Odmah na početku želi se napomenuti da se u ovom tekstu ne radi o hrvatskom advokatu i političaru Hinku Hinkoviću (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hinko_Hinkovi%C4%87), nego o željezničaru-mašinovođi, šefu stanice u Višegradu i višem kontroloru državnih željeznica Direkcije Sarajevo, Hinku Hinkoviću rođenom 1887. godine pod prezimenom Werbothen. Inače muško ime Hinko danas je u potpunosti hrvatsko i značenje imena dolazi od nemačkog Hinrich, Heinrich ili Henrik.
Srećko iz skromne, dobro sačuvane arhivske dokumentacije iz 19. i početkom 20. stoljeća želi da čitaocima približi život Hinko Hinkovića nekada Werbothena. Hinko je rođen 22. maja 1887. godine od oca Jakoba Werbothena i majke Josefine, rođene Spivak. Jedan podatak kaže da je rođen u mestu Dobrinje kod Kaknja, dok drugi navodi da je mesto rođenja Sutjeska. Naziv Kraljeva Sutjeska ozvaničen je tek dolaskom austrougarske uprave u BiH. Pod tim se podrazumeva, ne samo varošica i franjevački samostan, već i franjevačka župa sa varošicom Kakanj (godine 1910. Kakanj je imao 546 stanovnika) i šire područje sa mestima Borovica, Vukanovići, Dobrinje i dr.
Otac Jakob je radio kao željezničar u Direkciji carskih i kraljevskih bosanskih željeznica (KKBB). Moguće je da se nastanio izgradnjom uske pruge od Zenice do Sarajeva (1879.-1882.), kao i prolaskom pruge kroz mjesto Dobrinje, i radio kao službenik željeznica. Podsjećamo da je odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine, Bosna i Hercegovina dodijeljena Austro-Ugarskoj na upravljanje (1908. godine Austro-Ugarska će je anektirati), te je u to vrijeme samo strancima bilo dozvoljeno službeno biti u željezničkom osoblju, dok su domaći radnici obično obavljali fizičke poslove. Također, poznato je da nakon zauzimanja Bosne i Hercegovine, austrougarske vlasti počinju intenzivno graditi puteve, željezničke pruge, otvarati rudnike, a sa aspekta socijalno-ekonomske politike činilo se stimuliranje stanovništva iz Monarhije da se preseli u Bosnu. Vlasti su bile naklonjene doseljenicima i odobravale im porezne olakšice.
Podaci pokazuju da su 1880. godine u Bosni i Hercegovini doselile oko 4.500 građana iz Austrije i 12.000 iz Mađarske, dok je 1910. godine taj broj bio 47.000 Austrijanaca i 61.000 Mađara. Mnogi od tih stanovnika bili su državni službenici ili poslovni ljudi koji nisu nameravali zauvek ostati u BiH. Većina od ugarskih građana bili su Hrvati, a tek manji broj su bili pravi Mađari. Njemaca je bilo malo više od 2.000, uglavnom su bili Sloveni (Poljaci, Česi, Rusini), čiji su se potomci stopili s bosanskim i slavenskim stanovništvom, baš kako je to nameravala i porodica Werbothen, što ćemo se uveriti kasnijim istraživanjem.
Slobodno možemo pretpostaviti razlog boravišta porodice Werbothen u Dobrinju kod Kaknja. Naime, 1900. godine, Austro-Ugarska monarhija otvorila je rudnik uglja u Kaknju, a već u prvim godinama eksploatacije uglja (1901. godine) kroz naselje je prolazila željeznička industrijska pruga uzanog kolosijeka, koja se prostirala od željezničke stanice preko rijeke Bosne do rudnika, u dužini od oko 3,5 kilometara. Verovatno su tada Državne željeznice koristile iskustvo i usluge Jakoba, Hinkovog oca, u eksploataciji ove pruge. Takođe, može se pretpostaviti da je tokom odrastanja sa roditeljima svoju prvu naobrazbu stekao većinom u općinskoj pučkoj školi u Visokom, koja je počela sa radom 1881. godine i u kojoj su pohađali đaci svih konfesija.
U vjenčanom listu piše da je Hinko Werbothen, asistent željeznice, stupio u brak sa Marijom Hafner, „osebnica“, rođenom u Kutini 1892. godine, od oca Luce Hafnera, po zanimanju raz. brzojava, i majke Matilde rođene Pinzgar. Vjenčanje je obavio kapelan Isidor Poljak dana 17. jula 1910. godine u župi Presvetog Srca Isusova u Sarajevu. Zanimljivo je da su prisutna bila tri svjedoka: Karlo Kutschera, činovnik banke; Emil Werbothen, strojovođa; i Marijan Alković, činovnik. Hinko i Marija imali su dvoje djece: sina imena Hinko i kći po imenu Marija.
Za sada nemamo dostupne podatke o Hinkovoj stručnoj spremi osim informacije iz vjenčanog lista da je po zanimanju asistent željeznice sa boravištem u Sarajevu. Pretpostavimo da je srednjo obrazovanje stekao u Tehničkoj srednjoj školi (osnovana 2. 10. 1889. godine u Sarajevu), te da je praksu obavljao u Centralnoj željezničkoj radionici u Sarajevu. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, za porodicu Werbothen uslijedile su burne promjene u životima u Sarajevu i važne napore na očuvanju željeznice kao značajnog posla.
Za vreme rata, školovani željeznički kadar bio je na frontu ili u okupiranim područjima, gde je obavljao svoje dužnosti. Deo stručnog osoblja bio je „optiran“ u Austriji, novostvorenoj državi nakon raspada „Austro-Ugarske monarhije“, kao i u drugim zemljama bivše monarhije iz kojih su i došli u BiH, čime je započeo proces delimičnog iseljavanja koji će dovesti do gotovo potpunog nestanka potomaka stranih doseljenika.
Naime, tokom 1918./1919. godine privremeni organi vlasti i deo domaćeg stanovništva nastojali su obračunati se sa svim simbolima nekadašnje austrougarske uprave. Uništavali su natpise na nemačkom jeziku, spomenike, državna obeležja, zatvarali brojne škole na nemačkom i mađarskom jeziku, a upotreba nemačkog jezika u javnosti nije bila preporučljiva. Od iseljenih porodica uzimali su njihova radna mesta i stanove, što se najviše osetilo tokom 1919. godine u akciji progona određenih kategorija stranog stanovništva, a sve to iz razloga „zbog nedostatka stambenog prostora“.
Nijemci, Austrijanci i Mađari, odnosno oni koji su dolazili iz „neprijateljskih“ zemalja, bili su u daleko lošijoj poziciji od Čeha, Slovaka, Poljaka i Ukrajinaca. U takvim uslovima strani doseljenici morali su odlučiti da li će otići ili ostati. Najveći deo doseljeničkih porodica ostao je u BiH i pored pritiska od strane dela domaćeg stanovništva i novih vlasti. Mnogi od njih, takoreći, već „pustili korenje“, baš kao što je to i slučaj sa porodicom Werbothen. Ipak, država je uspostavila određena pravila za iseljavanje svesna da strani činovnici ne mogu zameniti kvalitetnim domaćim kadrom, te su se balansirali između potrebe za zadržavanjem neophodnog stručnog kadra i želje da rešavaju bar deo stranaca. Takođe, nove jugoslovenske vlasti dugo nakon završetka Prvog svetskog rata borile su se s tim problemom. Zanimljivo, pokušavale su ga rešiti primenom austrougarskog modela – dovođenjem ljudi izvan BiH, pa je u periodu između dva svetska rata mnoštvo činovnika iz Srbije raspoređeno na službu u BiH.
Drugi trenutak burnih događaja odvija se neposredno tokom i nakon završetka generalnog štrajka željezničara 1920. godine. U periodu do štrajka, državne željeznice su nastojale prevazići probleme izazvane nedostatkom kvalifikovanih radnika. U tu svrhu, organizovani su kursevi na koje su upućeni istaknutiji radnici koji su nakon obuke trebali zameniti svoje bivše majstore. Međutim, tokom štrajka, svi željeznički radnici su pozvani na vojnu vežbu, a oni koji se na taj poziv nisu odazvali, bili su izloženi progonima i otpuštanju sa posla.
Iz jednog arhivskog dokumenta saznajemo da je Hinko Werbothen, nakon šestomjesečne praktične obuke, pristupio polaganju stručnog ispita za upravljanje lokomotivama državnih željeznica direkcije Sarajevo, i položio ga sa dobrim uspehom 10. jula 1921. godine. Vrlo brzo, već 1924. godine, drugi dokument potvrđuje da obavlja funkciju šefa stanice u Višegradu. Naime, iz čitanja ovog dokumenta, koji se odnosi na izdato Rešenje od strane Ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine SHS, stoji njegovo zanimanje, te se može pretpostaviti da je na ovu poziciju došao i pre 1924. godine. Hinkovo napredovanje u službi mogli bismo tumačiti kao razlog donošenja odluke Direkcije Sarajevo o osnivanju Željezničke zanatske škole, koja je počela sa radom u aprilu 1923. godine. Pre osnivanja škole, nastava se održavala u zgradi Direkcije državnih željeznica, a kasnije u Srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu.
Takođe, iz sadržaja ovog dokumenta možemo zaključiti da u svom ličnom životu Hinko Werbothen donosi neobičnu životnu odluku. Naime, kako stoji, kao podanik Kraljevine SHS-a, sa zavičajnim pravom u Sarajevu, sa ženom Marijom Hofner s kojom ima bračnu maloljetnu djecu Hinka i Mariju, dobrog političkog i moralnog upravljanja, traži promjenu prezimena iz razloga što je on Slaven i ne želi germansko prezime, te bira prezime Hinković. Molba mu se povoljno rješava i ministarstvo donosi odluku 30. juna 1924. godine. Koliko je ova odluka doprinela olakšavanju opstanka sadašnje porodice Hinković i njegovom napredovanju u službi željezničara, uvjerićemo se u daljnjem istraživanju. Poznat je uslov usklađivanja u unutrašnjoj službi još iz vremena Monarhije, kojeg su kasnije preuzele novonastale državne željeznice, a to je da poslovi vanjske službe (u stanicama, ložionicama, te na pruzi) redovno traju od 10 do 15 godina.
Već 1932./1933. godine Hinko Hinković je bio zaposlenik Direkcije Sarajevo. Naime, dokument „Starešinski izvještaj“ u kojem se ocjenjuje rad i ponašanje činovnika i službenika u oblasti Direkcije državnih željeznica u Sarajevu, to i potvrđuje. Starješina odsjeka prati i ocjenjuje njihovo ponašanje u službi i izvan nje, marljivost i pouzdanost, i to tokom cijele godine, tako da se: Referent za izradu reda vožnje Hinko Hinković ocjenjuje odličnim uspjehom i preporučuje Područnoj komisiji da može raditi bilo koju grupu u saobraćajnom odjelu ili biti šef odsjeka. Komisija nakon preporuke donosi odluku za radno mjesto višeg kontrolora 10. marta 1933., a Vrhovna komisija iz Beograda to potvrđuje 9. oktobra iste godine.
U knjizi „Godišnjak 1937.“, izdanje Generalne direkcije državnih željeznica (JDŽ-ЈДЗ), na stranici 283, Saobraćajni odsek, nalazi se podatak: Hinković J. Hinko v. (viši) kontrolor VI. grupe – ref. Takođe, možete pogledati spisak svih zaposlenih u knjizi „Godišnjak 1937.“ na istoj web stranici putem linka https://vremeplov.ba/2025/?p=712
U posljednjem arhivskom dokumentu, koji posjedujemo iz perioda Drugog svjetskog rata, nalazi se „Naredba“ (Ravnateljstvo hrvatskih državnih željeznica – Nezavisna država Hrvatska), za g. Hinko Hinkovića, nadsavjetnika – činovnika VI. činovničkog razreda, 2. plaćnog stupnja, da ispunjava uslove za dobijanje trećeg plaćenog stupnja sa važnošću od 31. januara 1944. godine.
Iz ove biografije se može zaključiti da je Hinko (Werbothen) Hinković bio zaposlenik bosanskohercegovačkih zemaljskih državnih željeznica, Državnih željeznica u Kraljevini SHS, Jugoslovenskim državnim željeznicama i Državnim željeznicama u NDH. Naime, da se podsjetimo, nakon pobjedničke proleterske revolucije u Jugoslaviji, stari državni aparat je uništen, a nova vlast ozakonjuje novi radnički državni aparat, gdje država putem nacionalizacije oduzima velika preduzeća, čime ih proglašava društvenom svojinom.
„Kakva je daljnja sudbina Hinke Hinkovića nije nam poznata jer ne posjedujemo arhivsku građu poslije završetka Drugog svjetskog rata. Molimo čitaoce da ukoliko imaju saznanja o porodici Hinković, posjeduju dokaz ili postoji živo sjećanje na njih da nam se obrate i tako dopunimo ovaj članak.„
Vaš Srećko
