombinat vrši primarnu proizvodnju (sječa i obrada oblovine) do proizvodnje finalnih proizvoda (građevinska stolarija, montažne kuće i sl.).
Izgradnjom pruge standardnog kolosijeka (Omladinska pruga Šamac – Sarajevo, 1947. godine), od stanice Ilijaš do stovarišta preduzeća, biće položen kolosijek iste širine i spojen na glavnu prugu. Iste godine, priključenjem Ilijaša na ‘gradsku’ električnu mrežu, pilanski i tvornički strojevi biće pogonjeni ‘industrijskom’ električnom energijom. Industrijski željeznički kolosijek bit će demontiran zajedno sa kolosijecima šumske pruge Ilijaš – Misoča 1965. godine.
Odlukom Okružnog privrednog suda u Sarajevu od 19.02.1973. godine, preduzeće posluje pod istim nazivom, ali bez svojstva pravnog lica, odnosno na osnovu Samoupravnog sporazuma o udruživanju OOUR-a (Osnovne organizacije udruženog rada, op. a.), tako da sva prava i obaveze dosadašnjeg preduzeća „Bosna“ prelaze na preduzeće Šumsko industrijsko preduzeće „Šipad“ Sarajevo. (Izvor: Šipad dioničarsko društvo Sarajevo, Historijski izvod iz sudskog registra od 17.04.2013. godine).
Polovinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, jugoslavenska ekonomija prelazi na ‘tržišnu ekonomiju’, odnosno na prijelaz iz plansko-tržišnog ekonomskog sustava preko društvenog vlasništva u decentralizirano gospodarenje. Prekretnica u ‘ekonomskom uređenju’ dogodit će se donošenjem Zakona o poduzećima 1988. godine. Sukladno tome, preduzeće „Bosna” izlazi iz sastava „Šipad-a” i registrira se pod nazivom Društveno poduzeće drvne industrije „Bosna” – Ilijaš, s osnovnom djelatnošću u proizvodnji montažnih kuća.
Željezara Ilijaš
Godine 1945. Vojno-tehnički zavodi Sarajevo sa Vogošćom i Ilijašem stavljaju se pod upravu Ministarstva narodne obrane. Iste godine VTZ iz Sarajeva preseljava se u Vogošću i mijenja naziv u VTZ „Tito“, da bi 1947. godine dobila novo ime Preduzeće „Tito“ Sarajevo i pod ovim imenom posluje sa kraticom „PRETIS“.
Etapno, sve do 1952. godine, postrojenja namjenske industrije iz Ilijaša presele se u Preduzeće „Tito“ u Vogošći. Ovim preseljenjem, u sklopu Željezare u Ilijašu, stvoreni su uvjeti za izgradnju Livnice (Livnica „Ilijaš“, osnivanja 1952. godine) i puštanjem u pogon (1954. godine) u proizvodnju vodovodnih i kanalizacijskih cijevi. Brzom industrijalizacijom i rastom proizvodnje, osobito u području proizvodnje željeza, preduzeće je preimenovano u naziv Željezara „Ilijaš“.
Pedesetih godina prošlog stoljeća, došlo je do najdinamičnijeg razdoblja u kojem će općina Ilijaš doživjeti brzu industrijalizaciju povezanu s preradom drveta u tvornici Š.I.P. „Bosna“ te eksploataciju i preradu željeza u željezari „Ilijaš“.
U to vrijeme oba spomenuta gospodarska centra zapošljavala su oko 4000 radnika, tako da je gotovo svako domaćinstvo imalo po jednog zaposlenika. Takvo stanje će potrajati do izbijanja rata u BiH (1992. godine) s posljedicom potpunog prekida proizvodnje, a kasnije (1995.) zbog velike devastacije industrijskih pogona željezare i radionica Š.I.P. „Bosna“, mnogi bivši radnici ostat će bez posla.
Podaci o industrijskim lokomotivama
Na kraju, nekoliko riječi o podacima parnih lokomotiva koje su saobraćale na šumskoj pruzi Ilijaš – Misoča. Prema Popisu industrijskih lokomotiva pri Direkciji željeznica u Sarajevu iz 1932. godine (s dopunama do ožujka 1940. godine, op. a.), a koje su bile u službi u Ilijašu i u vlasništvu preduzeća „Buttazzoni i Venturini“ Industrijsko-trgovačko a.d. i „Todorović i Dohan“ su:
Lokomotiva serije (broj kotla) 1697 proizvedena je 1911. godine u tvornici Arn. Jung – Jungenthal b. Kirchen. Ova lokomotiva, 0-4-0 s četiri spojene osovine, bila je prva kupljena lokomotiva za šumsku prugu Ilijaš – Misoča. Naime, prema protokolu od 14.06.1912. godine, izvršena je probna vožnja na duljini od 12 km i zadovoljila je sve tehničke parametre. (Arhiv BiH, Spis 2498/1912, šifra 182-23). Godine 1915., od strane Ministarstva rata (K.u.K. Kriegeministerium in Wien), lokomotiva se ‘vojno’ mobilizira i šalje u Bosanski Brod na izgradnju pruge uskotračnog kolosijeka Bosanski Brod – Slavonski Brod – Sibinje. Prema podacima iz popisa iz 1932. godine, prodana je 1936. godine u korist tvrtke Böhmische Gesellschaft für Feldbahnbedarf GmbH, Prag, sa sjedištem u Vinkovcima. O daljnjoj sudbini ove lokomotive nemamo podataka.
Lokomotiva serije (broj kotla) 3813 proizvedena 1912. godine u tvornici Maffei – München. radni naziv „Maffei br. 1“. Ova lokomotiva, 0-4-0 s četiri spojene osovine, bila je druga u sastavu voznog parka navedene tvornice. Gotovo cijelo svoj radni vijek radila je za potrebe pilane u Ilijašu da bi 1961. godine bila angažirana u preduzeću „Jela“, Tarčin, a kasnije Š.I.P. „Vranica“ Fojnica, sve do kraja 1965. godine kada je kasirana.
Lokomotiva serije (broj kotla) 1264 proizvedena 1921. godine u tvornici Krauss & Comp. A.G., Linz – Österreich. Za oba poduzeća bit će u službi sve do 1938. godine kada prelazi u vlasništvo Direkcije šuma Sarajevo, odnosno u službu vuče šumarske direkcije „Zvijezda“ u Ilijašu. Radni vijek završit će 1965. godine nakon ukidanja uskotračne željezničke pruge i šumske pruge „Ilijaš – Misoča“.
Na temelju istraživanja iz drugih izvora, donosimo podatke o lokomotivama koje su vozile nakon 1945. godine za potrebe Š.I.P. „Bosna“ – Ilijaš i šumarske direkcije „Zvijezda“ – Ilijaš:
Lokomotiva serije (broj kotla) 4657 proizvedena 1901. godine u tvornici Hermann Göring Werke – Linz – Austrija. Bila je u vlasništvu tvrtke „Morpurgo e Parente“ i vozila je na pruzi vicinalne željeznice „Usora – Pribinić“ (1886/1896) da bi prešla u vlasništvo Zemaljske šumske željeznice „Usora – Pribinići“ (Landesärarische Waldbahn Usora – Pribinic, 1896-1918). Prema popisu industrijskih lokomotiva pri Direkciji željeznica u Sarajevu iz 1932. godine, posljednja glavna revizija parnog kotla izvršena je 1934. godine. Nakon rata (1945. godine) u vlasništvu P.D.I. „Jahorina“ da bi od 1961. do 1965. godine vozila za potrebe Š.I.P. „Bosna“ – Ilijaš.
Lokomotiva serije (broj kotla) 7380 proizvedena 1916. godine u tvornici Orenstein & Koppel – Berlin, kupljena u korist firme Götz&Co,Wien (Trgovačka firma za prodaju raznih strojeva, op. a.). U sklopu reparacije pripadala je Bosanska d.d. za ‘iskorištavanje’ drveta i paropila – Banja Luka pod nazivom „Brettauer br. 4“ da bi 1934. godine pripala pod nadzor i eksploataciju „SA d´Exploitation forestière“, Zagreb; Rudnik Banja Luka. Od 1949. godine u vlasništvu P.D.I. „Jahorina“, a od 1961. do 1965. godine u službi šumarske direkcije „Zvijezda“ – Ilijaš.
Lokomotiva serije (broj kotla) 5091 proizvedena 1904. godine u tvornici Krauss & Comp. A.G., Linz – Austrija od 1904. do 1919. godine u vlasništvu Bosnische Holzverwertungs A.G. Teslić pod br. ‘4’ od 1920. do 1945. godine u službi firme P.D.I. „Borja“ Teslić pod nazivom br. ‘3’. Nakon rata (1945. godine) vozila za potrebe firme P.D.I. „Vrbas“ – Podgraci, a kasnije za potrebe pilane Š.I.P. „Bosna“ u Ilijašu.
Lokomotiva serije (broj kotla) 5061 proizvedena 1904. godine u tvornici Krauss & Comp. München–Linz. Bila u službi tvrtke „Ungarn Wagonfabrik RaaB“. Nakon rata (1918. godine) u vlasništvu tvrtke „Jela“ d.d. Tarčin do 1937. godine kada je stavljena van pogona zbog likvidacije tvrtke. Novi vlasnik je poduzeće „Todorović i Dohan“ (Ilijaš – Misoča), a od 1945. godine bila je u službi šumarske uprave „Zvijezda“ – Ilijaš.
Ovaj skromni istraživački rad, kojeg smo prezentirali ovim člankom, završavamo s iskrenom zahvalom prema uposlenicima u Arhivu BiH u Sarajevu, bez čije pomoći u preporuci korištenja dostupne bibliotečke građe i dopuštenja u prezentaciji gore navedenih skica i planova ne bi bila moguća.
Napomena:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili cjelokupnog teksta moguće je u skladu s člankom 14. Kodeksa za tisak i online medije Bosne i Hercegovine.
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio/cijeli autorovski tekst, to može učiniti isključivo uz pismeno odobrenje portala vremeplov.ba.
Nakon odobrenja, dužan je kao izvor navesti portal vremeplov.ba i, na najmanje jedno mjesto, objaviti link putem kojeg je naš tekst dostupan.
Sarajevo, 30.09.2022.
