Citiramo: „Dana 3. listopada 1915. godine pod pokroviteljstvom Njegove Preuzvišenosti gospodina c. i k. zapovjednika generala i zemaljskog poglavara, generala pješaštva Stjepana pl. Sarkotića, otkriven je ovaj ratni spomenik koji ima zadržati sjećanje na velika vremena naše drage domovine i njenih odanih junačkih sinova, te istovremeno biti vječni znak patriotskih misli i neumorne požrtvovnosti njenih naroda.
Čisti dobitak od prodaje zabijenih čavala koristit će se za „Austro-ugarske invalide, društvo za vojno-humanitarne svrhe“, za udovice i siroče poginulih i invalidnih željezničkih radnika.
Vlasnik ovog „Spomenlista“ sudjelovao je u sakupljanju čavala i istodobno je darovao novčani iznos.
Iz povijesti – kako je sve počelo
Po izbijanju Prvog svjetskog rata u većim gradovima Njemačke i Austro-ugarske Monarhije (podatak govori oko 700 gradova) postavljani su drveni kipovi pod nazivom „Željezni vitez“ ili „Vojnik u gvožđu“ (Wehrmann im Eisen). Prvi ovakav spomenik podignut je 6. ožujka 1915. godine u Beču, a dobrotvori su, u zavisnosti od visine donacije, mogli zabijati zlatne, srebrne i željezne ekser. Ovaj, nazovimo, ratni spomenik simbolizirao je element ratne propagande, a sve u svrhu sjećanja i patriotske misli na vojnike na krvavim ratištima diljem Europe. Isto tako, civilne vlasti gradova u kojima se nalazio ovakav spomenik iskorištene su za „vojnike i humanitarne svrhe“ u prikupljanju novčanih sredstava za pomoć u zbrinjavanju ranjenika, vojnih invalida, udovica i ratne siročadi. U mjestima gdje je statua izrađena od željeza (bronze i sl.) otkupljeni ekseri su se zabijali u drvo (pretežno lipovo drvo), a gdje se nalazila isklesana statua od drveta, ekseri su se zabijali na drvenu površinu kipa.
Po uzoru na pokrenutu akciju, koja je inicirana u Beču i mnogim gradovima Monarhije, a zahvaljujući prvim značajnim donacijama stanovnika grada Zagreba, organizirana je humanitarna akcija u dočekivanju vlakova s ranjenicima s bojišta, nudeći im tople napitke i odjeću te riječima podrške za brzo ozdravljenje.
Od strane Organizacijskog Odbora zagrebačkih gospođa za ratnu pomoć, dana 2. svibnja 1915. godine, na zagrebačkom glavnom Jelačićevom trgu postavljen je paviljon u okviru akcije „Spomen-lipa“, odnosno deblo lipovog drveta, u kojem su prolaznici mogli zabijati čavle sa sloganom: „Pobrinimo se za budućnost siročadi palih naših junaka“. Svečani program, uz postrojavanje veterana i vojničke glazbe 25. domobranske pješačke pukovnije, otvorio je ban Ivan Škrlec, a za svaki zabijeni čavao naplaćivala se jedna kruna. Ukoliko su prisutni građani (članovi plemićkih obitelji, državni službenici, trgovci i drugi dobrostojeći građani) željeli donirati više, njihov doprinos bio bi zabilježen u spomen.knjigu.
Vitez u željezu u gradu Banja Luka
Prvi spomenik „Srednjovjekovnog viteza“ u Bosni i Hercegovini na „carskoj svečanosti“ podignut je u Banja Luci 18. kolovoza 1915. godine. Statua je bila drvena, obojena u srebrnu boju, visoka oko dva metra i bila je postavljena ispred zgrade željezničke stanice. Pored toga što je statua služila u ratnu propagandu, glavni cilj bio je prikupiti novac za financiranje rata. Prodajom željeznih eksera svakom donatoru omogućavalo se da isti ukuca ekser u drvenu statuu. Organizacijski Odbor dao je odštampati dopisnu (putujuću) kartu sa slikom statue (Verlag des komitees für den „Wehrmann im eisen“ in Banja luka), a na poleđini je bio utisnut štambilj Crvenog krsta kako bi svakom tko kupi ovu kartu, izravno pomogao u financiranju te pružio pomoć obiteljima poginulih vojnika i ratnoj siročadi.
Bojovnik u oklopu na kolodvoru u Sarajevu
Inicirana akcijom iz Beča, Zagreba i Banje Luke, grad Sarajevo, pod pokroviteljstvom zemaljskog poglavara, barona i feldmaršala Stjepana Sarkotića, 3. listopada 1915. godine, na trgu ispred željezničke stanice u Sarajevu, otkrivena je drvena statua pod imenom „Bojovnik u oklopu“. Organizacijski odbor ovo mjesto nije slučajno odabrao. Naime, prvi razlog bila je velika frekvencija prolaznika, drugi prilikom ispraćaja vojnika na ratište, a treći prihvat vozova s ratišta s ranjenicima i poginulima, pred kojima je za svaki očekivani voz slilo se na stotine građana ili članova njihovih obitelji.
Naime, teži ranjenici direktno su prevoženi „Električnom željeznicom“ do Garnizonske bolnice (Astahana), dok su lakše ranjeni prevozili u privremeni rehabilitacijski centar na Obali u zgradi današnje Gimnazije Obala kod mosta Skenderija (Ajfelov most). U vrijeme tih događaja, kao znak „domoljublja“, darivali su se izdašni novčani doprinosi u obliku otkupa željeznih čavala (eksera), a u slučaju većih donacija dijelio se „Spomen list“ i mogućnost upisa u Spomen knjigu. Izgled sačuvanog dokumenta „Spomenlista“ možete pogledati u galeriji slika ovog članka. Također, koristiti ćemo priliku da se zahvalimo g. Emiru E., kolekcionaru iz Vogošće, na ustupljenoj arhivi i javnom prikazu ovog vrijednog dokumenta iz povijesti grada Sarajeva.
Austarski slikar Franz Theodor Železni (1866-1923) izrađivao je figuru bosanskohercegovačkog pješačkog vojnika koja je bila postavljena ispred ulaza u Zemaljsku banku (Landesbank) na raskrižju tadašnje ulice Franca Ferdinanda i Ferhadijske u Sarajevu. Svečanost otkrivanja ove statue „Željeznog vojnika“ uz propagandni govor, carevsku himnu i topovske pozdrave održana je 2. prosinca 1915. godine. Isti dan započeo je ritual utiskivanja otkupljenih željeznih eksera u već postavljeno lipovo drvo. Prigodom tog događaja, Franjo Mačejovski (1871-1938), češki skladatelj i dirigent u Banja Luci i Sarajevu te osnivač vlastite glazbene škole u Sarajevu, 1916. godine skladao je „Marš Wehrmann im Eisen“ prvenstveno posvećen pokrovitelju projekta, generalu vojske i guverneru Bosne i Hercegovine Stjepanu Sarkotiću. Sudbina „Vojnike u oklopu“ od drveta koji je bio postavljen na trgu ispred željezničke stanice u Sarajevu nije nam poznata.
Nakon toga, mnoge humanitarne organizacije i dobrotvorne udruge iz Sarajeva i unutrašnjosti, zajedno s gradskim vlastima i školskom djecom, na mjestu „Željeznog vojnika“ organizirali su slične ceremonije u okviru kampanje prikupljanja novčanih donacija. Nakon poraza Njemačke i Austro-ugarske Monarhije, svi „Željezni vitezovi“ ili „Wehrmann im Eisen“, kako u cijeloj monarhiji tako i u Bosni i Hercegovini, uništeni su i brzo su nestali iz sjećanja svih građana, sada u novoj južnoslovenskoj kraljevini.
Po uzoru na sagrađeni Vječni plamen u Parizu (1921.), u znak sjećanja na poginule u Prvom svjetskom ratu, gradske vlasti (Narodni odbor) grada Sarajeva 6. travnja 1946. godine (na prvu godišnjicu oslobođenja Sarajeva od njemačke okupacije), na istom mjestu gdje se nalazio „Željezni vojnik“, podignuli su Spomen-ploču s „Vječnom vatrom“ kao spomen-obilježje na oslobodioce Sarajeva i sjećanje na sve žrtve fašizma koje su poginule tijekom Drugog svjetskog rata. Dizajn rješenja Vječne vatre (djelo arhitekta Juraja Najtharta 1901.-1979.) sastoji se od bakarnog ognjišta u obliku lovorovog vijenca s otvorenim i stalno upaljenim plamenom. Zbog nedostatka potrebnog goriva, plamen je bio ugašen tijekom opsade Sarajeva 1992.-1995. godine. I danas, nakon 1995. godine, gdje 6. travnja ima snažno simboličko značenje za Sarajevo kojeg povijesno vežu početak i kraj Drugog svjetskog rata i opsade devedesetih, gradske vlasti organiziraju posjete ovom spomeniku gdje se uz kratki govor polažu cvijeće i vijenci. Isto tako, na Dan državnosti 25. studenoga, uz prisustvo brojnih delegacija svih razina vlasti, na istom mjestu spomen-obilježja Vječne vatre, obilježava se minutom šutnje i polaganjem cvijeća i vijenaca u čast svim poginulim žrtvama fašizma tijekom Drugog svjetskog rata.
U Sarajevu je od 5. do 8. septembra 2016. godine održan Međunarodni forum pod nazivom „Baština Prvog svjetskog rata“ – Prezentacija i reinterpretacija (Heritage of the First World War – Representations and Reinterpretations) u organizaciji Centra za istraživanje nauke i kulture iz Ljubljane. Jedan od uvodničara, univerzitetski profesor Risto Pekka Pennanen sa Sveučilišta u Tampereu – Finska, govorio je na temu „Stvaranje i raspad Sarajevskog bojovnika u oklopu tokom i nakon Prvog svjetskog rata“ (The Creation and Disintegration of Sarajevo Wehrmann im Eisen During and after WWI). Cijeli članak nalazi se u galeriji slika ovog članka.
Zanimljivo je da su u novonastalim zemljama bivše Austro-Ugarske Monarhije tijekom procesa reintegracije i ključnih promjena u mišljenju, pristupi „kulture sjećanja“ i uspomena na Gvozdenog viteza bili različiti od stare filozofije „Velikih carstava“. Na primjer, u novoosnovanoj državi Kraljevini SHS, svi materijalni dokazi beskrupulozno su uništeni, dok su u Austriji, Njemačkoj, Češkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj mnogi „vitezovi“ i „Lipovo drvo“ skriveni u podrumima kulturnih ustanova. Ovi spomenici opet su oživjeli 30-ih godina, u vrijeme uspostavljanja nacizma kao dominantne ideologije u Njemačkoj. Čak i danas, u većim turističkim centrima Europe (Beč, Lajpcig, Budimpešta, Bratislava, Temišvar itd.), očuvani spomenici predstavljaju značajne muzejske eksponate, svjedočeći o tako dalekoj prošlosti nama. Ako današnje, pa i mnogo starije generacije naših prostora slučajno razgledavaju slike i razglednice objavljene u antologijama austrougarske Bosne i Hercegovine, ostaju zbunjene jer im nedostaje kontekst i stručno objašnjenje.
