„1. avgusta 1978. godine ugašeni su i poslednji kapaciteti uskih pruga u sarajevskom železničkom čvoru i tim danom uske pruge i „Ćiro“ za sva vremena otišle su u legendu, a možda i u zaborav“. (Fevzija Ajdin – „Istorija železnica Bosne i Hercegovine“). Kroz mnogobrojne razgovore sa poznanicima došlo se do zaključka da više nema tolerancije i razumevanja i svega onoga što su sarajevski vozovi uske pruge nekada imali. Pored priloženih fotografija, čitaoci će imati kratak osvrt na život u Sarajevu i gradskoj železnici nakon uspostave austrougarske uprave.
Grad Sarajevo ili Bosna Saraj, kako su ga stranci nazvali u godini i nakon vojne okupacije (1878. godine), imao je oko 40.000 stanovnika. Sarajevo je tada bilo u samoj kotlini, okruženo planinama Humom i Mrkvinim brdom na sjeveru, Bakijom na istoku, te Trebevićem na jugu. Bilo je neprocjenjivo vidjeti Sarajevo s okolnih brda; pogled na centar podsjećao je na amfiteatar, a naseljeni obronci na terase. I danas se može čuti stara narodna izreka: „Ko je Sarajevo vidio, sve su mu se želje ispunile“. Sarajevo je bilo najvažnije trgovačko i političko središte, ispred kojeg su vodile sve ključne bosanske ceste.
U to vreme u Sarajevu nije bilo velikih građevina, osim guvernerovog sedišta, rezidencije evropskih konzula, Konaka (Topal-pašin dvor sagrađen 1869.), dvospratne kasarne koju je 1851. izgradio Omer-paša (kasnije nazvana „Filipovićeva kasarna“), zatim vojne bolnice u podnožju Gorice i Crnog vrha, nekoliko hansova, kao i većih kuća bogatih Sarajlija i nekoliko veoma lepih džamija. Džamija je bilo oko stotinu, od toga oko 40 kamenih, dok su ostale bile drvene. Pojedine džamije bile su u vlasništvu određenih porodica. Karakteristično za ovaj, kao i svaki drugi orijentalni grad, jeste nadkriveni bazar sa raznovrsnim dućanima, where se oko njega granaju uličice trgovaca i zanatlija. Na policama je bila izložena roba, a ispred njih postavljeni su štandovi za prodaju. Mogle su se naći sve vrste alata, štofovi žarkih boja, duvana, lampiona, košulja, turske papuče, srebrne tabakere, muštikle, ćibuci od jasminovog ili trešnjinog drveta ukrašeni zlatom, ćilimi, fesovi i srebrne sitnice. Oni koji su u čaršiji bili oko deset ujutru, dobijali su utisak o trgovinskim, zanatskim i društveno-proizvodnim odnosima cele zemlje. U dućanima se, osim prodaje, obavljala i proizvodnja robe. Pored toga što su trgovine, one su i radionice opanaka, krojači koji šiju garderobu, kovači koji kova vruće gvožđe, pekari koji peku tanke okrugle somune, kazandžije koji izrađuju posuđe i razne predmete od bakra, dok vešti majstori proizvode brojna raznorazna ćibuka. Može se videti i pokrivene žene koje prodaju svoje ručne radove, kao što su vezovi, mahame i ćilimi. Spretni trgovci, Jevreji, Srbi, Grci i Armenski trgovci, vešto i sumanuto privlače mušterije, dok muslimanski trgovci mirno sede na podu svojih dućana i puše predugačke ćibuke. Sa njima se ne može pregovarati; ako bi prodavac rekao cenu, a kupac se cenkao, uzimala bi se roba uz reč „jok“, i na tome bi se sve završavalo. Ko se još seća lokalne Gradske željeznice u Sarajevu na relaciji Fabrika duhana – Ilidža Banja? To je bilo 1924. godine, kada je izgrađen i pušten u saobraćaj drugi kolosek (prvi je položen 1885. za tramvaj) od stare željezničke stanice do Marijin Dvora. Pre te ove izgradnje, tačnije od avgusta 1891., vozom je moglo putovati od stare stanice do Ilidže (i dalje prema Mostaru), a od juna 1892. (odvojak od stanice Ilidža prema lečilištu i vrelu reke Bosne u dužini od 1,28 km) i do Ilidža Banje. Izgradnjom sada dvokolosiječne pruge na ovoj deonici rasterećen je tramvajski saobraćaj, te su stanovnici Sarajeva faktički mogli svoje putovanje prema Ilidži započeti tramvajem od Baščaršije, sa presedanjem kod fabrike duhana na Marijin Dvor. Stara željeznička stanica bosanskih željeznica u Sarajevu bila je daleko izvan grada. Još pre nekoliko godina, do njene izgradnje (1882), bile su livade i polja, uz put prema Ilidži ponegde kafana, i nekoliko seoskih kuća u šljivicima pofaličkih. U Sarajevo prvi voz iz Zenice stigao je 5. oktobra 1882. godine. Tu malu svečanost dovukla je Krausova dvoosovinska lokomotiva, poznata kao „Rama“, koja se i danas nalazi u muzeju u Požegi (Srbija) kao
Karakteristično za ovaj, kao i svaki drugi orijentalni grad, jeste nadkriveni bazar sa raznim dućanima, gdje se oko njega granaju uličice trgovaca i zanatlija. Na policama je bila poredana roba, a ispred polica postavljen pult za prodavača. Tu su se mogle naći sve vrste alata, štofovi živahnih boja, duhana, lampiona, košulja, turske papuče, srebrene tabakere, muštikle, čibuci od jasminovog ili trešnjinog drveta optočeni zlatom, ćilimi, feredže i srebrene sitnice. Oni koji su u čaršiji bili oko deset ujutro, dobivali su slike o trgovačkim, zanatskim i socijalno-proizvodnim odnosima cijele zemlje. U dućanima se osim prodaje, vrši i proizvodnja robe. Pored toga što su trgovine, one su i radionice opanaka, do njih su krojači koji šiju garderobu, kovači kuju vrelo gvožđe, pekari peku tanke okrugle somune, kazandžije izrađuju posuđe i druge predmete od bakra i vješti majstori koji proizvode masu raznoraznih čibuka. Mogu se vidjeti i pokrivene žene koje prodaju svoje ručne radove kao što su vezovi, mahrame i ćilimi. Lukavo i napadno bi uspjevali privući neku mušteriju i to jevrejski, srpski, grčki i armenski trgovci, dok muslimanski trgovci su mirno i spokojno sjedili na podu svog dućana, pušeči predugačke čibuke. Sa njima se nije moglo cjenkati. Ukoliko bi prodavac rekao cijenu, a kupac se cjenkao, uzeo bi robu iz njegovih ruku riječju „jok“ i svaki razgovor bi se tu završio.
Ko se još sjeća lokalne gradske željeznice u Sarajevu na relaciji Fabrika duhana – Ilidža Banja? Bilo je to 1924. godine kada je izgrađen i pušten u saobraćaj drugi kolosijek (*prvi položen 1885. za vožnju tramvaja*) od stare željezničke stanice do Marijin Dvora. Prije ove izgradnje, tačnije od avgusta 1891., vozom se moglo putovati od stare željezničke stanice (*Bahnhof*) do Ilidže (*i dalje prema Mostaru*), a od juna 1892. (*odvojak od stanice Ilidža prema lječilištu i vrelu rijeke Bosne u dužini od 1,28 km*) i do Ilidža Banja. Izgradnjom sada dvokolosiječne pruge na ovoj dionici rasteretila je tramvajski saobraćaj, pa su stanovnici Sarajeva faktički mogli svoje putovanje prema Ilidži započeti tramvajem od Baščaršije s presjedanjem kod fabrike duhana na Marijin Dvoru. Stara željeznička stanica bosanskih željeznica u Sarajevu bila je daleko izvan grada. Još prije nekoliko godina, do njene izgradnje (*1882.*), bile su livade i polja, uz cestu prema Ilidži ponegdje koji kafedžija, i nekoliko seljačkih kuća u šljivicima pofaličkim. U Sarajevo prvi voz iz Zenice stiže 5. oktobra 1882. Tu malu svečanu kompoziciju dovukla je Krauss-ova dvoosovinska lokomotiva, iz istorije poznata pod imenom „Rama“, koja se i danas nalazi u muzeju u Požegi (*Srbija*) kao vrijedan eksponat lokomotiva uskih pruga. Sa sobom je vukla nekoliko dvoosovinskih putničkih vagona, preuređenih tako što su u četiri ugla vagona postavljeni vertikalni nosači, a na njih razapeto krovsko platno zvano „Segeituh“. Čeone strane vagona bile su zakovane daskama, a bočne zastrte zavjesama. 1. avgusta 1891. pristiže prvi voz iz pravca Metkovića, a 4. jula 1906. iz pravca Visegrada. Stanica Sarajevo – uska, tih godina, bila je najveći željeznički centar putničkog saobraćaja na uskim prugama u Bosni i Hercegovini, tako da su iz Sarajeva polazili vozovi prema sjeveru, tj. prema Zenici (*od Lašve prema Travniku i Jajcu 1893.*), Doboju, Derventi i Brodu, prema jugu u pravcu Mostara, Metkovića, Dubrovnika, Trebinja i Podgorice, i prema istoku u pravcu Goražda, Foče, Priboja, Visegrada i Beograda. U svojoj neposrednoj blizini sagrađena je željeznička radionica i ložionica s zgradama za tehničko održavanje lokomotiva i putničkih vagona, kao i vozila električnog tramvaja. U bliskoj prošlosti starije Sarajlije pamte kao Centralnu radionicu „Vaso Miskin Crni“.
Ko se još seća lokalne gradske željeznice u Sarajevu na relaciji Fabrika duhana – Ilidža Banja? Bilo je to 1924. godine kada je izgrađen i pušten u saobraćaj drugi kolosijek (prvi položen 1885. za vožnju tramvaja) od stare željezničke stanice do Marijin Dvora. Prije ove izgradnje, tačnije od avgusta 1891., vozom se moglo putovati od stare željezničke stanice (Bahnhof) do Ilidže (i dalje prema Mostaru), a od juna 1892. (odvojak od stanice Ilidža prema liječilištu i vrelu rijeke Bosne u dužini od 1,28 km) i do Ilidža Banja. Izgradnjom sada dvokolosiječne pruge na ovoj dionici rasteretila je tramvajski saobraćaj pa su stanovnici Sarajeva faktički svoje putovanje prema Ilidži mogli započeti tramvajem od Baščaršije sa presjedanjem kod fabrike duhana na Marijin Dvoru.
Stara željeznička stanica bosanskih željeznica u Sarajevu bila je daleko izvan grada. Još prije nekoliko godina, prije nego što je sagrađena (1882.), bile su to livade i polja, uz cestu prema Ilidži ponegdje koji kafedžija i nekoliko seljačkih kuća u šljivicima pofaličkim. Prvi voz iz Zenice stiže u Sarajevo 5. oktobra 1882. godine. Tu malu svečanu kompoziciju dovezao je Krauss-ov dvoosovinski lokomotor, iz istorije poznat pod imenom „Rama“, koji se i danas nalazi u muzeju u Požegi (Srbija) kao vredan eksponat lokomotiva uskih pruga. Sa sobom je vukla nekoliko dvoosovinskih putničkih vagona, preuređenih tako što su u četiri ugla vagona postavljeni vertikalni nosači, a na njih razapeto krovno platno zvano „Segeituh“. Čeone strane vagona bile su zakovane daskama, a bočne zastrte zavjesama.
1. avgusta 1891. stigao je prvi voz iz pravca Metkovića, a 4. jula 1906. iz pravca Višegrada. Stanica Sarajevo – uska, tih godina, bila je najveći željeznički centar putničkog saobraćaja na uskim prugama u Bosni i Hercegovini, tako da su iz Sarajeva polazili vozovi prema sjeveru, odnosno prema Zenici (od Lašve prema Travniku i Jajcu 1893.), Doboju, Derventi i Brodu, prema jugu u pravcu Mostara, Metkovića, Dubrovnika, Trebinja i Podgorice, te prema istoku u pravcu Goražda, Foče, Priboja, Višegrada i Beograda. U svojoj neposrednoj blizini sagrađena je željeznička radionica i ložionica sa zgradama za tehničko održavanje lokomotiva i putničkih vagona, kao i objekti za električni tramvaj. U bliskoj prošlosti starije Sarajlije pamte ovu lokaciju kao Centralnu radionicu „Vaso Miskin Crni“.
Pasoš se pokazivao pri svakom dolasku stranca – putnika u staničnu zgradu. Pred stanicom su stajali fijakeri na kojima su bila napisana imena hotela. Nedaleko od toga bio je parkiran vagon sa konjskom vučom (saobraćao od 1885. do 1895.), a kasnije električni tramvaj koji je saobraćao na relaciji Željeznička stanica – grad (Katedrala, Ferhadija, Straßenbahn, Vijećnica). Redari i službenici na stanici nosili su uniforme koje su im isporučivali bečki kolege. Sa željezničke stanice prema gradu vodile su dvije ulice, od kojih je jedna bila glavna (ulica Franza Josepha). Druga je vodila lijevom obalom Miljacke (ulica Terezija).
Kad se putuje od željezničke stanice prema gradu, ostaje se najprije u evropskom delu, uvijek na desnoj obali Miljacke koja prolazi kroz cijeli grad i premošćuje u urbanom području osam mostova, neki kameni, neki željezni. Od okupacije, ulice su popločane kamenom. Glavne ulice su vremenom dobile evropski izgled jer su umjesto malih zbijenih kućica izgrađene evropske zgrade od čvrstog materijala, kao i gostionice, restorani i kafane.
Ko se još sjeća lokalne gradske željeznice u Sarajevu na relaciji Fabrika duhana – Ilidža Banja? Bilo je to 1924. godine kada je izgrađen i pušten u saobraćaj drugi kolosijek (prvi položen 1885. za vožnju tramvaja) od stare željezničke stanice do Marijin Dvora. Prije ove izgradnje, tačnije od avgusta 1891., vozom se moglo putovati od stare željezničke stanice (Bahnhof) do Ilidže (i dalje prema Mostaru), a od juna 1892. (odvojak od stanice Ilidža prema liječilištu i vrelu rijeke Bosne u dužini od 1,28 km.) i do Ilidža Banja. Izgradnjom sada dvokolosiječne pruge na ovoj dionici rasteretila je tramvajski saobraćaj pa su stanovnici Sarajeva faktički svoje putovanje prema Ilidži mogli otpočeti tramvajem od Baščaršije sa presjedanjem kod fabrike duhana na Marijin Dvoru. Stara željeznička stanica bosanskih željeznica u Sarajevu bila je daleko izvan grada. Još prije nekoliko godina do njene izgradnje (1882.) bile su livade i polja, uz cestu prema Ilidži ponegdje koji kafedžija, i nekoliko seljačkih kuća u šljivicima pofaličkim. U Sarajevo prvi voz iz Zenice stiže 5. oktobra 1882. Tu malu svečanu kompoziciju dovukla je Krauss-ova dvoosovinska lokomotiva, iz istorije poznata pod imenom „Rama“, koja se i danas nalazi u muzeju u Požegi (Srbija) kao vrijedan eksponat lokomotiva uskih pruga. Sa sobom je vukla nekoliko dvoosovinskih putničkih vagona preuređeni tako što su u četiri ugla vagona postavljeni vertikalni nosači, a na njih razapeto krovno platno zvano „Segeituh“. Čeone strane vagona bile su zakovane daskama, a bočne zastrte zavjesama. 1. avgusta 1891. pristiže prvi voz iz pravca Metkovića, a 4. jula 1906. iz pravca Višegrada. Stanica Sarajevo – uzana, tih godina, bila je najveći željeznički centar putničkog saobraćaja na uskim prugama u Bosni i Hercegovini, tako da su iz Sarajeva polazili vozovi prema sjeveru tj. prema Zenici (od Lašve prema Travniku i Jajcu 1893.), Doboju, Derventi i Brodu, prema jugu u pravcu Mostara, Metkovića, Dubrovnika, Trebinja i Podgorice i prema istoku u pravcu Goražda, Foče, Priboja, Višegrada i Beograda. U svojoj neposrednoj blizini sagrađena je željeznička radionica i ložionica sa zgradama za tehničko održavanje lokomotiva i putničkih vagona, a također i vozila električnog tramvaja. U bliskoj prošlosti starije Sarajlije pamte kao Centralnu radionicu „Vaso Miskin Crni“. Pasoš se pokazivao prilikom svakog dolaska stranca – putnika u staničnu zgradu. Pred staničnom zgradom stajali su fijakeri na kojima su bila napisana imena hotela. Nedaleko od njih bio je parkiran vagon sa konjskom vučom (saobraćao od 1885. do 1895.), a kasnije električni tramvaj koji su saobraćali na relaciji željeznička stanica – grad (Katedrala, Ferhadija Straßenbahn, Vijećnica). Redari i službenici na stanici bili su odjeveni u uniforme svoji bečkih kolega. Sa željezničke stanice prema gradu vodile su dvije ulice, od kojih je jedna glavna (ulica Franza Josepha). Druga je vodila lijevom obalom Miljacke (ulica Terezija). Kad se put
Do tada je najbolje mesto za provod stanovnika Sarajeva, posebno nedeljom, bila Banja Ilidža. Kako je bila blizu Sarajeva, smatrana je s pravom i njegovim delom. Do Banje se najčešće putovalo vozovima lokalne željeznice, a vožnja je trajala oko petnaest minuta, dok je kolima (omnibusom ili fijakerom) to vreme bilo oko sat vremena. Prvo stajalište kada se putovalo vozom iz grada bila je glavna stanica, zatim Čengić Vila, Alipašin Most, Stup, Ilidža (prvi naziv Butmir) i krajnja stanica Ilidža Banja. Putnici su, i levom i desnom stranom, trasom preko Sarajevskog polja, imali pogled na nepregledne livade i brdske obronke u kojima su bili letnjikovci najčešće muslimanske vlasteline, manje seljačke kuće i kuće sagrađene na „evropski“ način. Tada je najpoznatija građevina bio je dvor (vila ili letnjikovac) sa haremovom Derviš-paše Dedage Čengića, po kome se naselje i danas zove Čengić Vila.
Kada voz stigne u poljoprivrednu stanicu Ilidža ili Butimir, vidi se cela grupa kuća sa dve zgrade ekonomije sa ambarima i čardacima, mljekara sa hladnjačom i parnim kotlom, kao i rezervoarima za vodu. Nastavak putovanja od stanice počinje prelaskom preko željeznog mosta, a malo dalje ide skretanje na odvojak pruge prema stanici Ilidža Banja.
Ko se još sjeća lokalne gradske željeznice u Sarajevu na relaciji Fabrika duhana – Ilidža Banja? Bilo je to 1924. godine kada je izgrađen i pušten u saobraćaj drugi kolosijek (prvi položen 1885. za vožnju tramvaja) od stare željezničke stanice do Marijin Dvora. Prije ove izgradnje, tačnije od avgusta 1891., vozom se moglo putovati od stare željezničke stanice (Bahnhof) do Ilidže (i dalje prema Mostaru), a od juna 1892. (odvojak od stanice Ilidža prema lječilištu i vrelu rijeke Bosne u dužini od 1,28 km.) i do Ilidža Banja. Izgradnjom sada dvokolosiječne pruge na ovoj dionici rasteretila je tramvajska saobraćaja pa su stanovnici Sarajeva faktički svoje putovanje prema Ilidži mogli započeti tramvajem od Baščaršije sa presjedanjem kod fabrike duhana na Marijin Dvoru. Stara željeznička stanica bosanskih željeznica u Sarajevu bila je daleko izvan grada. Još prije nekoliko godina do njene izgradnje (1882.) bile su livade i polja, uz cestu prema Ilidži ponegdje koji kafedžija, i nekoliko seljačkih kuća u šljivicima pofaličkim. U Sarajevo prvi voz iz Zenice stiže 5. oktobra 1882. Tu malu svečanu kompoziciju dovukla je Krauss-ova dvoosovinska lokomotiva, iz istorije poznata pod imenom „Rama“, koja se i danas nalazi u muzeju u Požegi (Srbija) kao vrijedan eksponat lokomotiva uskih pruga. Sa sobom je vukla nekoliko dvoosovinskih putničkih vagona preuređenih tako što su u četiri ugla vagona postavljeni vertikalni nosači, a na njih razapeto krovno platno zvano „Segeituh“. Čeone strane vagona bile su zakovane daskama, a bočne zastrte zavjesama. 1. avgusta 1891. pristiže prvi voz iz pravca Metkovića, a 4. jula 1906. iz pravca Visegrada. Stanica Sarajevo – uska, tih godina, bila je najveći željeznički centar putničkog saobraćaja na uskim prugama u Bosni i Hercegovini, tako da su iz Sarajeva polazili vozovi prema sjeveru tj. prema Zenici (od Lašve prema Travniku i Jajcu 1893.), Doboju, Derventi i Brodu, prema jugu u pravcu Mostara, Metkovića, Dubrovnika, Trebinja i Podgorice i prema istoku u pravcu Goražda, Foče, Priboja, Visegrada i Beograda. U svojoj neposrednoj blizini sagrađena je željeznička radionica i ložionica sa zgradama za tehničko održavanje lokomotiva i putničkih vagona, a također i vozila električnog tramvaja. U bliskoj prošlosti starije Sarajlije pamte kao Centralnu radionicu „Vaso Miskin Crni“. Pasoš se pokazivao prilikom svakog dolaska stranca – putnika u staničnu zgradu. Pred staničnom zgradom stajali su fijakeri na kojima su bila napisana imena hotela. Nedaleko od njih bio je parkiran vagon sa konjskom vučom (saobraćao od 1885. do 1895.), a kasnije električni tramvaj koji su saobraćali na relaciji Željeznička stanica – grad (Katedrala, FerhadijaStraßenbahn, Vijećnica). Redari i službenici na stanici bili su odjeveni u uniforme svoji bečkih kolega. Sa željezničke stanice prema gradu vodile su dvije ulice, od kojih je jedna glavna (ulica Franza Josefa). Druga je vodila lijevom obalom Miljacke (ulica Terezija). Kad se put
Položaj kompleksa banje bio je u sredini lijepog parka na obali Željeznice ispod visokog šumovitog Igmana. Posjetioci su mogli odmah uočiti tri velika hotela, „Austrija“, „Hungarija“ i „Bosna“, sa preko stotinu soba za strance. Tu su elegantne gostionice s terasama spram šetališta, s prekrivenim hodnicima, kuglanama, stajama i sušarama. Iz samog parka ide promenada duga tri i po kilometra, s drvoredom za vožnju i za jahanje, uz šta cijelom dužinom teče potok prema romantičnom vrelu Bosne u podnožju Igmana. Oko izvora niknuo je čitav kompleks smještajnih zgrada i prostora za zabavu gostiju, okružen prelijepim parkom u čijim vodama plove labudovi. Pod krasnim starinskim drvećem nalaze se turske kafane i tu se gost može nauživati prave brdske prirode. Mnoštvo vrela koja nevjerovatnom snagom kuljaju iz zemlje, sa temperaturama do 56 stepeni, slijevaju se u jaku rijeku i dalje protiču prema rijeci Željeznici. Na kraju ceste podignut je toranj za razgledanje i osnovan zoološki vrt sa velikim kafeterijama, a glavna atrakcija su tri medvjeda ulovljena na okolnim planinama. Pola sata od banje nalazi se hipodrom sa trkalištem gdje se nedjeljom održavaju uobičajene konjske trke.
Valja napomenuti da svako leto u Banji Ilidži provede grofica Kallay, supruga austrijskog ministra finansija Benjamina Kallaya. Njihov ugled, položaj, novac i ljubaznost zaslužni su za dovođenje vrha ovdašnje elite iz Beča i Budimpešte, koji su takođe navikli na letovanja na Ilidži. Sa patriotskim oduševljenjem nikoga nije ostavilo ravnodušnim pitanje: „Sviđa li ti se Bosna-Saraj i Ilidža?“, a sagovornik, spreman da Sarajevo i Ilidžu uzdigne čak i iznad Beča i Carigrada, oduševljeno odgovara: „Ovdje je dobro živjeti. Ovdje ću se spustiti i nastaniti“.
Delovi članka koji svedoče o životu u Sarajevu preuzeti su iz knjige „Sarajevo u vreme austrougarske uprave 1878.- 1918.“
U prilogu se nalazi galerija sa fotografijama lijepog starog Sarajeva i Ilidže, ekskluzivni materijal iz privatne kolekcije autora, koji usput napominje da posjetioci i čitatelji bez prethodne dozvole ne mogu preuzimati niti dalje objavljivati.
Unaprijed zahvalan,
Vaš Srećko Ignjatović
