Građani Sarajeva, te njegovi gosti u kolovozu 2014. godine doživljavaju vrlo ugodno iznenađenje kada se na Marijin Dvor pojavio famozni tramvaj broj 15. Karakteristično zvono koje se posljednji put oglasilo davne 1960. godine, sada ukrcava putnike i najavljuje polazak vožnje prema Muzejima i Novoj željezničkoj stanici. Sarajlijama ovo mnogo znači; mnogima je tramvaj ostao u lijepom sjećanju, posebno govoreći za one starije, nostalgičare koji se sjećaju i zauvijek će pamtiti te dobre, stare dane. Naime, tramvaj “Nostalgija”, kako su ga nazvali, napravljen je po uzoru na prvi električni tramvaj iz 1895. godine (o tramvajima tog doba više na sljedećem linku: https://vremeplov.ba/2025/?p=4161), koji je svoje prve “korake” napravio upravo po šinama Marijin Dvora, a i danas ih koristi.
Tramvaj “Nostalgija” u organizaciji Ambasade Mađarske i Mađarskog memorijalnog odbora dio je programa obilježavanja 100. godišnjice početka Prvog svjetskog rata. Replika tramvaja iz 1895. godine prilagođena je uvjetima vožnje po modernom Sarajevu, ima 16 sjedećih i desetak stajaćih mjesta te svakodnevno prometuje na relaciji Baščaršija – Željeznička stanica. Ovim preuređenim muzejskim eksponatom, kojeg su marljivi majstori GRAS-a ručno izradili, u stojećem stavu vješto upravljaju dvojica starijih tramvajdžija odjeveni u tradicionalnu bosansku narodnu nošnju.
Doživljavajući emocionalno ovaj prizor, javljaju se simbolične poruke (na žalost u obrisima zatvorenih muzeja), koje govore da smo danas dio jednog kulturnog putovanja kroz vrijeme i dijela važne atrakcije, i pored održavanja manifestacije Sarajevo film festivala. Onima kojima je važan ovaj trenutak ponovnog susreta sa objektom iz prošlosti, na brzinu se lačaju mobilnih uređaja i snimaju, bez obzira kako je taj trenutak zabilježen. Postavlja se pitanje: „Da li je nostalgija jedino što ostaje u našoj svijesti ili način koji se širi izvan okvira iste?!” Konačno saznanje pokazuje da je nostalgija unutar tog okvira, obavijena mekanim slojem svijesti u današnjem načinu života, što se zaustavi u našem oku, opipljivo i neposredno, bez obzira koliko se to moglo zamisliti.
Nema dileme, odlučno se vraćam kući po fotoaparat, onako u prolazu, da kroz objektiv budem unutar kruga zajedno s tramvajem broj 15. i zabilježim trenutke vožnje kroz prelijepe dijelove Sarajeva. Koliko će ova foto priča u komentarima biti ozbiljna, valjana teorija “začaranog” kruga svijesti nostalgije ili teorija emotivne vrijednosti priloženih fotografija, ostavljam Vama na ocjenu. I pomislim u sebi: volim tramvaj, volim ovaj grad, grad Sarajevo.
S ljubavlju,
Vaš Srećko
