Tijekom osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, prva telegrafska linija uspostavljena je između Mostara i Metkovića 1858. godine, a dvije godine kasnije između Sarajeva i Carigrada. Neposredno nakon zauzimanja Sarajeva 1878./79. godine, okupaciona vojska Austro-Ugarske ubrzano formira ratne, odnosno vojne pošte i telegrafske stanice s vlastitim centrali i ekspoziturama u Bosni i Hercegovini, tako da je u skladu s državnim, vojnim i ekonomskim ciljevima uspostavljena i redovna poštanska veza sa svim dijelovima Monarhije. Krajem 1878. godine otvaraju se telegrafske stanice s neograničenom dnevnom i noćnom službom gotovo u svim većim vojnim i strateškim područjima Bosne i Hercegovine. [end]
Zahvaljujući izgradnji „vojnih željeznica“ uzanog kolosijeka u Bosni i Hercegovini, „Ratno ministarstvo“ okupacione vojske svrhovito koristi infrastrukturni koridor željezničke trase za provođenje telegrafske žične veze i njenih staničnih zgrada za smještaj telegrafskih stanica i osoblja. Sav poštanski i telegrafski promet obavljao se u skladu s propisima koje su donijele vlasti Austrougarske Monarhije.
Istovremeno s tim, etapno se uvodi i telefonski promet koji u početku primarno koristi vojska (vojne postrojbe, garnizoni i slično), državna administracija i željeznička direkcija u svrhu reguliranja prometa. Prva zvonjava telefona i obavljena veza pripisuju se vojnim jedinicama prilikom gušenja hercegovačkog ustanka 1882. godine. Ovi uređaji bili su operativno uporabivi za prijenos razgovora između dviju razdvojenih strana. Tek 1884. godine u Sarajevu je instalirana jedna ručna telefonska centrala manjeg kapaciteta koja je opsluživala oko 30-tak „pretplatnika“.
Izgradnjom prve električne centrale u Sarajevu 1895. godine, stvaraju se uvjeti za uvođenje gradske, a kasnije i međugradske telefonske mreže. Prva telefonska stanica u Sarajevu puštena je u javni promet 16. studenoga 1898. godine. U početku korištenja, prvi korisnici bili su, po običaju, vojna komanda s stacioniranim garnizonima, zatim Palača zemaljske vlade, Vijećnica, banke i ostale ključne zgrade iz javnog i kulturnog života grada Sarajeva.
Pozivi prema „pretplatniku“ mogli su se ostvariti okretanjem ručkice na telefonu koji signalizira centralu, a dežurni telefonist-manipulant ručno prespaja traženi broj. Tijekom 1889. godine etapno se umrežavaju telefonske centrale diljem Bosne i Hercegovine. Tek 1913. godine uspostavlja se i međunarodni telefonski promet kada se Bosanski Brod spojio s mađarskom telefonskom mrežom. Sarajevo je svoju prvu automatsku centrala dobilo 1. ožujka 1936. s 2000 brojeva.
Imenik pretplatnika javne telefonske mreže u Sarajevu iz 1911. godine
Originalni naziv imenika na njemačkom – „Popis pretplatnika javne telefonske mreže u Sarajevu, 1911“.
Ovaj rijedak povijesni dokument slučajno je pronađen među sačuvanom arhivom željezničkog prometa u Arhivu Bosne i Hercegovine. Naime, na adresu direkcije željeznica Bosne i Hercegovine u Sarajevu 1911. godine, potpisan je gore spomenuti imenik na znanje i daljnju upotrebu. Dokument je napisan na običnom kancelarijskom papiru jer se pretpostavlja da, zbog malog broja pretplatnika u Sarajevu, nije bilo svrsishodno isti tiskati.
Imenik iz 1911. godine sadrži 251 pretplatnika (u 1917. godini u Sarajevu je bilo 483 pretplatnika). Pretplatnici su uglavnom vladine institucije, državna javna preduzeća, privatne tvrtke i kompanije, odvjetnici, liječnici i bogati građani iz aristokratskih obitelji. U prilogu ovog članka možete posjetiti foto-galeriju i pregledati ovaj vrijedan dokument s napomenom da je ekskluzivno, putem našeg portala, prvi put došao u javnost.
