Uniforme, oznake i simboli na željeznici u Bosni i Hercegovini od 1879. do danas

Piše: Srećko Ignjatović

Pratiti razvoj rješenja izgleda službene željezničke uniforme kroz povijest složen je zadatak, ne samo zbog raznolikosti uniformi, oznaka i simbola, već i zato što je ova tema rijetko obrađivana u literaturi. Ovaj pregled ograničit će se na rješenja iz propisa ili pravilnika koji su bili na snazi i korišteni na području Bosne i Hercegovine. Unatoč ograničenju, s obzirom na burnu prošlost Bosne i Hercegovine, ovaj rad sadrži osnovne podatke o razvoju željezničkih uniformi od austro-ugarskog naslijeđa do danas.

Poznata je izreka da odijelo čini čovjeka. Ako ovu izreku promatramo šire, odjeća često govori više o društvu, klasi, grupi ili profesiji.

Ovaj rad ima za cilj detaljno istražiti povijest i činjenice o izgledu željezničkih uniformi u Bosni i Hercegovini, njihovim simbolima i oznakama, te promjenama koje je željeznička organizacija doživjela kroz povijest. Uniformu tumačimo kao simbol vrijednosti željezničkog poziva.

Uniforma s oznakama i simbolima odražava kompetenciju kroz obrazovanje, sposobnosti i iskustvo. Željeznički radnici karakterizirani su visokom sviješću o dužnosti i odgovornosti, a njihove profesionalne uloge funkcionalno su povezane u jednu cjelinu. Uniforma kao odraz organizacije u vođenju željezničkog prometa strogo je regulirana pravilima službe.

Uvod – Povijesni razvoj željezničkih pruga u BiH

Povijest željeznica u Bosni i Hercegovini može se pratiti kroz nekoliko razvojnih faza koje su uvjetovale mnoge promjene kako na željeznicama tako i na službenim odjelima, kapama i željezničkim oznakama. Razvojne faze u izgradnji i promjenama na željeznici u Bosni i Hercegovini mogu se podijeliti u deset razdoblja:

I. razdoblje: 1872.–1878. Prometno društvo carske turske željeznice Banja Luka – Dobrljin, kasnije Carska i kraljevska vojna željeznica Banja Luka – Dobrljin (1878.–1912.)

II. razdoblje: 1878.–1895. Carske i kraljevske bosanske željeznice (k.k. BB)

III. razdoblje: 1895.–1908. Carske i kraljevske Bosansko-hercegovačke državne željeznice (k.k.BHStB)

IV. razdoblje: 1908.–1918. Bosansko-hercegovačke zemaljske željeznice (BHLB)

V. razdoblje: 1919.–1929. Željeznice Kraljevstva SHS (ŽK-SHS)

VI. razdoblje: 1929.–1941. Kraljevina Jugoslavija, Jugoslavenske državne željeznice (JDŽ)

VII. razdoblje: 1941.–1945. Vrijeme okupacije pod upravom Hrvatskih državnih željeznica (HDŽ), odnosno isti period Željeznice Narodnooslobodilačke vojske (ŽNOV)

VIII. razdoblje: 1945.–1953. Jugoslavenske državne željeznice DFJ-FNRJ (JDŽ)

IX. razdoblje: 1953.–1992. Jugoslavenske željeznice (JŽ)

X. razdoblje: 1992. do danas (2024): Željeznice Bosne i Hercegovine (ŽBH) 1992.–2001., Željeznice Herceg Bosne (ŽHB) 1993.–2001., Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine – fuzija ŽBH i ŽHB (ŽFBH) od 2001. do danas, Željeznice Republike Srpske (ŽRS) od 1992. do danas.

Prvo razdoblje – Prometno društvo carske turske željeznice Banja Luka – Dobrljin, 1868.–1878. godine

Turska vlada je 1868. godine sklopila ugovor s francusko-belgijskim društvom o izgradnji željezničke magistrale koja bi povezivala europsku Tursku s austrijskom granicom. Najprirodniji pravac povezivanja Istanbula s austrijskom granicom prolazio je kroz Bosnu. Izgradnja pruge dodijeljena je koncesijom uz pravo eksploatacije izgrađenih željeznica u trajanju od 99 godina. Osim toga, turska vlada je izvođaču radova obećala odgovarajuće koncesije za eksploataciju šuma i rudnika.

Radi izgradnje ove pruge osnovana je kompanija Orijentalne željeznice (Chemins de fer Orientaux, CO) u Parizu, a u siječnju 1870. godine započela je izgradnja pruge iz četiri pravca: iz Istanbula, Aleksandropola, Soluna i Novog Grada (Bosanski Novi). Tijekom 1872. godine završeno je oko 500 km željezničke pruge, uključujući dionicu Banja Luka – Bosanski Novi.

Početna faza izgradnje željezničke pruge bila je na dionici (Dobrljin) Bosanski Novi – Banja Luka. Trasiranje pruge započelo je 1869., a izgradnja početkom 1871. godine. Pruga je završena i puštena u promet 24. prosinca 1872. godine, u duljini od oko 101,6 km. Eksploataciju je, prema ugovoru, preuzelo Austrijsko društvo južnih željeznica, a trajala je kratko, do 1875. godine. Uzrok prestanka prometa bio je početak bosansko-hercegovačkog ustanka protiv osmanske vlasti od 1875. do polovice 1878. godine.

C. i k. Vojna željeznica Banja Luka–Dobrljin, 1878.–1912. godine

Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije 1878. godine, ova pruga normalnog kolosijeka dolazi pod njezinu upravu. Godine 1879. izgrađen je produžetak pruge Bosanski Novi – Dobrljin. Cjelokupna trasa Dobrljin – Banja Luka normalnog kolosijeka (1435 mm) bila je pod vojnom upravom (c. i k. Ministarstvo rata Monarhije od 1879. godine) s oznakom vlasništva: c. i k. Vojna željeznica Banja Luka–Dobrljin, k.k.MB (k.u.k. Militärbahn Banjaluka–Doberlin). U travnju 1882. godine, izgradnjom pruge Sisak – Dobrljin, ostvarena je veza s Bečom, odnosno s Europom. Godine 1912. ova pruga predana je civilnoj upravi, tj. Direkciji bosansko-hercegovačkih zemaljskih željeznica, BHLB (Bosnisch-Herzegowinische Landesbahn).

Uniforme, oznake i simboli iz razdoblja 1872.–1887.
Kako bismo nadomjestili nedostatak dokumentacije o radu prve bosanske željeznice i opisu izgleda uniforme i njezinih oznaka (Prometno društvo carske turske željeznice Banja Luka – Dobrljin), poslužimo se opisom s putovanja prvom bosanskom željeznicom Francuza Charlesa Yriartea, objavljenog 1876. u knjizi „Bosnie et Herzégovine – Insurrection de 1875–1876“.

(…) „Upravno osoblje ove male mreže smješteno je u Banjoj Luci. Sastavljeno je gotovo u potpunosti od Austrijanaca. Materijal pruge je u vrlo dobrom stanju i nabavljen je iz belgijskih tvornica.“ (…)

„Vlakovi polaze samo dva puta dnevno, pa je služba vrlo jednostavna. Nekoliko vojnika, žene i sluga pravoslavnog svećenika iz Prijedora, dva impozantna bega bogato odjevena i naoružana do zuba te jedan slavonski ljekarnik iz Zagreba čine sav putnički personal. Strojovođa je Litvanac i govori nekoliko riječi francuskog. Kondukteri i ostalo osoblje s dugim handžarima za pojasom i arkebuzama na ramenu stvaraju konfuziju među putnicima. Zaptija, koji zvonom najavljuje polazak vlaka, s čitavim arsenalom na trbuhu, više nalikuje čovjeku spremnom napasti vlak nego ga zaštititi.“

(…) „U Prijedoru, važnoj željezničkoj stanici, gomila zaprečava pristup stanici. Begove dočekuje skupina uglednih Bošnjaka, ponosnog držanja, a u sredini se ističe neki ‘ulema’ s bijelim turbanom. Šef stanice, inače Austrijanac, nosi fes, široki crveni pojas i revolver. Izgleda i ponaša se poput Bosanca.“

Iz ovog kratkog opisa možemo zaključiti da je željezničko osoblje na glavi nosilo fes, vjerojatno s istaknutim simbolom polumjeseca sa zvijezdom bez krilatog kotača ili samo krilati kotač.

Drugi period – Vojne-bosanske željeznice uzanog kolosijeka, 1878.-1895.

Bosnom i Hercegovinom su zajednički upravljale Austrija i Mađarska posredstvom zajedničkog ministarstva finansija. Unutar tog ministarstva, formiran je ‘Bosanski biro’ koji je kontrolisao Bosnu i Hercegovinu preko Vlade (Zemaljska Vlada, op. a.) u Sarajevu. Za upravitelja bosanskog biroa (1882) postavljen je Benjamin Kalaj (Benjamin von Kállay, 1839-1903). Zemaljsku vladu sačinjavali su: zemaljski poglavar, civilni adlatus i šefovi odjeljenja. Vlada je u početku imala tri odjeljenja: administrativno, finansijsko i pravosudno, a kasnije je osnovan građevinski, odnosno privredni odjel, te odjeljenje za nastavu i bogoštovlje i tehničko odjeljenje. Građevinski odjel odigrat će važnu ulogu u projektu građenja željezničke mreže u BiH.

Što se tiče osiguranja životnog blagostanja, Austro-Ugarska ubrzano radi na razvoju zemlje, prvenstveno zbog vlastite koristi. Uvedeno je ‘moderno’ europsko zakonodavstvo, izgrađivane su ‘impresivne’ vojne i civilne građevine, ‘moderne’ ceste i dr., a okupirana zemlja Bosna i Hercegovina povezuje se s ostatkom Europe telefonskom, telegrafskom i željezničkom mrežom. Tako je započela izgradnja uskog kolosijeka.

Izgradnja željezničke mreže (1878-1895) – Drugi period vezan je uz izgradnju ‘vojnih’ željezničkih pruga uskog kolosijeka širine 760 mm, tzv. ‘bosanski kolosijek’ (njem. Bosnische Spurweite, također „Bosnaspur“). U rujnu 1878. godine dualna monarhija intenzivno započinje izgradnju pruge Bosanski Brod – Sarajevo (radovi financirani sredstvima iz ‘ratnog’ kredita) koja je puštena u promet u listopadu 1882. godine. Također, od 1884. godine gradi se uska pruga od Metkovića do Sarajeva i puštena je u promet u kolovozu 1891. godine. Dana 10. rujna 1879. osniva se prva Direkcija bosansko-hercegovačkih željeznica (k.u.k. Bosnabahn – k.k. BB) sa sjedištem u Derventi. Na čelo te direkcije postavljen je austrougarski major inženjer Johann Tomaschek. Tu je dužnost obavljao (i ujedno bio direktor c. i k. Vojničke Željeznice Banjaluka-Dobrljin, 1878.-1889.) od 1878. do 1885. godine.

Sagrađena “magistralna” pruga „Bosanski Brod – Sarajevo – Metković“ i sve izgrađene sporedne trase uskih pruga do 1895. godine (Vogošća – Semizovac – Čevljanović – 1885, Doboj – Tuzla – Simin Han – 1886, Doboj – Usora – Pribinić – 1890, Ilidža – Ilidža Banja – 1892, Lašva – Travnik – 1893, Travnik – Bugojno – 1894, Čevljanović – Ivančići – 1894, Donji Vakuf – Jajce – 1895), u dužini od oko 685 kilometara, bile su pod vojnom upravom i oznakom vlasništva kao c.i.k. Bosanske željeznice (k.u.k. Bosnabahn – k.k. BB).

Uniforme, oznake i simboli iz razdoblja 1878. – 1895. godine.

Kao što je navedeno, prvi izgrađeni dio od Bosanskog Broda do Zenice završen je 8. lipnja 1879. godine. Izgradnjom mosta između dva Broda (završenog 10. srpnja 1879.) bilo je uvjetovano puštanje pruge u javni promet. To se dogodilo 14. srpnja 1879., a taj dan se smatra rođendanom bosanskohercegovačkih uskih pruga. Iste godine započeli su radovi na projektu produljenja pruge od Zenice do Sarajeva, koja je puštena u promet 4. listopada 1882.

Kao što je spomenuto, prva direkcija bosanskih željeznica osnovana je u Derventi 1879. godine. Uz direktora Johana Tomascheka, direkciju je činilo sedam austro-ugarskih časnika i vojnih službenika, uglavnom zaduženih za sigurnost i upravljanje prometom. Zaposleno je 30 civilnih i veći broj pomoćnih službenika (rad na telegrafu, telefoniji, administrativnim i komercijalnim poslovima, otprema skladišne robe itd.) dovedenih iz cijele monarhije. Veći broj činili su domaći ljudi koji su bili angažirani kao poslužitelji, odnosno radnici za izgradnju i održavanje pruga.

U ožujku 1881. godine, Uprava k.u.k. Bosnabahn u Derventi donosi prvi „Pravilnik o službi za zaposlenike bosanskih željeznica“ („Dienstordnung für die Bediensteten der k.k. Bosna-Bahn“, odobren k.k. Reichs-Kriegs-Ministerial-Erlassom od 19. ožujka 1881., Odjeljak 5 br. 901.). U članku 48. istog pravilnika (Die Uniform der Bosnabahn-Mitarbeiter) opisuje se izgled i način nošenja službene željezničke uniforme.

Između ostalog, navodi se da uniforme (kaput, bluza, hlače, kapa) zaposlenika Bosnabahna nose stalni državni službenici u uniformi austrijskih vojnih civilnih službenika vojnog geografskog zavoda, ali s tom razlikom što se na ovratniku s obje strane, sa zlatnim gajtanom, iza znaka činovanja nalazi jednostrano krilato kolo u srebrnom vezu. Niži časnici i dočasnici (strojovođe, vozovođe, kontrolori, revizori) ne nose uniformirane hlače, već samo zelene bluze s crnom postavom i rubovima, s tim što se na ovratniku, sa srebrnim gajtanom, nalazi jednostrano krilato kolo od lima. Ostali službenici (skretničari, kočničari i dr.) nose ovratnik bez gajtana na kojem se nalazi samo „krilati točak“.

Kaputi svih službenika izrađeni su od smeđeg sukna, kao i kod konjice, s grimiznim štitnicima i crvenom postavom. Državni službenici nose časničke kape (oblik zarubljene kupe u boji uniforme) s dvostranim krilatim kolom i carsko-kraljevskim grbom, dok ostali službenici nose iste kape s postavljenom oznakom u obliku rozete (rozeta – okrugli oblik) s crno-žutim vezom i okomitim gajtanom koji završava s metalnom rozetom na kojoj je istaknut kraljevski grb monarhije. Rozeta za časnike sašivena je svilenim koncem, odnosno ‘vunenim’ za ostale službenike. Viši službenici, časnici i dočasnici obvezni su u službi nositi mač. To se odnosilo i na šefove stanica i njihove pomoćnike, zatim na više kontrolore-inspektore i čuvare reda u stanicama, odnosno na pratioce putničkih kompozicija. Nošenje mača, ovim Pravilnikom, ne odnosi se na ostale službenike i službenike.

Zaposlenici koji u obavljanju svojih poslova dolaze u kontakt s javnošću moraju se pojavljivati, ako ne u uniformi ili odori (domaći čuvari-redari stanica, nosači prtljage i sl.), onda barem s propisanim službenim značkama ili službenom kapom, a vanjskim izgledom moraju odgovarati zahtjevima pristojnosti.

Treće razdoblje – Željeznice uskog kolosijeka pod civilnom upravom od 1895. do 1908.

Razdoblje od 1895. do proglašenja aneksije 1908. godine obuhvaća izgradnju novih željezničkih pruga, uglavnom iz ekonomskih i financijskih razloga (prihodi od koncesija pri eksploataciji šuma i rudnika te njihov transport), kao i iz strateških razloga, odnosno izlazak na granicu sa susjednom Srbijom i jadranskim lukama Splitom, Dubrovnikom i Herceg Novim.

Na teritoriju BiH željeznička mreža bila je podijeljena na dvije direkcije: vojnu upravu bosanskih pruga i direkciju BH željeznica. Dana 1. svibnja 1895. godine ove su direkcije ujedinjene, a 27. srpnja osnovana je direkcija Bosansko-Hercegovačkih Državnih Željeznica (BHStB) sa sjedištem u Sarajevu, kojoj su predane na civilnu upravu sve vojne pruge u BiH (osim Vojničke željeznice Banja Luka–Dobrljin, koja će biti predana civilnoj upravi tek 1912. godine).

Na čelo ove direkcije postavljen je austro-ugarski inženjer (Oberingenieur) Karl Schnack. Dužnost je obavljao (i ujedno direktor izgrađene pruge „Narentabahn“ 1884–1895, op. a.) od 1895. do 1912. godine.

Izgradnja željezničke mreže (1895–1908) – U trećem razdoblju izgrađena je pruga Gabela – Hum (od Huma odvojak za Trebinje) do Uskoplja (od Uskoplja odvojak za Zeleniku) i nastavak do Dubrovnika (1901). Ova željeznička mreža bila je dugačka 207 km, od toga 132 km na bosansko (hercegovačkom), a 75 km na austrijskom (dalmatinskom) teritoriju.

Također, šumska željeznica ‘Krivajatalbahn’ Zavidovići – Olovo – Han Pijesak – Kusače građena je o državnom trošku i data pod zakup tvrtki „Bosanska šumska industrija Eissler & Ortlieb u Zavidovićima“

I na kraju pruga ‘Sarajevo – Istočna granica’, odnosno trasa Sarajevo – Međeđa – Višegrad – Dobrun – Vardište, odnosno Međeđa – Uvac (1906). Ove uskotračne pruge i pruge na austrijskom (dalmatinskom) teritoriju bile su izgrađene i operativno vođene od strane Direkcije Bosansko-Hercegovačkih Državnih Željeznica, BHStB (Bosansko-Hercegovačka Državna Željeznica) u ukupnoj duljini od oko 480 km.

Uniforme, oznake i simboli iz razdoblja 1895.-1908. godine

Nakon što je završena dionica Bosanski Brod – Sarajevo (1882) i u javni promet puštena dionica Metković – Mostar, 1885. godine, (prema projektu izgradnje željezničke mreže „Dalmatien-Herzegowina-Eisenbahnnetz“ – „Narentabahn“, op. a.) kolokvijalno se koristio izraz „Bosansko-Hercegovačke državne željeznice“. Nakon deset godina (1895) Direkcija Bosnabahna iz Dervente preseljava se u Sarajevo i službeno se donosi odluka o nazivu „Carske i kraljevske Bosansko-hercegovačke državne željeznice“ (k.u.k. BHStB).

Iste godine, vojna Uprava bosanskih pruga i Direkcija BH željeznica se ujedinjuju tako da tadašnja, a i buduća izgrađena željeznička mreža, predaje se pod nadzor i upravljanje ‘civilnoj upravi’, tj. Direkciji k.u.k. BHStB. Ovim činom stvoreni su uvjeti za donošenje odluke o izgledu jedinstvene ‘bosanske’ željezničke uniforme, njezinim oznakama i simbolima.

Godine 1896. donose se „Jedinstveni propisi za bosanskohercegovačke državne službenike“ („Uniformierung-Vorschrift für die bosnisch-herzegowinischen Landesbeamten“, odobreni s Najvišom Odlukom od 25. travnja 1896.). Pored ostalog, u Općim odredbama stoji: (…) „Uniforma bosanskohercegovačkih državnih službenika mora se nositi u skladu s propisima koji odgovaraju razredu čina dotičnog državnog službenika, odnosno u svečanim prigodama, na službenim prezentacijama i u vanjskoj izvršnoj službi, zatim konačno u uredu na svim sastancima i najavljenim pregovorima sa strankama, kao i općenito u izvršnoj službi sa stranačkim kontaktima. Kada nije na dužnosti, bosanskohercegovačkom državnom službeniku je dopušteno nošenje službene uniforme isključivo prilikom svečanih i drugih prazničnih događaja“.

Uz službenu uniformu, državni službenici nose i svečanu uniformu („gala uniformu“) koju su dužni nositi na službenim prezentacijama, tijekom službenih posjeta i posjeta visokih dužnosnika (dvorskih i članova kraljevske obitelji, op. a.). Svečane uniforme državnih službenika razlikovale su se po boji: ružičasta (Pompadour) za političke dužnosnike, svijetlozelena za porezne službenike, ljubičastoplava za pravosudne službenike i svijetlosiva za tehničke službenike. Za sve ostale službenike, službena i svečana uniforma izrađivala se od sukna tamnozelene, odnosno tamnoplave boje.

Svečana uniforma sastojala se od: Kratki kaput-Gala-Rock, Mantil/Dugi kaput-Gala, Bluza-Gala, Hlače-Gala, šešir, kravata, rukavice, čizme i mač. Službene uniforme podijeljene su u tri kategorije: Prva kategorija za 3., 4. i 5. stupanj-klasu, druga za 6., 7. i 8. stupanj-klasu i treća kategorija za 9., 10. i 11. stupanj-klasu. Nulta kategorija prvog i drugog stupnja odnosi se na direktora Direkcije željeznica i njegove pomoćnike. Gornji dio uniforme čine kratki kaput (njem. Gala-Uniform-Rock), bluza-sako (njem. Uniform-Jacke) i dugi kaput (njem. Uniform-Mantel).

Kratki kaput ili dolamica (Gala-Rock) izrađen je pretežno od finog tamnoplavog sukna s podstavom od crnog sukna ili crne svile. Prišivena su dva reda po sedam pozlaćenih dugmadi na kojima je otisnut bosanskohercegovački državni grb, od kojih samo pet služi za zakopčavanje. Na ramenima se nalazi istaknuti čin izrađen od zlatnog konca debljine 7 mm, koji je presvučen crvenim nitima, premotanima u oblik osmice (Goldbouillon – Zlatni bujon). Oblik osmice sa četiri puta uvijenom niti nose službenici prve kategorije, sa tri puta druge kategorije i sa dva puta uvijenom niti treće kategorije.

Na prednjem kraju rukava nalazi se rever (širine 10,5 cm) s manžetom od crnog baršuna i zlatnim rubom za neposredno prepoznavanje čina ili visine ranga službenika (od 3. do 6. klase), dok je rever širine 9 cm s manžetom iste boje kao i uniforma koje nose službenici od 7. do 11. klase. Inače, na manžetama rukava nalaze se dvije vrpce vezene zlatnom bojom (u obliku pletenice), a između njih utkane su dvije ili jedna tamnozelena pruga-vrpca širine od 3,3 do 4 mm (ovisno o rangu). Ako se nalazi jedna vrpca zlatne boje i pored nje jedna (može biti dvije ili tri) uža vrpca iste boje, označava niži rang itd.

Sastavni dio uniforme je i samostojeći okovratnik širine 12 cm čiji su krajevi umjereno zaobljeni na dijagonalama od 1,3 cm tako da kada se gornji dio uniforme zakopča, ovratnik sprijeda čini trokutasti izrez čija je gornja širina 25 mm. Ovratnik je obložen crnim baršunom i obrubljen širokim zlatnim koncem, a na njemu se nalaze ‘rozete’ s istaknutim metalnim „jednostranim krilatim točkom“ (u zlatnoj ili srebrnoj boji) sa lijeve i desne strane. Rozete – oznake čina ili ranga mogu biti zlatne ili srebrne (ovisno o rangu), okruglog su oblika s obrubom u obliku ružinog cvijeta.

Lijevi dio gornje uniforme ima 5 cm širok vodoravni urez, odnosno 10-12 cm niže od pojasnog šava, koji služi za provlačenje mača. Gornji dio svečane uniforme uvijek se mora nositi zatvorenim.

Kad već spominjemo krilati točak, evo i objašnjenja. Krilato ili leteće kolo, odnosno krilati kotač ili točak, simbol je željeznice i željezničkog saobraćaja općenito u svijetu. Predstavlja brzinu koja se u prvim godinama pojavljivanja parne lokomotive smatrala izvanrednom. Još u ranom povoju nastanka zračnog saobraćaja brzinske rekorde držala su željeznička vozila. I danas je čest lik u modernoj heraldici koji se pojavljuje u nekoliko oblika, tj. jednostrano i dvostrano leteće kolo.

Jakna-sako. Za jaknu ili sako (njem. Gala-Jacke) nema veće razlike u odnosu na kratki kaput (Gala-Uniform-Rock) što se tiče boje tkanine, a sve ovisi o kategoriji službenika koji je nosi. Jedina razlika je u kroju po dužini, odnosno rubovi na pojasu prelaze oko 5 cm preko kraja rukava. Jakna ima samostojeći ovratnik širine 4,5 cm koji je s gornje i donje strane matiran tkaninom u boji odgovarajućeg odjela. S vanjske strane prednjeg dijela nalaze se horizontalno krojeni džepovi sa preklopima.

Jakna ima dva reda po pet pozlaćenih dugmadi s bosanskohercegovačkim državnim grbom, od kojih se samo četiri koriste za zakopčavanje. Za ostale službenike jakna je izrađena od tamnozelene ili tamnoplave tkanine i udobno prianja uz tijelo. Dopušteno je izraditi jaknu za ljeto od bijele tkanine s istim završnim detaljima, dok je postava od bijele svile ili tkanine.

Dugi kaput – Mantil (njem. Mantel – Gala) krojen je i oblikom sličan uobičajenim uniformnim kaputima k.u.k. vojske. Izrađen je od plavosive tkanine i kopča se s dva reda po šest pozlaćenih dugmadi s utisnutim bosanskohercegovačkim državnim grbom. S obje strane nalaze se okomito rezani džepovi prekriveni preklopima. Kaput ima ovratnik na spuštanje od plavosive trune širine 8 cm na kojem se postavljaju rozete s krilatim točkom. Donji rub rukava, odnosno manžeta, izrađena je od tkanine u boji kaputa.

Gala hlače (njem. Gala-Beinkleider) izrađene su od istog materijala i boje kao i gornji dio svečane uniforme, a imaju zlatne gajtane na vanjskim šavovima s obje strane, odnosno dva zlatna gajtana između kojih prolazi traka (3 mm) od iste tkanine kao i hlače. Za ostale službenike hlače su izrađene od pamučnog platna plavo-sive ili tamnozelene boje s dva horizontalna džepa, dok su gajtani na šavovima hlača od alizarin crvene tkanine. Dopušteno je nositi ljetne hlače izrađene od “lagane” vunene tkanine boje drapa ili od bijelog pamučnog “pique” platna.

Šešir (njem. Hut) izrađen je od sjajnog crnog pliša i sastoji se od okrugle kape i oboda, a s desne strane ima zlatni gajtan ili „zlatni bujon“, ovisno o stupnju činovanja. Visina šešira u sredini je 13,5 cm, a prema kraju (uglovima) blago se zaokružuje da bi se konačno prema uglovima formirala ravna linija visoka 10 cm. Ukupna dužina šešira je 46 cm. Na desnoj strani našivena je crna „moire“ traka širine 5 cm. Unutrašnjost šešira postavljena je crnom svilenom postavom bez znojne kože.

Rangiranje šešira odnosi se samo na prvu i drugu kategoriju državnih službenika. Na stražnjem dijelu oboda šešira sašivena je traka “moire” s nagibom koja služi za postavljanje “naboranog” nojskog perja. Također se nose zlatne pletenice – bujoni u obliku izdužene osmice (četverostruki zlatni bujon) i pričvršćuju se koso udesno s jednim pozlaćenim gumbom na kojem je otisnut državni grb Bosne i Hercegovine.

Službenicima islamske vjeroispovijesti, umjesto šešira, dozvoljeno je nositi crveni “krep” fes, s tim da se na prednjoj strani pričvrsti pozlaćeni metalni gumb sa znakom “Franz Joseph I”, odnosno inicijalima „FJ1“. Iznad inicijala nalazi se kraljevska kruna, sve okruženo ružinim grančicama.

Kapa časnička (njem. Kappe) kao i kapa za ostale službenike u obliku je zarubljene kupe. Prednji dio tijela (čelo) kape visine je 10 cm. Donji obod (počinjajući od čela u smjeru lijevo i desno) blago se spušta (parabolično) prema stražnjem dijelu tako da u završnici tijelo kape čini visinu od 13 cm. Izrađena je od tamnoplavog ili tamnozelenog sukna. Cijeli obod donjeg dijela kape opšiven je crno-žutom pletenicom (užica debljine 7 mm). Naprijed je postavljen ‘suncobran’ koji je obložen sjajnom crnom kožom.

Pomični kožni remen (za olujno vrijeme, op. a.) pričvršćen je sa dva pozlaćena dugmeta (kopčama) na kojima su utisnuti inicijali „Franz Josepf I“ („FJ1“). Viši službenici na čelu kape nose metalni dvostrani leteći kotač, a povrh njega kraljevski grb. Niži službenici na čelu kape u vrhu nose pletenu (vezenu) rozetu zlatno-crne boje koja je povezana s crno-žutom vrpcom (dvostruka uzica od po 7 mm) za dugme na kojem su utisnuti inicijali „Franz Josepf I“ („FJ1“), dok ostali nose samo metalni (ili vezenu) dvostrani leteći kotač.

Kravata je obavezni dio službene uniforme i izrađena je od svile, satena ili tkanine, ovisno o kategoriji službenika.

Rukavice su obično izrađene od bijele (polu-svilene) jelenske kože i sastavni su dio službene uniforme.

Mač. Kao bočno oružje služi mač. Drška (potporni prsten) izrađeni su od kovanog (pozlaćenog) metala dok je drška izrađena od ‘tamnog’ roga. Ispod drške nalazi se ‘školjka’ ili košara na kojoj je izrađen bosanskohercegovački državni grb. Korice (futrola) su izrađene od metala presvučenog crnom kožom. Čelična oštrica duga je 65 cm, dok je korica duga 80 cm. Kaiš od sjajne kože s torbicom za nošenje mača nosi se oko tijela ispod gornjeg dijela službene (svečane) uniforme. Mač se nosi tako da se kroz poseban prorez na kaputu provuče i smjesti u kožnu torbicu tako da je vani vidljiva samo drška.

Četvrti period – Željeznice uskog kolosijeka pod civilnom upravom od proglašenja aneksije 1908. do 1918. godine

U rujnu 1908. godine Austro-Ugarska je proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine, što je dovelo do tzv. aneksijske krize. U razdoblju između 1878. i 1908. godine Bosna i Hercegovina bila je nominalno u sastavu Osmanskog Carstva, iako je njome u stvarnosti upravljala Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo tijekom 19. i početkom 20. stoljeća uvelike je oslabilo, a tome je pridonijela i Balkanska kriza (1912-1913). Male balkanske države htjele su iskoristiti priliku i proširiti svoj teritorij na račun „bolesnika sa Bospora“, a svoj su naum i ostvarile tijekom Prvog balkanskog rata 1912./13. godine. Ovom krizom Osmansko Carstvo izgubilo je gotovo sve svoje europske teritorije zapadno od rijeke Marice. Posljedice ovog rata bitno su narušile ravnotežu snaga na Balkanu.

Građenje željezničke mreže (1908-1918) – U četvrtom razdoblju ovog istraživanja, od 1908. do nestanka Austro-Ugarske 1918. godine, izgrađene su uske pruge Prijedor – Srnetica (1914) i Čardak – Jajce (1916) u dužini od oko 166 km. U tom su razdoblju već postojale pruge Knin – Oštrelj – Srnetica – Čardak, građene od 1902. do 1910. godine, i bile su pod upravom „Šumsko industrijskog poduzeća AD Dobrljin – Drvar“ u vlasništvu Otta Steinbeisa (Bosnische Forstindustrie AG Otto Steinbeis), tzv. pruge ‘Steinbeisbahn’.

Novi pravci, Prijedor – Srnetica (60 % ove pruge financira država) i Čardak – Jajce, isključivo su građeni iz vojno-strateških razloga (po naredbi Ministarstva rata dvojne monarhije) kako bi se spojile sa državnom prugom u stanici Prijedor za pravac Sisak – Zagreb, zatim sa državnom prugom u stanici Jajce za pravac Lašva – Sarajevo – Višegrad, odnosno Sarajevo – Gabela – Herceg Novi gdje se u Boki Kotorskoj nalazila Ratna mornarica AU monarhije.

Godine 1910. objavljen je Zemaljski ustav za BiH. Donio ga je pokrajinski sabor koji je imao zakonodavnu vlast u pitanjima unutarnjih poslova, odnosno gradnja željeznica na području BiH mogla se izvoditi samo uz odobrenje i odluke Bh Sabora.

Sve državne pruge uskog i normalnog kolosijeka od 1908. do 1918. bile su pod upravom Direkcije Bosansko-hercegovačkih Zemaljskih željeznica, BHLB (Bosnisch-Herzegowinische Landesbahn). Na čelo te direkcije postavljen je Franjo Mrasek, koji je tu dužnost obnašao od 1912. do 1918.

Uniforme, oznake i simboli iz razdoblja 1908.-1918.

Radi svrhe ovog istraživanja morali smo pregledati „Jedinstveni propis i Pravilnik za uniforme službenika bosansko-hercegovačkih državnih željeznica“ donesene 1900., iako naslov navodi razdoblje od 1908. do 1918. Razlog je jednostavan – taj propis se koristio do kraja 1918.

Pravilnik za uniforme odnosi se na više i niže državne službenike, te kandidate odnosno privremene službenike. Kandidati i privremeni službenici, kad njihova služba to zahtijeva, nose uniformu, dok ostali uglavnom nose samo službenu kapu. Penzionirani službenici mogu koristiti uniformu samo uz dopuštenje direkcije.

Nova kategorizacija službene uniforme je: Prva kategorija – službenici prve klase; Druga – službenici II, III i IV klase; Treća – V, VI i VII klase. Svečana uniforma (Gala – kratki kaput, jakna i mantil), propisana propisom iz 1886., ostaje na snazi uz manje izmjene dizajna.

Propisane su dvije vrste uniformi: „Uniform – Gala“ i „Uniform – Commode“. „Gala“ uniformu nose svi službenici osim onih u manjim stanicama ili na privatnim prugama (Steinbeisbahn, Krivajabahn i dr.). Sve kategorije državnih službenika nose radnu uniformu „Commode“ na državnim i privatnim željeznicama.

Svečana uniforma, kratki kaput – Gala, izrađena je od tamnoplavog sukna, krojena da udobno prianja tijelu. Postava je od crnog sukna ili svile. Sa strane su dva usječena džepa sa trokutastim preklopima i po tri pozlaćena dugmeta, a rubovi su ukrašeni crvenom alizarinskom tkaninom. Kaput se kopča s dva reda po osam pozlaćenih dugmadi, krojeno sužavajući se od ramena prema struku. Na svim dugmadima je otisnut grb Bosne i Hercegovine.

Sako (jakna) i dugi kaput (mantil) izrađeni su od tamnoplavog sukna kroja i oblika k.u.k. vojske. Dugmad s grbom BiH pričvršćuju se na isti način kao na gala uniformi kratkog kaputa. Sredinom ljeta dopušteno je nositi jaknu izrađenu od tviča (poliester-pamuk).

Samostojeći ovratnik (visine 4,5 cm) i manšete na rukavima (8 cm) krojeni su od tamnoplave baršunaste tkanine. Na manšetama rukava nalaze se vezene trake u zlatnoj ili srebrnoj boji (5,5 cm), ovisno o rangu službenika. Na ovratniku se postavljaju rozete (činovi): Prva kategorija – jedna srebrna rozeta; Druga – tri zlatne; Treća – dvije zlatne; Četvrta kategorija – jedna zlatna rozeta. Odlikovanja se nose na prsnom dijelu uniforme, a dopušteno je i nošenje na ovratniku u obliku rozete. Nošenje dodijeljenih odlikovanja obvezno je u svim prilikama.

Svečani šešir s crnim nojevim perjem nose državni službenici od prve do četvrte kategorije, dok ostali službenici nose službene kape. Izrađen je od crnog filca sa svilenom trakom na rubovima. Petlja šešira s desne strane pričvršćena je krilatim točkom izvezenim u zlatnoj boji. Na šeširu se nalaze izvezeni zlatni bujoni i zlatni gajtan, ovisno o rangu službenika. U dva kuta šešira nalaze se rozete čiji su rubovi od debljeg zlatnog konca, dok je sredina izrađena od crnog baršuna s izvezenim imenom “Njegovog Veličanstva” u zlatnoj boji. Službenicima islamske vjeroispovijesti, umjesto svečane kape, dopušteno je nositi crveni fes (samo u svečanim prilikama) s pozlaćenim metalnim dugmetom na prednjoj strani s oznakom “Franz Joseph I” ili inicijalima “FJ1”.

Hlače su iste za sve kategorije. Izrađene su od plavo-sive tkanine s postavljenim gajtanom na vanjskim šavovima hlača od alizarin crvene tkanine. Ljetne hlače izrađene su od tkanine tvič, a dopušteno je i korištenje bijelog pikea ili lana. Za hladnija vremena dopušteno je nositi zimske “hlače za čizme”, pri čemu se donji dio nogavica uvlači u čizme. Izrađene su od plavo-sive tkanine (sukna), ali bez postavljenih gajtana.

Kapa je ista kao kod državnih službenika, samo s tom razlikom što se sprijeda nalazi pozlaćeno dvostrano leteće kolo (od metala ili od tkanine u vezu, op. a.), uz napomenu da je samo državnim službenicima bilo dozvoljeno nositi krilati kotač s velikom carskom krunom. Olučna kožna traka pričvršćena je pozlaćenim gumbima s kraljevskim grbom. Otpravnik vlakova, za vrijeme obavljanja dužnosti, mora nositi crvenu kapu izrađenu od crvene tkanine-sukna. Tijekom ljetnih mjeseci dozvoljeno je nositi kapu od bijelog pikea u propisanom obliku.

Kravata, koja je sastavni dio službene uniforme, može biti izrađena od svile, satena ili platna. Iskrojena je u obliku propisanom za k.u.k. vojsku. Mač je izrađen od lijevanog čelika, kaljen i poliran, te je ravan u duljini od 74 do 79 cm. Okvir, usnik, potporni prsten i donji kraj korica izrađeni su od pozlaćenog metala, dok je drška od tamnog roga ili crne kosti. Korice (navlaka ili futrola za mač) presvučene su crnom kožom.

Radnici (poslužitelji) koji su u službi, za identifikaciju nose propisane kape za poslužitelje izrađene od plavog sukna. Na kapi nema istaknutog gajtana niti rozete, već samo dvostrano leteće kolo. Nosači (hamali) nose istu kapu, s tim da ispod krilatog kotača imaju utisnut arapski broj od žutog metala. Tijekom službe nose kaput s plavim prugama i pojas od prirodne kože. Za donji dio i obuću dopušteno je nositi civilnu opremu (narodnu nošnju), pod uvjetom da je čista i uredna.

Ova tematika donesena je propisom „Službeni naputak za prtljagonoše (hamale), Propis broj 73. Sarajevo 1897.“ (Dienstanweisung für Gepäckträger, Dienstvorschrift Nr. 73. Sarajevo 1897.)
Knjižica je tiskana na njemačkom jeziku s prijevodom na narodni jezik. Između ostalog, stoji:
„Prtljagonošama (hamalima) mogu biti samo iskušani, pouzdani i povjerljivi ljudi, a isti moraju tijekom službe nositi čistu i dobro očuvanu odjeću.“
„Prtljagonoše (hamali) su obavezni tijekom službe nositi propisanu željezničku kapu, odnosno fes, opremljen krilatim kotačem, kao i bijelo-plavo prugasti kaput od platna, te na lijevoj strani sprijeda pričvršćen znak s brojem.“

Stanični i peronski redari (vratari, čuvari), odnosno ophodari pruga, također nose kape kao poslužitelji, a dozvoljeno je u službi nositi crveni fes s metalnim dvostranim letećim kolom.
Radnici koji rade vani u zimskom periodu nose kratke kapute (dolamice), a za veće hladnoće krznene kapute i krznene rukavice. Od ostale odjeće nose civilno odijelo (narodnu nošnju), te u slučaju istrošenosti, prema Pravilniku o naknadama za uniformnu bluzu i hlače, dobivaju novčani iznos za nabavu nove opreme.

Traka žalosti nosi se proglasom državne žalosti (dvorska žalost prvog reda) ili žalosti drugog reda u mjesnim prilikama.
Svi državni službenici i službenici višeg ranga koji se pojavljuju u službenoj uniformi obavezni su tijekom državne žalosti nositi crnu traku širine 8 cm.

Pravilo službe i Pravilnik o uniformi zaposlenika Steinbeisbahn-a

Tijekom ratnog stanja (1914.-1918.) željeznička mreža Prijedor – Drvar – Knin i Srnetica – Jajce proglašene su od državnog (vojno) značaja. Ovim pravcima prevozile su se značajne vojne trupe, topništvo i ostala tehnička materijalna sredstva prema jugoistočnom frontu (Srbija i Crna Gora). Ministarstvo rata, Glavna direkcija BH željeznica i vlasnik izgrađene šumske pruge Otto Steinbeis donose ‘dopunsko’ Pravilo službe i Pravilnik o uniformi zaposlenika Steinbeisbahn-a.

Ovim pravilima navedena željeznička mreža stavlja se pod nadzor i upravljanje saobraćajem od strane ‘državnih službenika’. Pored ratnog raspoređivanja državnih službenika s ‘glavnih’ pruga, školovani i stručno osposobljeni domaći željezničari koji su se zatekli na licu mjesta proglašeni su „državnim službenicima“. Zapošljavanje novih osoba, temeljem njihovog stupnja obrazovanja, predviđeno je pravilnikom uz obavezno dodatno školovanje ovisno o željezničkom zanimanju i polaganje ispita pred stručnom komisijom.

Svi zaposleni razvrstavaju se u jedinstvene razrede od prvog do osmog stupnja složenosti poslova koje obavljaju, tj. od voditelja operacija, šefova stanica, vođa željezničkih sekcija, otpravnika vozova, telefonskih nadzornika, kontrolora vozova do ostalog željezničkog osoblja (strojovođe, skretničari, kočničari, čuvari i dr.).

Svi gore navedeni službenici, po novom Pravilniku, nosili su jedinstvenu uniformu. Jedina razlika odnosila se na ‘uniformni’ razred u pogledu boje metalnih oznaka (zlatna ili srebrna rozeta, odnosno krilati točak) koje se nalaze na ovratniku gornjeg dijela uniforme. Kaput i bluza (bez postave), zatim hlače i kapa, krojeni su od tamno plavog sukna. Kaput i bluza zakopčavaju se sa jednim redom bijelih metalnih dugmadi sa kopčom na ovratniku. U visini prsa, sa obje strane, nalazi se džep s trokrakim preklopom. Ovakav dizajn kaputa i bluze ostat će gotovo isti za naredne generacije željezničara (Kraljevine SHS/YU, JDŽ i JŽ).

Kapa je istog oblika za sve zaposlene po uzoru na kroj i oblik koje nose državni službenici. Jedini interesantan detalj odnosi se na izgled simbola-oznake na čelu kape. Na dnu kape nalazi se mali dvostrani leteći kotač od zlatnožutog ili bijelog metala. Na vrhu kape nalazi se rozeta vezena od zlatnog ili srebrnog bujona, a njena sredina presvučena je svijetlozelenim platnom. Rozeta i mali dvostrani leteći kotač povezani su petljom-uzicom koja je pletena svijetlozelenom-zlatnom ili svijetlozelenom-srebrnom vrpcom. U sredini rozete, u zlatovezu, stoje slova „OS“ što su početna slova imena i prezimena Otto Steinbeis.

Također, u donesenom Propisu stoje odredbe pod kojima se propisuje striktno poštivanje činova i način pozdravljanja prilikom vršenja službe. Poštivanje činova i međusobno pozdravljanje u skladu je s normama koje vrijede za k.u.k vojsku. U slučaju susreta službenika u uniformi postoji obaveza međusobnog pozdrava, što je prvi dužan učiniti službenik nižeg ranga. Zaposlenici iste službene klase (službene kategorije) između kojih službeni prioritet nije uspostavljen ili jasno vidljiv, moraju se međusobno pozdraviti prilikom susreta.

Službenik koji obavlja odgovornu saobraćajnu službu tj. prometnik (otpravnik vozova), pa makar bio i aspirant, čim i dokle god nosi crvenu kapu kao znak ove dužnosti, prvi od svih dobiva vojnički znak pozdravljanja. Također, prateće osoblje lokomotive i vozno osoblje, bez obzira na čin koji nose, međusobno se pozdravljaju. Kako je navedeno, „Ovim propisom prvo pozdravljaš državu pa zatim državnog službenika, bez obzira na čin ili rang“.

Kao zaključak

Na kraju možemo konstatirati da su željezničke službene uniforme (1879-1918) bile pandam krojem i oblikom uniforme k.u.k. vojske. Pretežno su dominirale u plavoj, odnosno u kombinaciji sa svijetlo zelenom bojom. Uniformne oznake ili simboli bili su u obliku jednostranog (nošen na ovratniku) ili dvostranog (nošen na kapi) letećeg željezničkog kola. Uobičajeno su rađeni od metala (boja zlata ili srebra) ili su vezeni na platnu koncem zlatno-srebrne boje. Dominantno su isticane ‘zlatne’ rozete u kojima u zlatovezu stoji ime Nj. Veličanstva „Franca Jožefa I“ (svečani šešir) ili inicijala ‘FJ1’ na službenim kapama, odnosno na metalnim dugmadima-kopčama otisnuti reljefski kraljevski grb.

Ovim činom usvajanja bosanskog grba dovoljno je rečeno da je pokrajina Bosna i Hercegovina ipak zadržala određene elemente i oblike svoje državnosti. Iz povijesti znamo da je Austro-Ugarska Monarhija bila politički podijeljena na zapadni dio carstva pod austrijskom upravom – Cislajtanija, dok se istočni dio carstva pod mađarskom upravom nazivao Translajtanija. U cijelom tom upravnom sustavu jedino je Bosna i Hercegovina bila pod zajedničkom upravom (austro-ugarski kondominij) oba dijela Monarhije. De facto, sa stajališta unutarnjega pravnog poretka, BiH je bila „treća“ država unutar Monarhije, tako da njezini stanovnici pravno nisu bili ni austrijski ni ugarski državljani, već su tretirani kao zemaljski pripadnici Bosne i Hercegovine.

Peto razdoblje – Željeznice Kraljevstva (od 1921. godine Kraljevine) Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1918. do proglašenja Kraljevine Jugoslavije 1929. godine

Godine 1918., nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, osnovano je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca – SHS. Novoosnovana država preuzela je dijelove bivše Austro-Ugarske (teritorije Slovenije, Hrvatske i BiH) i cjelokupnu njezinu željezničku mrežu. Inače, nakon završetka Prvoga svjetskog rata, u prosincu 1918. godine, Austro-Ugarska državna željeznička mreža (k.u.k. StB) i sva transportna sredstva podijeljeni su između država-sljednica: Austrije, Čehoslovačke, Poljske, Rumunjske i države – Kraljevine SHS. Naslijeđena željeznička mreža u BiH, dužine oko 1165 km, bila je raznolika i po organizaciji i po namjeni za koju je građena, kao i po širini kolosijeka.

Zemaljska vlada nastavila je djelovati kao Pokrajinska uprava za BiH, čime je Sarajevo zadržalo status zemaljskoga glavnog grada, pa je još neko vrijeme zadržalo i određene elemente i oblike svoje državnosti. Nakon donošenja Vidovdanskoga ustava, 28. lipnja 1921. godine, centralne vlasti u Beogradu počele su požurivati likvidaciju Pokrajinske uprave, što je bio složen i dugotrajan proces koji je potrajao gotovo dvije godine. Poslovi Pokrajinske uprave za BiH konačno su u potpunosti likvidirani 25. veljače 1924. godine, čime je Sarajevo izgubilo atribute zemaljskoga glavnog grada i svedeno na sjedište sarajevske oblasti.

Tijekom 1918./1919. godine, privremeni organi vlasti i dio domaćeg stanovništva nastojao je obračunati se sa svim simbolima nekadašnje austro-ugarske uprave. Uklanjani su natpisi na njemačkom jeziku, spomenici, državna obilježja, zatvarane su brojne škole na njemačkom i mađarskom jeziku, a upotreba njemačkog jezika u javnosti nije bila poželjna. Od raseljenih obitelji oduzimana su radna mjesta i stanovi, što se najviše osjetilo tijekom 1919. godine u akcijama progona određenih kategorija stanovništva koji su potjecali iz „neprijateljskih“ zemalja.

Najveći dio doseljeničkih obitelji ipak je ostao u BiH unatoč pritiscima dijela domaćeg stanovništva i novih vlasti. Ipak, država je uspostavila određena pravila za iseljavanje, svjesna da strane činovnike ne može zamijeniti dovoljno kvalitetnim domaćim kadrom. Balansiralo se između potrebe za zadržavanjem nužno potrebnoga stručnog kadra i težnje da se barem djelomično riješi prisutnosti stranaca. Prema tim pravilima, najbolju su poziciju imali radnici-doseljenici iz Češke, Slovačke, Poljske i Ukrajine.

Ovim činom usvajanja bosanskog grba dovoljno govori kako je pokrajina Bosna i Hercegovina ipak zadržala neke elemente i oblike svoje državnosti. Iz povijesti znamo da je Austro-Ugarska Monarhija politički podijeljena na zapadni dio carstva pod austrijskom upravom – Cisleithaniju, dok se istočni dio carstva pod mađarskom upravom nazivao Transleithanija. U cijelom tom carstvu upravljanja, jedino je Bosna i Hercegovina bila pod zajedničkom upravom (austrougarski kondominij) oba dijela monarhije. Činjenično, s aspekta unutarnjeg pravnog poretka, BiH je bila ‘treća’ država unutar Monarhije, tako da stanovnici nisu pravno bili ni austrijski ni mađarski državljani, nego su tretirani kao pripadnici bosanskohercegovačke zemlje.

Peti period – Željeznice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 1918. do proglašenja Kraljevine Jugoslavije 1929.

Godine 1918., nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca – SHS. Nova država preuzela je dijelove bivše Austro-Ugarske (teritorij Slovenije, Hrvatske i BiH) i njezinu željezničku mrežu. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, u prosincu 1918., austro-ugarska državna željeznička mreža i sva prijevozna sredstva podijeljeni su između država nasljednica Austrije, Čehoslovačke, Poljske, Rumunjske i Kraljevine SHS. Naslijeđena mreža željeznica u BiH, duga oko 1165 km, bila je raznolika po organizaciji, namjeni i širini kolosijeka.

Zemaljska vlada nastavila je rad kao Pokrajinska uprava za BiH, pa je Sarajevo ostalo u statusu zemaljskog glavnog grada te je još neko vrijeme zadržalo neke elemente svoje državnosti. Nakon donošenja Vidovdanskog ustava 28. lipnja 1921., centralne vlasti u Beogradu počele su ubrzano ukidati Pokrajinsku upravu što je bio složen posao koji je trajao gotovo dvije godine. Pokrajinska uprava u potpunosti je ukinuta 25. veljače 1924., čime je Sarajevo izgubilo atribut zemaljskog glavnog grada i postalo sjedište sarajevske oblasti.

Tijekom 1918./1919. godine privremeni organi vlasti i dio domaćeg stanovništva nastojali su ukloniti sve simbole nekadašnje austro-ugarske uprave. Uništavali su se natpisi na njemačkom, spomenici, mnoge škole na njemačkom i mađarskom jeziku su zatvorene, a upotreba njemačkog u javnosti nije bila poželjna. Od raseljenih obitelji oduzimana su radna mjesta i stanovi, što se osobito osjetilo tijekom 1919. u akciji progona određenih kategorija stanovništva podrijetlom iz ‘neprijateljskih’ zemalja.

Većina doseljenih obitelji ostala je u BiH unatoč pritisku domaćeg stanovništva i novih vlasti. Država je ipak uspostavila pravila za iseljavanje, svjesna da strane činovnike ne može zamijeniti kvalitetnim domaćim kadrom. Balansirali su između potrebe za stručnim kadrom i želje da se riješe dijela stranaca. Najpovoljniji status imali su doseljenici iz Češke, Slovačke, Poljske i Ukrajine.

Obnova željezničke mreže započela je 1918. i završila 1920. godine. U tom je razdoblju donesena “Uredba o organizaciji Ministarstva prometa za promet željeznicama, morem i rijekama” sa sjedištem u Beogradu kao tijelom koje upravlja cjelokupnom prometnom politikom u zemlji. Ta je uredba stupila na snagu 21. svibnja 1921. godine. Tek će 1925. godine biti ujednačeni propisi, standardi, tarife i drugi pravilnici na cijelom teritoriju Kraljevine SHS.

Tom ministarstvu izravno je bila podređena Glavna uprava državnih željeznica, a njoj regionalne uprave (uključujući Sarajevo). Godine 1929. Bosna i Hercegovina teritorijalno je podijeljena na banovine: Vrbaska sa sjedištem u Banjoj Luci, Drinska u Sarajevu, Zetska na Cetinju i Primorska u Splitu – kasnije, 1939., Hrvatska banovina u Zagrebu. Željeznice banovina (npr. Direkcija željeznica Drinske banovine) bile su podređene Oblasnoj – Glavnoj direkciji u Sarajevu, odnosno Glavnoj direkciji u Beogradu.

Važno je napomenuti da je većina mreže industrijsko-šumskih pruga koje su gradile privatne tvrtke i pruga pod zakupom proglašena ‘javnim dobrom’, odnosno uredbom su uvedene u javni (putnički) promet. Također, treba spomenuti burna događanja tijekom i nakon završetka općeg štrajka željezničara 1920. godine. U razdoblju do zakazivanja štrajka, državne željeznice su nastojale premostiti probleme nedostatka kvalificiranih radnika. U tu svrhu organizirani su tečajevi na koje su upućeni istaknuti radnici koji su nakon školovanja trebali zamijeniti svoje bivše majstore. Međutim, tijekom štrajka svi željeznički radnici su pozvani na vojnu vježbu, a oni koji se tom pozivu nisu odazvali bili su izloženi progonu i otpuštanju s posla.

Izgradnja željezničke mreže (1918.-1929.) – U ovom razdoblju, na prostoru BiH izgrađene su nove pruge: Bosanski Novi – Bosanska Krupa, (u nadležnosti zagrebačke oblasne direkcije) normalni kolosijek, u dužini od 37 km (1920.), i produžetak Bosanska Krupa – Bihać u dužini od 33 km (1924.); Bosanska Rača – Bijeljina (u nadležnosti beogradske oblasne direkcije) u dužini od 18 km (1922.); Bijeljina – Ugljevik, uski kolosijek u dužini od oko 26 km (1925.); Vardište – Užice, uski kolosijek, u dužini od 57,8 km (1925.), Uvac – Priboj u dužini od 4,6 km (1929.), Podgorica – Donja Plavnica u dužini od 20 km (1927.). Inače, pruga Podgorica – Donja Plavnica izgrađena je tijekom Prvog svjetskog rata širine 600 mm, u dužini od 20 km, da bi Vojska Kraljevine, zbog dotrajalosti, po postojećem donjem stroju izgradila novu prugu iste širine.

Vozna sredstva (i parne lokomotive) dobivaju jedinstvenu numeraciju 1933. godine. Do 1933. godine numeracija na parnim lokomotivama bila je ista kao i na naslijeđenim željeznicama, samo što je umjesto oznake naslijeđene željeznice stavljeno ‘SHS’.

Navedene željezničke pruge egzistirale su pod znakom vlasništva Željeznica Kraljevstva SHS (ŽK-SHS), njem. ‘Staatseisenbahnen des Königreichs der Serben, Kroaten und Slowenen’.

Uniforme, oznake i simboli iz razdoblja 1918.-1929. godine

Kako je navedeno, 1925. godine unificiraju se propisi, standardi, tarife i drugi pravilnici na cijelom teritoriju Kraljevine SHS. Željeznički službenici i pomoćni radnici nosili su uniformu po principu ‘Nosi što imaš’ dok se ne donese novi Pravilnik o službenim željezničkim uniformama. Sa starih uniformi (zaduženih iz vremena A-U Monarhije) poskidane su sve oznake osim dvostranog krilatog točka. Obveza isticanja dvostranog krilatog točka spominje se u ‘privremenom’ propisu iz 1922. godine. Sa okovratnika i manšeta na rukavima (zlatni bujoni i rozete) poskidani su preko noći. Također, sa hlača su oparani zlatni gajtani, a sa kapa poskidane raznobojne rozete i metalna dugmad s inicijalima ‘FJ1’, odnosno kraljevskim grbom. Na čelo kape samo se isticalo metalno dvostrano leteće kolo.

U ovom razdoblju (1918.-1929.) donesena su dva pravilnika, 1925. i 1927. godine i to:

a.) ‘Pravilnik o službenom odijelu osoblja državnih željeznica’ od 17. ožujka 1925. godine (MSBr. 2392/24. Odobren od strane Ministarskog savjeta), gdje između ostalog u Pravilniku stoji, (…) ‘Službeno odijelo moraju nositi, kada su na službi: šefovi stanica i njihovi pomoćnici, prometni činovnici i službenici na pruzi, šefovi skladišta sporovozne i brzovozne robe, blagajnici-ce karata, telegrafisti, telefonistkinje na pruzi, revizori vlakova, vlakovođe, manipulanti, kondukteri, kočničari, propisivači kola, avizeri, nadzornici stanica i skladišta, rukovatelji manevre, manevristi, skretničari, čuvari i vratari i uredski poslužitelji.’

Zatim, (…) „Službenici strojarskog odjela: strojovođe i ložači, nadzornici stacionarnih strojeva, zavoda za dezinfekciju i plinari, čuvari vodnih stanica, ložionica, skladišta i radionica, pregledači vagona, rukovatelji rasvjetom, vatrogasci u radionicama, lampisti, uredski poslužitelji i vozači“. Službena odijela pripadaju službenicima za održavanje pruga, ekonomskog odjela te službenicima u Ministarstvu prometa, Glavnoj direkciji i Oblasnim direkcijama, tj. uredski poslužitelji i vratari.

Svečana odijela

Službeno odijelo sastoji se od: kape (obične i zimske), kaputa, bluze, prsluka, hlača, šinjela, cipela i čizama. Dodaju se i ljetno odijelo, radno odijelo, bunda, rukavice, kožna kapa i žensko odijelo. Pravilnikom je propisano nošenje svečanog odijela koje se sastoji od kaputa kroja ‘redingot’ (franc. Redingote, dugi dvoredni muški kaput, strukiran, crne boje, vrlo moderan u cijeloj Europi u 19. stoljeću), bluze, prsluka i hlača.

Svečani kaput ima kroj, gumbe i ostale detalje poput modernog salonskog redingota. Izrađen je od crne čohe ili kamgarna dobre kvalitete. Ovratnik je krut s crnom mašnom. Na rukavima se nalaze oznake čina, kako je propisano za svečanu bluzu.

Bluza je oficirsko-mornarskog kroja od plave čohe ili kamgarna prve kvalitete. Na ovratniku je zlatom izvezen jednostrani željeznički kotač ispod kojeg su prišivene latice (oblik romba) od crvenog baršuna. Unutrašnjost je podstavljena satenom ili seržom (franc. Serge – vunena, pamučna ili svilena tkanina tkana u keper-vezu). Zakopčava se s jednim redom od 6 koštanih gumba na desnoj strani, koji su skriveni ispod bluze. Sprijeda se nalaze 4 džepa s pravokutnim preklopima. Na rukavima, pri dnu, prišiveni su galoni (8×5 cm) u boji (ovisno o kategoriji službenika) za postavljanje činova. Oznake čina su izvezene trake, zlatne ili srebrne boje, duljine 6 cm i širine 4 mm. Kaput i bluza uvijek se nose zakopčani.

Prsluk pripada svečanom kaputu i običnog je kroja s jednim redom gumba. Izrađen je od crne čohe ili kamgarna prve kvalitete.

Hlače koje pripadaju svečanom odijelu izrađene su od crne čohe ili kamgarna prve kvalitete.

Šinjel je oficirskog kroja od tamnoplave čohe prve kvalitete. Zakopčava se s dva reda po 6 pozlaćenih metalnih gumba s reljefnim krilatim kotačem. Donji dio rukava ima ‘narukavlje’ širine 15 cm. Na ovratniku su latice od baršuna preko kojih je izvezen jednostrani željeznički kotač. S obje strane nalaze se džepovi s preklopima. Na rukavima, za označavanje čina, nose se galoni (iznad narukavlja) kako je propisano za bluze.

Umjesto šinjela odobreno je nošenje ‘Mekintoša’ s kapuljačom (Mekintoš kaput je svojevrsna ikona britanske mode i može biti mantil, kabanica, balon-mantil itd.) izrađenog od impregniranog crnog štofa. Službenik koji želi nositi mekintoš nabavlja ga o vlastitom trošku.

Kapa je oficirskog kroja u obliku šapke od tamnocrvene čohe ili kamgarna prve kvalitete. Gornji obod sa žicom širi je u promjeru za 7 cm od donjeg. Vijenac kape širok je 4 cm u boji tamnoplave kadife (tur. kadife od arapskog qatīfä – fina tkanina koja s jedne strane ima sjajne dlačice po površini, dok je s druge strane potpuno glatka). Štitnik je od lakirane crne kože, savijen prema dolje s olučastom presovanom ivicom. Podbradnik (za olujna vremena) izrađen je kao zlatna pletenica širine 12 mm, koja se pričvršćuje metalnim kopčama (promjera 7-8 mm) na kojima je reljefno izrađen dvostrani ‘zlatni’ krilati kotač.

Na vrhu kape nalazila se državna trobojnica emaljirana kokarda (eliptičnog oblika, okomito) sa dvoglavim bijelim orlom u sredini koja je veličinom jednaka kao oficirska (Franc. cocarde – okrugla ili eliptična značka koja se nosi na kapi ili kaputu kao znak pripadnosti nekoj udruzi, vojsci, željeznici itd.). Iznad kokarde, više vijenca (na prednjem gornjem rubu kape) izvezena je zlatnim srmom dvostrano krilato kolo, veličine 5,5 cm. Značenje ‘srma’ odnosi se na zlatnu ili srebrnu končanicu za vez.

Prilikom kretanja dvorskih kola, na domaćim i državnim svečanostima, cjelokupno određeno osoblje koje nosi službenu odoru smatra se svečanim pod uvjetom da je odora čista i uredna. Svečanu odoru obavezno nose načelnici stanica Oblasti Direkcija, dok će za ostale stanice odore mijenjati prema potrebi koju odredi Glavna direkcija Državnih željeznica. Službena odora nabavlja se o vlastitom trošku službenika (načelnika i njihovih zamjenika).

Službena odora

Kaput, bluza, hlače, šinjel i kapa su oblikom i krojem isti kao svečana odora, s tim da su izrađeni od tkanine druge i treće kvalitete. Što se tiče dugmadi na šinjelu (2 reda po 6 dugmadi), za službenike su srebrna, a za ostale od žutog metala. Jedina razlika kod službene kape jest što je izrađena od tamnoplave čohe. Za niže službenike (službenike) vijenac kape nije od plave baršunaste tkanine već od istog materijala kao i gornji dio. Podbradnik je izrađen od crne lakirane kože (širine 15 mm) sa dvije kožne trake za produženje i skraćivanje podbradnika. Te su trake pričvršćene srebrnim dugmadima za službenike odnosno dugmadima od žutog metala za ostale.

Što se tiče nošenja oznaka ili simbola na kapi za niže službenike u trobojnoj emajliranoj kokardi, umjesto dvoglavog orla, nalazi se dvostruko krilati kotač u žutoj boji, odnosno za službenike u bijeloj boji. Za službenike dvostruko krilati kotač izvezen je srmom srebrne boje za službenike od bijelog metala.

Ljetno odijelo sastoji se od bluze, hlača i kape s krojem i oblikom službenog odijela. Izrađeno je od tkanine segeltuch (njem. Segeltuch – čvrsto tkana tkanina od čvrste pređe) ili od drila (eng. Drill – jaka lanena, pamučna ili konopljena tkanina) u sivoj boji. Za činovnike materijal je prve kvalitete, dok je za službenike i poslužitelje druge i treće kvalitete. Na ovratniku bluze nose se znakovi kao i na običnom odijelu – prema zvanju i činu od metala. Kapa je kroja obične kape, samo što su gornji dio i vijenac kape od istog materijala kao i bluza. Znakovi se nose kao i na običnoj kapi.

Zimske kape krojem i oblikom su kape „šubare“, izrađene od crne janjeće kože (isključivo se nose uz zimsku bundu) ili zimske kape „šajkače“ od plave čohe s preklopcima bez suncobrana. Preklopci se mogu po potrebi spustiti da zaklone vrat i uši i kopčaju se ispod brade. Na zimskim kapama nosi se kokarda ili željeznički simbol, dvokrilati kotač.

Bunda. Onima čija je služba određena za dugo boravljenje pod otvorenim nebom i koji moraju putovati na otvorenim kolima ili drezini dobivaju zimi bundu koja je postavljena od janjeće kože. Postoje dvije vrste bundi, ‘opaklija’ i bunda od sukna ‘šajaka’. Opaklija je dugački ogrtač sastavljen od više ovčjih koža u žuto obojenoj koži. Njena dužina doseže do članaka na nozi. Ovratnik je od crnog krzna. Kopča se s dva reda metalnih dugmadi. Džepovi su koso urezani sa strane kako bi se ruke odmarale. Bunda od sukna ili ‘šajaka’ (tur. Sayak – vrsta zbijenog sukna) plave je boje s postavom od janjeće kože i otporna na vlagu. Kroj i oblik isti je kao bunda opaklija.

Žensko odijelo nose ženske službenice: blagajnice karata, blagajnice prtljage, telegrafistkinje i telefonistkinje. U službi nose bluze iste boje i materijala kao i činovnici. Jedan džep nalazi se u visini grudi i dva sa strane donjeg dijela bluze. Iznutra je postavljena satenom. Na ovratniku se nosi, u boji zlata, jednokrilni leteći kotač. Na rukavima, sprijeda, nose se galoni kao i kod ostalih službenika za obilježavanje čina.

Službeni znakovi. Za obilježavanje grane službe na ovratniku (jaci) bluze ili kaputa nose se prišivena parčad somota ili čohe – latice (oblik romba) u boji i to: za prometnu službu – čivit plava (čivit – modra, plava ili indigo boja); za vučnu službu – višnjeva boja; za skladišnu službu – svijetloplava; za strojarsku službu – crna i za službu za održavanje pruge – zelena boja.

Na rukavima se nose galoni (8×5 cm) na koje se prišivaju činovi. Zlatne oznake – činove nose svi upravnici kolodvora i skladišta kao i svi prometnici. Srebrne oznake nose svi upravnici postaja, strojovođe i vlakovođe, nadzornici pruga i mostova, manipulanti, kondukteri i preglednici vagona. Svo ostalo osoblje (poslužitelji) nosi oznake sive boje koje su našivene na galon tamnocrvene boje. (Vidi tablicu 1. ispod).

b.) „Pravilnik o službenoj odori osoblja državnih prometnih ustanova“, FO Broj: 6500/27, Beograd, 30. travnja 1927. godine. Ovim donošenjem prestaje važiti Pravilnik o službenoj odori od 17. ožujka 1925. godine.

Uvidom u knjižicu novog pravilnika, odredbe pravilnika iz 1925. godine ostale su iste osim manjih izmjena. Na primjer, službenu odoru više neće nositi šefovi odjela i njihovi pomoćnici, voditelji radionica i njihovi inženjeri te rukovoditelji prometne službe. U službenu odoru dodaje se i „Radnička odjeća” (bluza-košulja i hlače od plavog platna dril-cajg). Za označavanje službenih grana boje oznaka i galona ostaju iste za prometnu, vučnu, strojarsku i građevinsku službu, dok je za sve ostale predviđena tamnocrvena boja.

Kolodvorski nosači nose službenu kapu s brojem izrađenim od mjedi umjesto kokarde, a preko civilnog odijela plavi ogrtač (mantil) s kožnim remenom. Službenici koji ne nose službenu odoru u službi nose „službenu traku” (40 cm x 9 cm) tamnoplave boje. U sredini trake nalazi se zlatni krilati kotač (9,5 cm). Izrađena je od svile, baršuna i sukna ovisno o rangu službenika. Na traci se također nalaze činovi, odnosno službene oznake u zlatu ili srebru, ovisno o službi i rangu. Promijenjen je i izgled oznaka za činovnike i dužnosnike, što je prikazano u Tablici 2.

Šesto razdoblje – Razdoblje Kraljevine Jugoslavije od 1929. do izbijanja Drugog svjetskog rata 1941. godine

Zbog atentata u Narodnoj skupštini 1928. godine, 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar donosi novi zakon o nazivu „Kraljevina Jugoslavija“ i podjeli države na nove banovine, ukida Narodnu skupštinu i uvodi diktaturu. Cjelokupnom željezničkom mrežom upravljat će državno poduzeće pod nazivom Generalna direkcija Jugoslavenskih državnih željeznica sa sjedištem u Beogradu, a za BiH Željeznička direkcija u Sarajevu.

Izgradnja željezničke mreže (1929.–1941.) – U tom će se razdoblju izgraditi željezničke pruge: Trebinje – Bileća u duljini od 37,2 km (1931.) i produžetak Bileća – Nikšić (u nadležnosti sarajevske oblasne direkcije) u duljini od 71 km (1938.); Raštelica – Bradina (rekonstrukcija pruge sa zupčanikom i izgradnja tri tunela, od kojih je tunel „Ivan“ L=3.223 km) u duljini od oko 7,8 km (1931.); Ustiprača – Foča u duljini od 42 km (1939.); Modran – Bos. Mezgraja, uskotračna pruga u duljini od oko 12 km (1939.).

Cjelokupna naslijeđena željeznička mreža u BiH, od 1918. do 1929. godine, u dužini od 1337 km te izgrađene pruge od 1929. do 1941. godine u dužini od 158 km (ukupno 1495 km), na temelju ustavnog amandmana od 1929. do 1941. godine, odnosno Rješenjem Ministarstva prometa od 29. listopada 1929. godine, operativno će djelovati pod novim nazivom „Jugoslavenske Državne Željeznice“, JDŽ (njem. „Jugoslawische Staatsbahnen“).

Uniforme, oznake i simboli iz razdoblja 1929.–1941. godine

Nakon proglašenja novog imena (29. listopada 1929.) u Jugoslavenske državne željeznice (JDŽ), temeljem Zakona o željeznicama u javnom prometu, 19. srpnja 1930. donesen je „Pravilnik o službenoj odori osoblja državnih prometnih ustanova“. Ovaj pravilnik imao je manje izmjene 1938., 1939. i 1940. godine.

Pregledom pravilnika (I. dio – Opće odredbe, članak 1.) (…) „Propisuje se da svi službenici koji tijekom obavljanja dužnosti dolaze u kontakt s građanstvom moraju nositi službenu odoru ili propisane oznake, i to za: prometno-komercijalnu službu, strojarsku (ložačka i radionicka) službu, građevinsku službu i ekonomsku-magacinsku službu“.

Službena odora sastoji se od: zimske, ljetne, radničke i obuće. Zimska odora uključuje: bluzu, hlače, šinjel, kabanicu, zimsku kapu i kapu za strojovođe. Ljetna odora sadrži: bluzu, hlače i kapu. Radnička odora: bluza (košulja) i hlače od plavog platna ili radničkog ogrtača. Obuća se sastoji od crnih cipela i čizama.

Što se tiče izgleda, kroja, oblika i boje svečane i službene uniforme, nije bilo većih promjena. Bluze, hlače, šinjel, zimske bunde i ljetna odora ostaju iste prema pravilniku iz 1927. godine. Novost se odnosi na zimske hlače pod nazivom „čakšire“ koje se mogu nositi umjesto službenih. Čakšire (turski – pantolon čakšire, hlače od smeđeg samta proširene pri vrhu, a od koljena se sužavaju i priljubljuju uz nogu, poput seljačkih, lovačkih ili oficirskih hlača) nose se isključivo zimi uz filcane čizme do koljena.

Izmjene su donesene za službenu kapu koja je krojena u obliku oficirske šapke bez žice (prije s žicom), crne boje (prije plave) od materijala i kvalitete kao i odora. Činovnici VI–IV grupe nose kapu s ušivenim zlatnim šujtašem širine 3 mm preko spoja gornjeg dijela (mađarski – šùjtāš, dugi, uski komad tkanine koji služi u različite svrhe, vrpca, traka itd.), što prije nije bilo.

Svi prometni činovnici i otpravnici za vrijeme službe nose kapu od ugašeno crvene čohe istog oblika kao i obična kapa (prije propisano za šefove stanica i otpravnike vozova). Crvenu kapu smiju nositi kao svečanu u prikladnim prilikama. Kada napuštaju svoj rejon (kraj službe, odlazak kući i sl.), nose dodijeljenu crnu kapu. Za navedene činovnike kapa ima podbradnik od zlatne pletenice pričvršćen s obje strane zlatnim gumbima s reljefnim krilatim kolom.

Što se tiče zimske kape „šajkače“ od plave čohe s preklopcima i bez suncobrana, dozvoljeno je nositi istog kroja, odnosno kao ljetnu kapu izrađenu od crne kože sa sjajnim crnim suncobranom. Ovu kapu nose strojarsko osoblje i vozači željezničkih drumskih vozila. Na vrhu oboda kape obavezno je simbol krilatog kotača.

Službena kabanica s kapuljačom sličnog je kroja kao i obični šinjel, ali većih dimenzija. Izrađena je od voštanog, impregnirnog crnog platna. Koristi se samo za jake kišne padaline i inventarski se drži samo u tom slučaju.

Što se tiče oznaka i simbola, donesene su nove izmjene. Šefovi željezničkih stanica nose starješinski znak, metalnu značku zlatne boje, na lijevoj strani gornjeg dijela odore. Na emajliranoj reljefnoj plavoj površini nalazi se dvostrano krilati kotač, a iznad njega kraljevska kruna.

Što se tiče latica na ovratniku (u obliku romba zaobljenih rubova) na koje se postavlja jednostrano krilato kolo (metalno ili vezano), dodijeljene su sljedeće boje: za prometnu službu tamnoplava, za strojarsku službu crna, za službu za održavanje pruga tamnozelena, a za sve ostale službenike tamnocrvena. Ista boja odnosi se i na galone koji se prišivaju na donji dio rukava uniforme, dimenzija 8×5 cm, na koje se prišivaju činovi. Vrsta materijala za latice i galone je: za činovnike svih skupina baršun, za službenike I. i II. kategorije sukno, a za sve ostale službenike vuna.

Značke ili činovi za činovnike su zlatne boje, za službenike srebrne, a za pomoćno osoblje od vunene vrpce (vezena traka) sive boje. Vezena traka je široka 4 mm i duga 6 cm. Razmak između više traka je 4 mm. (Vidi tablicu 3. dolje).

Svi službenici (bez obzira na vjeru) državnih prometnih ustanova i oni koji prvi put stupaju u službu polažu zakletvu pred nadređenim. U tekstu zakletve, između ostalog, stoji: (…) „Ja … … zaklinjem se svemogućim Bogom da ću vladajućem kralju Petru II. i domovini biti vjeran…“, s desnom rukom položenom na Bibliju. (…) „Službenici islamske vjeroispovijesti polažu desnu ruku na srce i na kraju zakletve dodaju riječi: ‘Billah i Taala’ ili ‘Vallahi’ ili sve troje – Kuran nije potreban.“

Kao zaključak (1919.–1941.)

Željezničke uniforme (1919.–1922.) sadržavale su naslijeđene austro-ugarske odore, s kojih su jedino uklonjene habsburške dinastičke oznake dok nisu zamijenjene novima. Novim ustrojem o izgledu i boji željezničke uniforme te nošenju oznaka i simbola (1925.) identičan je donesenom novom ustroju vezanom za nošenje vojnih uniformi prema srbijanskim propisima i njezinoj tradiciji.

Prihvaćen je (iz razdoblja Austro-Ugarske Monarhije, op. a.) i ostaje u upotrebi simbol jednostranog ili dvostranog krilatog kotača (sada nošen na ovratniku, kapi i gumbima gornjeg dijela uniforme, op. a.), dok se umjesto velikih slova ‘FJ1’ ili grba Austro-Ugarske Monarhije nosi državna trobojna emajlirana kokarda s dvoglavim bijelim orlom u sredini. Vezano za činove, novim ustrojem, nose se samo na rukavima uniforme u obliku trakica, dok su za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, pored vezenih trakica na rukavu, činovi u obliku rozeta nošeni na samostojećem ovratniku.

Sedmo razdoblje – Razdoblje tijekom trajanja Drugog svjetskog rata od 1941. do 1945. godine

Početak Drugog svjetskog rata zatekao je Bosnu i Hercegovinu u teškom položaju. Tijekom travanjskog rata 1941. godine stvorena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) koja je obuhvaćala i Bosnu i Hercegovinu. U svibnju iste godine osniva se Ministarstvo prometa i javnih radova, pa tako i željeznice postaju sastavni dio Ministarstva Hrvatskog domobranstva sa sjedištem u Zagrebu. Temeljnom odredbom ovog ministarstva osnovan je „Odjel za željeznički promet“ pod koji su spadala Ravnateljstva državnih željeznica u Zagrebu i Sarajevu.

Za ravnatelja Ravnateljstva Hrvatskih državnih željeznica u Sarajevu imenovan je Ante Vokić (1909.–1945.), koji je tu dužnost obnašao do listopada 1943. godine, kada ga je zamijenio dr. Jozo Dumandžić, a 1944. godine za vršitelja dužnosti imenovan je Petar Alavanić. Tada je Vokić postao ministar prometa. Od 1929. godine radio je na željeznici u Sarajevu. Uhićen je 1945. godine i pogubljen. Od 1941. do 1945. godine, cijela željeznička mreža na području Bosne i Hercegovine nosila je oznaku “Hrvatske državne željeznice – HDŽ”.

Izgradnja željezničke mreže (1941.–1945.): U ovom razdoblju jedina izgradnja odnosila se na produžetak uskotračne pruge od stanice Gabela do mjesta Ploče (nekada Luka Aleksandrovo) u dužini od oko 21,8 km. Radovi su započeli 1939. godine, a službeno je puštena u promet 25. studenoga 1942. godine pod nazivom “Luka Porto Tolero”. Ova pruga bila je od posebnog vojnog značaja jer se nalazila u talijanskom interesnom području.

Hrvatske državne željeznice bile su pod presudnim utjecajem Njemačkog Reicha i Kraljevine Italije. NDH je bila podijeljena njemačko-talijanskom crtom: Sombor–Glina–Jajce–Sarajevo–Višegrad. Željeznice južno od Sarajeva bile su pod nadzorom talijanskih vojnih vlasti.

Pod upravom Ravnateljstva Hrvatskih državnih željeznica u Sarajevu bile su sve do tada izgrađene uskotračne pruge, osim pruga: Sunja–Dobrljin–Banja Luka; Bosanski Novi–Bihać (normalni kolosijek); Vinkovci–Brčko; Slavonski Brod–Bosanski Brod i Bosanska Rača–Bijeljina–Ugljevik, koje su bile pod nadležnošću Ravnateljstva HDŽ u Zagrebu.

Trasa od Bradine do Ploča (nekada Porto Tolero) zbog diverzija NOV-a Jugoslavije bila je malo korištena sve do kapitulacije Italije 1943. godine. Od tada su njemačke okupacione snage preuzele operativnu kontrolu nad prugom Sarajevo–Ploče, a prilikom povlačenja 1945. godine uništile su mnoge mostove i željezničku infrastrukturu.

Godine 1942. Vrhovni štab NOV-a imenovao je Tehnički odsjek, odnosno saobraćajnu sekciju za organizaciju tranzitnog i lokalnog saobraćaja na oslobođenom teritoriju BiH. Već tijekom 1941./42. godine, željeznice NOV-a i POV-a koristile su pruge: Foča–Miljevina, Drvar–Oštrelj–Srnetica, Srnetica–Bravsko–Mlinište i Bugojno–Donji Vakuf–Jajce. U to vrijeme (1943.–1944.) partizanske željeznice dobile su službeni naziv “Željeznice narodnooslobodilačke vojske” – ŽNOV. Na lokomotivama i vagonima bile su ispisane oznake “ŽNOV”.

Na drugom zasjedanju AVNOJ-a (30.11.1943.) u Jajcu formirana je država kao zajednica pet naroda i šest republika, s prvotnim imenom Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ). Predsjedništvo AVNOJ-a imenovalo je NKOJ (Narodni komitet oslobođenja Jugoslavije) kao privremeni organ vrhovne narodne vlasti. Pri ovom Komitetu nalazio se povjerenik za promet, koji je, između ostalog, bio zadužen i za poslove željezničkog prometa. U isto vrijeme, Predsjedništvo ZAVNOBiH-a imenovalo je odjel za željeznice i oblasnog povjerenika za željeznički promet za BiH.

Prvi povjerenik za promet (30. studenog 1943.), a ujedno i član Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, bio je general-pukovnik Sreten Žujović-Crni (1899−1976).

Početkom 1945. godine, povjerenik prometa u Beogradu donio je propis pod nazivom „Ustrojstvo oblasnih željezničkih direkcija“. Temeljem Ustrojstva, oblasne direkcije dobivale su upute od Glavne uprave prometa državnih željeznica, odnosno od Povjereništva prometa NKOJ-a koji je neposredno upravljao svim državnim željeznicama. Sve do tada kolokvijalno se pisalo i izgovaralo „Narodne željeznice“.

U ožujku 1945. godine, raspušta se NKOJ i umjesto njega osniva se Privremena narodna vlada Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Od tada počinje raditi Ministarstvo prometa, koje preuzima poslove dotadašnjeg Povjereništva za promet. Za ministra prometa imenovan je Todor Vujasinović Toša (Tešanj 1904. – Beograd 1988.).

Uniforme, oznake i simboli iz razdoblja 1941.-1945. godine

a.) Razdoblje pod upravom ‘NDH’

Početkom rata, 1941. godine, u ‘novoj’ državi (tzv. NDH), stare jugoslavenske željezničke uniforme sa simbolom krilatog kotača (bez kokarde na kapi), zadržane su za početak kao znak pripadnosti profesiji. Unatoč velikoj želji, tijekom ovog istraživanja nije se mogla pronaći bilo kakva zakonska odredba ili naredba koja govori o željezničkom ustrojstvu. Kolokvijalno, svi dosadašnji željeznički propisi, koji su vrijedili u Kraljevini Jugoslaviji, ukoliko nisu protivni ustrojstvu Države Hrvatske, ostaju na snazi dok se ne promijene.

Ovakav pristup je razumljiv jer bi se nagle izmjene, o izgledu i bojama uniforme, za Ravnateljstvo HDŽ-a pokazale preskupim. Temeljem zakonske odredbe o državnom grbu i državnoj zastavi NDH, Ravnateljstvo HDŽ-a donosi odluku o izradi jedinstvene oznake koja će se nositi na vijencu službene kape i na reverima gornjeg dijela uniforme.

Izgled oznake prikazuje kotač s raširenim krilima u sredini, inspiriran njemačkim konceptom povijesti kao leta u budućnost. Krila su povezana tropletnom viticom, najstarijim simbolom koji izražava crkveni i narodni identitet hrvatskog naroda. Na vrhu kotača nalazi se hrvatski grb s velikim slovom ‘U’ uokvirenim zvjezdolikom tropletnom viticom. Na kotaču s jednim krilom također dominira veliko slovo ‘U’. Oznake su izrađene od pozlaćenog ili srebrnog metala, ovisno o rangu službenika.

Tijekom 1941. godine formirano je zapovjedništvo Željezničke ustaške vojnice sa sjedištima u Zagrebu i Sarajevu.

Ustaška vojnica bila je vojni ogranak ustaške stranačke vojske, paravojne postrojbe koja nije bila podvrgnuta regularnoj vojnoj disciplini. Njezina svrha bila je osigurati nastavak ustaške borbe i njezinih tekovina, garantirati sigurnost naroda i sudjelovati u obrani Nezavisne Države Hrvatske. Na reverima uniforme nosili su crvenu četverokutnu ili peterokutnu laticu s metalnim znakom ‘U’ i bombom, zajedno s metalnim znakom željezničkog kotača s jednim krilom.

b.) Period pod upravom ŽNOV-a na slobodnom teritoriju BiH

Izgled uniforme, oznake i simboli nošeni su kako je to propisano za vrijeme vlasti NDH. Na oslobođenom teritoriju pod vojnom vlašću NOV-a i POJ-a zadržana je naslijeđena uniforma i simbol krilatog kotača na gornjem dijelu kape, ali umjesto metalne oznake na vijencu službene kape s grbom i velikim slovom ‘U’, nosila se crvena zvijezda petokraka bez srpa i čekića, izrađena pretežno od crvenog filca ili čohe, ili u metalnom obliku. Također, na reveru kaputa uklonjen je krilati kotač s fokusom na slovu ‘U’.

U danim situacijama pri gubitku teritorija pod željezničkom mrežom, skidala se petokraka i vraćala se stara državna oznaka, a u slučaju veće opasnosti (uhapšenje, streljanje i sl.), mnogi željeznički službenici s kompletnom uniformom priključivali su se partizanskim jedinicama.

Kao zaključak (1941.-1945.)

U ovom razdoblju naslijeđena službena uniforma potječe iz Kraljevine Jugoslavije, pandan tradicionalnoj uniformi vojske Srbije. Kako se mijenjala za vrijeme NDH teško je odgovoriti. Naime, u Arhivu BiH postoji Fond JDŽ/HDŽ 1941.-1945., koji do danas nije katalogiziran, tako da taj fond još nije javan. Jedini izvor može biti pregled sačuvanih fotografija iz tog razdoblja.

Ono što znamo jest da je općeprihvaćeni univerzalni željeznički simbol „Krilati točak“. Kod državnih službenika HDŽ-a dvostranom krilatom točku dodan je državni grb s velikim slovom ‘U’, odnosno na reveru preko jednostranog krilatog točka – slovo ‘U’. Kod željezničara ŽNOV-a nošen je ‘original’ bez dodatnih aplikacija.

Osmi period – Period u vrijeme FNRJ od 1945. do 1953. godine

Ustavotvorna skupština 29. studenog 1945. u Beogradu donosi Deklaraciju o proglašenju Federativne narodne republike Jugoslavije (FNRJ). Temeljem Ustava FNRJ iz 1946. i Ustava Narodne Republike Bosne i Hercegovine (NR BiH – ranije nazvane Federalna Država Bosna i Hercegovina 1945.-1946., a od 1946. do 1953. NR BiH op. a.) sredstva željezničkog prometa proglašena su općenarodnom imovinom.

U svibnju 1945. Ministarstvo prometa donosi novu organizaciju upravljanja Jugoslavenskim željeznicama. Formirana je Glavna uprava željeznica sa sjedištem u Beogradu, a u skladu s tim formirana je Željeznička uprava u Sarajevu. Prema Zakonu o nacionalizaciji privatnih gospodarskih poduzeća od 5. studenog 1946., nacionalizirana su i prešla u državno vlasništvo sva javna i privatna poduzeća od općedržavnog i republikanskog značaja. Taj zakon precizira da se nacionalizacija odnosi i na industriju željezničko-prometnog materijala i transport koji uključuje uređaje, skladišta, uredi, transportna sredstva, podružnice i konfisciranu imovinu koja je pripadala privatnim osobama i poduzećima. Umjesto imena „Narodna željeznica“, Uredbom Vlade FNRJ od 22. travnja 1947. osnovane su „Jugoslavenske državne željeznice“ (ЈDŽ – ЈДЖ). Temeljem te uredbe dotadašnja Željeznička uprava Sarajevo preimenovana je u „Glavnu direkciju eksploatacije željeznica Sarajevo“.

Nakon završetka rata Bosna i Hercegovina započinje obnovu i izgradnju razorene zemlje, grade se nove željezničke pruge, ceste, tvornice i hidroelektrane. Željeznička uprava u Sarajevu proglasila je glavnom prugom (prva grupa) Bosanski Brod – Sarajevo – Dubrovnik, dok su sporedne bile sve ostale pruge. U skladu s općim gospodarskim planom (obnova – petogodišnji plan) započinje se izgradnja novih pruga, odnosno zamjena uskog kolosijeka normalnim kolosijekom širine 1435 mm.

Izgradnja željezničke mreže (1945.-1952.):

Kronološki pregled izgrađenih pruga (širina kolosijeka, duljina trase i godina puštanja u promet) je:
Bugojno – Gornji Vakuf, uski kolosijek, duljine 18,4 km, 1945.; Omladinska pruga Brčko – Banovići, normalni kolosijek u duljini oko 90 km, 1946.; Omladinska pruga Šamac – Sarajevo, normalni kolosijek u duljini oko 242 km, 1947.; Omladinska pruga (šumska) Bila Nova – Trenica, uski kolosijek duljine 7,7 km, 1947.; Na trasi Brko – Banovići, industrijski normalni kolosijek duljine 9,5 km, 1947.; Bihać – Knin, normalni kolosijek duljine oko 112 km, 1948.; Brezićani – Rudnik Ljubija, normalni kolosijek duljine oko 16 km, 1948.; Nova Kreka – Tuzla, normalni kolosijek duljine 4,5 km, 1948.; Bijeljina – Bosanska Rača, normalni kolosijek duljine oko 19 km, 1950.; Doboj – Tuzla, normalni kolosijek duljine oko 60 km, 1951.; Sarajevo Novo – Sarajevo (Stara željeznička stanica – Nova željeznička stanica), uski kolosijek duljine oko 1,5 km, 1951.; Modriča – Gradačac u duljini oko 18,5 km, 1951.

Uniforme, oznake i simboli iz razdoblja 1945.-1952.

Tijekom ovog razdoblja donesena su tri pravilnika o službenoj odori, 1946., 1947. i 1948. godine. Zbog opsežnog materijala pokušat ćemo u što kraćim crtama navesti najosnovnije.

a.) Uredba – Iz članka 282. „Službeni glasnik“ Ministarstva prometa, br. 18, od 26. rujna 1946. godine, donosi upute da se naslijeđena službena uniforma (1935.) može i dalje koristiti do donošenja novog pravilnika. To je zbog toga što je na željeznici bilo oko 250 tisuća zaposlenih i zahtijevalo bi ogromne troškove za državu. Crvena petokraka zvijezda (službena oznaka ‘Narodne željeznice’) koja se nosila na službenoj kapi zamjenjuje se novom oznakom.

Nova oznaka izrađena je u obliku “kokarde” (sličnog oblika iz stare Jugoslavije), s tim da je kao podloga korištena jugoslavenska trobojnica (plavo-bijelo-crvena), a u sredini (umjesto bijelog orla) crvena petokraka bez srpa i čekića. Na kapi, iznad kokarde, nalazi se krilati kotač, veličine 5,5 cm. Stare oznake – činovi na rukavima te obojene trake za označavanje kategorije ili grupe, mogli su se nositi dok se ne propiše nova uredba.

b.) Uredba – „Službeni glasnik“ Ministarstva prometa od 15. studenoga 1947. donosi uredbu da kroj i boja uniforme ostaju isti (Tkanina vunena – plava čoha). Jedina razlika je u izgledu ljetne kape (ostaje sive boje), tj. podbradnjak i sjenilo kape (prije od crne lakirane kože) izrađeni su od kože sivomaslinaste boje. Dotadašnja službena željeznička oznaka (kokarda iz 1946.) stavlja se izvan snage i donosi se nova uredba o novom izgledu.

Novi izgled sastojao se od: Dvostruko krilati kotač (s pet peraja) s crvenom petokrakom na vrhu, okružen lovorovim granama. Ispod kotača nalazi se mala jugoslavenska trobojnica u boji (plavo-bijelo-crvena). Nova oznaka nosi se na vijencu kape (krilati kotač, sprijeda, na obodu kape se skida) i izrađena je u metalnom obliku ‘zlatne’ boje ili vezena ‘zlatnim’ koncem. Za rukovoditelje prve vrste i službenike, označeni su epoletama obrubljenima zlatnim koncem, odnosno uzdužnim i poprečnim trakama širine 20 mm.

c.) Pravilnik o službenoj odori za službenike JDŽ, Ministarstvo prometa, MS br. 1211/48, Beograd, 25. ožujka 1948. godine.

Uvidom u sadržaj Pravilnika donosimo osnovne podatke. Službena odora postoji u zimskom i ljetnom obliku i opremljena je oznakama koje označavaju službu, položaj i čin. Oznake za označavanje su: Latice i podloge u boji koje označavaju vrstu službe, a širiti, epolet, naramenice, amblemi i posebne oznake koriste se za označavanje položaja i čina službenika. Službena odora i oznake daju se besplatno, dok se obuća, košulje, rukavice i ostali dijelovi službene uniforme nabavljaju o vlastitom trošku.

Što se tiče nošenja službene odore, pravila vrijede i za službenice, s tom razlikom što će umjesto kape nositi beretku (beretka – francuska kapa, plitka i okrugla), a umjesto hlača suknju ili suknju-hlače (po izboru). Službena odora sastoji se od kape, sakoa, bluze, prsluka, hlača, kaputa i gležnjača, krojena od kamgarna tkanine i dodjeljuje se službenicima koji nose epolete-širite, odnosno od čohe za niže službenike, u tamnoplavoj boji. Ljetna odora izrađena je od sive ili bijele tkanine, kroja i oblika kao i zimska. Službenicima izloženima vremenskim nepogodama izdaju se uz revers: bunda, opaklija, kabanica, kratka bunda od sukna, rukavice i slično, koji su inventarskog karaktera.

Kroj, način zakopčavanja i broj gumba za gornji dio uniforme (zakopčano do vrata, na kraju pomoću metalne kopče) ostaje isti kao kod naslijeđene, s tim što se pravokutni poklopci na džepovima zakopčavaju jednim gumbom. Hlače su ravne, običnog kroja i nepodvrnutih nogavica, osim za službenike koji nose otvorenu bluzu – nogavice su podvrnute. Svi gumbi za zakopčavanje su metalni, na kojima je reljefno otisnut krilati kotač. Gumbi žute boje nose službenici koji su po položaju i zvanju označeni zlatnim širitima i epoletama, a za ostala zvanja srebrne boje. Košulje za službenike s otvorenim bluzama (bluza s četiri gumba) su sive boje s obaveznim nošenjem plave kravate. Rukavice su kožne ili pamučne sive boje.

Oznake – boje i oblici kod Ministarstva prometa i željeznica. Latice su u obliku romba sa stranicama od 30 mm i nose se na reverima ovratnika zatvorene bluze i kaputa. Službenici Ministarstva, Generalne i Glavne direkcije, nose latice boje višnje. Službenici prve vrste nose latice zlatne boje obrubljene vrpcom boje službe od 2 mm. Službenici druge vrste nose latice u boji službe obrubljene zlatnom vrpcom. Svi ostali službenici nose latice boje službe bez označavanja rubova.

Boje latica po službama su: za prometnu službu – tamnocrvena; služba vuče – tamnoplava; služba održavanja i građenja – tamnozelena; radionica služba – crna; služba veze – svijetloplava i sve ostale službe – boja višnje.

Širiti su zlatne boje i nose se na prednjoj strani donjeg dijela rukava na podlozi boje odore. Predviđeni su za službenike od Generalne – Glavne (Oblasne) direkcije do šefa poduzeća, odnosno šefa radne jedinice. Kroj i oblik su slični onima iz Uredbe iz 1935. godine. Uredbom je propisano da službenu uniformu tijekom službe nose počevši od Generalnog direktora, direktora Zavoda za projektiranje i eksploataciju, zatim svi načelnici odjela, glavni dispečeri do šefova plana za investicije, računovodstvo, knjigovodstvo, kadrova, statistike, školstva, šefova poduzeća i šefova željezničkih stanica.

Epolete (na ramenima) za označavanje zvanja su boje službe, duljine 132 mm i širine 45 mm, obrubljene zlatnim šujtašem od 3 mm. Prema zvanjima na epolete se stavljaju uzdužni širiti od 20 i 16 mm i poprečni od 20 i 8 mm, kao i željeznički dvostrani krilati kotač. Oznaku krilatog kotača, npr. tri komada, dva i jedan, nose službenici ovisno o položaju (od savjetnika, inženjera, ekonomista do tehničara).

Naramenice (za prometno-transportne službenike od I do V klase) služe za obilježavanje činova. Izrađene su od istog materijala kao i odijelo, dužine 13 cm, širine 4 cm, obrubljene srebrnim šuštavim trakama širine 3 mm. Donji dio je prišiven za gornji dio rukava, a gornji se pričvršćuje malim gumbom. Na naramenicama se nosi krilati kotač (25×7 mm), metalno žute boje. Učenici trogodišnje željezničke škole nose srebrne širice iznad kojih je srebrni krilati kotač (5,5 cm). Širice se nose na lijevom rukavu iznad lakta i oblikom su obrnutog latinskog slova ‘V’. Na glavi mogu nositi i kapu zvanu „titovka“ u boji odijela s pripadajućim amblemom.

Deveti period – Period u vrijeme FNRJ/SFRJ od 1953. do 1992. godine

Kraj formalnog federalizma i stvarnog centralizma u FNRJ. Istraživanje počinje s razvojem političkog sustava Jugoslavije od poslijeratnog razdoblja, tj. od narodne demokracije (1946.-1953.) do socijalističke demokracije (1953.-1966.), te do 1979. i 1992.

Ukazom o osnivanju Ministarstva željeznica i Ministarstva prometa Vlade FNRJ od 11. studenog 1948. ukinuto je dotadašnje Ministarstvo prometa (1946.-1948.). Ministarstvo željeznica preuzelo je željeznički promet. Postojale su Generalna direkcija željeznica i sedam glavnih direkcija željezničkih poduzeća.

Ministarstvo željeznica ukinuto je 6. travnja 1951. te je pripojeno Ministarstvu prometa i pošta. Glavne direkcije djelovale su 1947.-1950., zatim su ih zamijenile generalne direkcije do 1951., a potom opet glavne direkcije.

U razdoblju 1950.-1952. ustanovljeno je novo društveno uređenje s ciljem decentralizacije željeznica i primjene radničkog upravljanja.

Reformom željezničke uprave 1952. godine nastaju “Jugoslavenske željeznice” s decentraliziranim ŽTP-ovima u Beogradu, Titogradu, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju i Ljubljani.

Ustavni zakon iz 1953. formalno uvodi naziv “Jugoslavenske željeznice”.

Narodna skupština donosi zakon o radničkom samoupravljanju 1950., a od tada se upravljanje željeznicama postupno decentralizira.

Reformama u 1960-ima i dalje se reorganiziraju željezničke službe, ŽTP-i i drugi subjekti povezani s održavanjem željezničkog sustava.

Izgrađene su mnoge pruge u razdoblju 1953.-1992., ukupno oko 500 km, te je provedena elektrifikacija željezničke mreže u BiH.

Uniforme i oznake iz razdoblja 1953.-1992. propisuje Generalna direkcija Jugoslavenskih željeznica pravilnikom iz 1955. godine.

Službena odora sastoji se od kape, bluze, hlača i šinjela, zimska i ljetna verzija.

Zimske hlače su običnog kroja i nisu s manžetama te su od istog materijala kao zimska bluza. Zimska suknja i suknja-hlače za žensko osoblje su od iste tkanine kao bluza. Duljina suknje i suknje-hlača je do malo iznad polovice listova na nozi. Na donjem dijelu suknje, sprijeda i straga, nalaze se po dvije falte koje se susreću. Ljetne hlače su od istog materijala kao ljetna bluza, a mogu biti i od plavog kamgarna.

Šinjel je krojen od čohe u tamnoplavoj boji. Ovratnik je podvijen i položen nisko. Na prsima, sa obje strane, nalazi se po jedan red od po 5 metalnih dugmadi zlatne ili srebrne boje (promjera 24 mm) s utisnutim reljefom krilatog kotača. Na rukavima su manžete od istog materijala širine 150 mm. Sa strane se nalaze dva džepa s poklopcima. Straga na šinjelu nalazi se remen širine oko 80 mm koji se kopča s jednim metalnim dugmetom.

Latice su oblici romba sa stranicama od 30 mm i nose se na reverima (okovratniku) bluza i kaputa. Boja latica je jedinstvena za sve službe u sastavu željezničkog transportnog poduzeća i to zatvoreno-crvena. Na ovaj način istaknuto je jedinstvo svih službi u ŽTP-u i time su uklonjene, makar simbolične, razlike između tih službi.

Širenje oznaka koje označavaju zvanja vrši se na drugačiji način kao posljedica novog sustava plaća na željeznici. Naime, ukinuti su platni razredi (prijelaz na plaćanje osoblja prema tarifnim pravilnicima ŽTP-a) te su prema tome automatski ukinute i oznake. Oznake vezane za zvanja odnose se samo na zvanje zanimanja.

b.) Pravilnik o službenoj odori, oznakama i službenoj legitimaciji, „Službeni glasnik Zajednice JŽ“ broj 4/68, odnosno Radnički savjet ŽTP-a Sarajevo, na svojoj VI sjednici održanoj 2. listopada 1968. godine, donio je: „Pravilnik o službenoj odori radnika ŽTP-a u Sarajevu“, ŽTP broj: 4134/68. Opće odredbe: Službena odora je zimska i ljetna. Zimska odora (od tamnoplave kamgarne tkanine) sastoji se od kape, bluze, hlača – za žene od suknje, mantila i zimskog kaputa. Ljetna odora (od svijetloplave pamučno-sintetičke tkanine) sastoji se od kape, bluze i hlača – za žene od suknje. Tijekom ljetnih mjeseci službenik na dužnosti nosi košulju golubičaste boje umjesto bluze – žene bluzu iste boje. Zimski kaput izrađuje se od teške čohe, a mantil od gabardena – tamnoplave boje. Otpravnik vozova za vrijeme službe nosi crvenu kapu.

Uz službenu zimsku odoru službenik – muškarac nosi bijelu košulju, tamnoplavu kravatu i crne cipele dok službenica nosi bijelu bluzu s dugim rukavima, a umjesto kravate nosi vrpcu (širine 15 cm) koja se veže u mašnu sprijeda ispod ovratnika te crne cipele. Uz zimsku odoru može se nositi šal tamnoplave boje.

Na službenoj kapi nosi se nova oznaka (odbacuje se oznaka donesena Uredbom iz 1948. godine). Nova oznaka je crveni krug na kojem su tri crvene šire crte (poredane od veće prema manjoj, prema dolje – simbol krila), sve obrubljeno zlatnim koncem. U sredini kruga (na površini crta-krila) nalaze se dva velika latinična slova ‘JŽ’ u crnoj boji.

Šef stanice i njegov pomoćnik dužni su (kada ispraćaju i dočekuju putničke vlakove) nositi rukavice sive boje uz službeno odijelo. Isto vrijedi i za otpravnika vlakova, revizora voznih isprava i konduktera tijekom obavljanja službe. Službeno odijelo dodjeljuje se službenicima koji su neposredni sudionici u prometu. Ostale službe nose zaštitnu odjeću uz obavezno nošenje službene kape s oznakom.

Međutim, donesene su izmjene i dopune Pravilnika (ŽTP broj: 9003/68, Sarajevo, 28. siječnja 1969.) u kojima se navodi da se službena kravata ne nosi uz bijelu košulju, odnosno mašna za žene, te je košulja (za žene bluza) otkopčana jednim gumbom ispod vrata. Izmjene se odnose na službe koje dulje nose službeno odijelo, a to su: radnici u prometno-transportnoj službi, u službi vuče, službi za održavanje pruge i službi elektrotehničkih postrojenja i veza.

Iz gore navedenih podataka možemo sigurno zaključiti da ovim Pravilnikom (1968.) prestaje važiti nošenje latica s krilatim kotačem na reveru kaputa i šinjela, odnosno galona na rukavima sa širitima. Važno je naglasiti da su podaci uzeti iz Pravilnika koji je donio Radnički savjet ŽTP-a Sarajevo od 2. listopada 1968., u kojem nedostaju slike i crteži. Također, nije izvršen uvid u Pravilnik koji je donijela Zajednica JŽ u Beogradu, za što bi trebalo putovati u arhiv u Beograd.

c.) Na temelju članka 33. Pravilnika o službenom odijelu i oznakama na JŽ (Službeni glasnik ZJŽ broj: 4/80) i članka 11. Samoupravnog sporazuma o udruživanju u Poslovnu zajednicu željezničkog prometa Sarajevo, Savjet Poslovne zajednice na svojoj VII sjednici održanoj 24. prosinca 1981. donio je:

„Pravilnik o službenom odijelu i oznakama radnika OOUR-a željezničkog prometa udruženih u Poslovnu zajednicu za željeznički promet Sarajevo“.

Ovim Pravilnikom doneseni su jedinstveni kriteriji za određivanje poslova i radnih mjesta na kojima radnici u organizaciji željezničkog prometa obvezni su za vrijeme vršenja službe nositi službeno odijelo i oznake. To se odnosi na poslove neposrednog obavljanja željezničkog prometa, kontrole i nadzora nad obavljanjem željezničkog prometa, pregled i kontrolu voznih isprava te neposredni kontakt s putnicima i drugim korisnicima željezničkih prijevoznih usluga.

Službeno odijelo sastoji se od sljedećih dijelova: Za radnika muškarca – kapa, bluza, košulja dugih rukava, košulja kratkih rukava, kravata, hlače, zimski kaput, kišni mantil i šal, uz objašnjenje da radniku vozaču i kondukteru umjesto zimskog kaputa dodjeljuje dolamica. Za radnicu – kapa, bluza, suknja, košulja dugih rukava, košulja kratkih rukava, kravata ili mašna (vrpca), zimski štofani mantil i kišni mantil. Rukavice bijele boje nose se u svečanim prilikama i kod saobraćaja specijalnih vlakova.

Kapa, bluza, hlače i suknja izrađuju se od kamgarn tkanine tamnoplave (teget) boje, zatim zimski kaput od teške čoje (čohe) ili velura tamnoplave boje, štofani mantil od gabardena tamnoplave boje dok šal, kravata i pantljika su od odgovarajućeg materijala tamnoplave boje. Košulja (dugi i kratki rukav) izrađuje se od pamučnog platna ili mješavinskog sastava svijetloplave boje.

Za vrijeme vršenja službe otpravnik vozova nosi crvenu kapu (gornji dio crvene boje dok je vijenac kape crne boje) i saobraćajno-transportni otpremnik kapu plave boje sa crvenom trakom preko vijenca kape. Za svakog radnika za koga je propisana obaveza nošenja službenog odijela, mora za vrijeme rada biti obrijan i pristojno podšišan, odnosno radnik koji ne brije brkove mora ih njegovati (štucovati) i bradu održavati kratko podšišanu.

Na kapi, bluzi, zimskom kaputu, štofanom mantilu, dolamici i ljetnoj službenoj košulji nosi se željeznička službena oznaka. Oblik i boja službenih oznaka, propisana je Odlukom Skupštine Zajednice Jugoslovenskih željeznica (Službeni glasnik ZJŽ broj: 4/80).

Željeznička oznaka (željeznički amblem) sastoji se od: Vijenac na crnoj podlozi okruglog je oblika (36 mm) koji na vrhu spaja petokraku zvijezdu crvene boje. U središtu oznake nalazi se stilizirani obrađeni kotač s krilcima čija je širina na krajevima 50 mm, a visina 11 mm. Krilca sa svake strane imaju po pet pera, koja su stepenasto obrađena u zlatnoj boji. U donjem dijelu oznake nalaze se dva velika latinična slova ‘JŽ’ crvene boje.

Vjerojatno da gornja nova oznaka dolazi sa snažnim utjecajem na političko mišljenje da nije u redu da zvijezda nedostaje (misli se na staru oznaku iz 1968. godine), pa su se dizajneri vratili u proljeće 1948. godine, koja je grafički ažurirana i dodana je kratica ‘JŽ’.

Oblik i kroj službene kape ostao je sličan starom obliku, s tim što je podbradnik za sve službe od dvostruko savijenog gajtana, promjera 5 mm, u pletenici zlatne boje i pričvršćuje se s dva metalna dugmeta (10 mm) zlatne boje s reljefnim rubom. Bluza je otvorenog kroja (radi isticanja košulje i kravate) i kopča se s tri metalna dugmeta (20 mm) zlatne boje s reljefnim rubom. Bluza ima jedan džep na lijevoj strani prsa na kojem se nosi službena oznaka i dva džepa u donjem dijelu s preklopima. Na rukavima su utvrđena mjesta za metalna dugmad (16 mm). Službene hlače krojene su bez manžete na nogavicama, postavljene su do ispod koljena s dva usječena džepa i jednim džepom pozadi.

Zimski kaput je otvorenog kroja s dva reda po tri metalna dugmeta (22 mm) zlatne boje s reljefnim rubom. Džepovi su blago koso usječeni s poklopcima. Dolama je krojem slična kaputu, ali kraća, s dva vertikalno kosa džepa (za odmor ruku). Ljetna košulja je otvorenog kroja, kratkih rukava, polustrukirana, s naramenicama, a rukavi završavaju obrubom u obliku manžete. Na lijevoj strani našiven je džep na kojem se nosi službena oznaka.

Deseto razdoblje – Razdoblje od 1992. godine do danas (2024.)

Početkom 1990-ih godina Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je jedna od najvećih, najrazvijenijih i najraznolikijih država na Balkanu. Bila je nesvrstana federacija sastavljena od šest republika: Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije. Paralelno sa slomom komunizma i ponovnim buđenjem nacionalizma, početkom 1990-ih Jugoslavija prolazi kroz intenzivnu političku i ekonomsku krizu.

Mnogi politički analitičari smatraju da je proces raspada Jugoslavije započeo mnogo ranije. Uvođenjem Ustava iz 1974. godine stvorene su pretpostavke za odcjepljenje republika i od jugoslavenske federacije je nastala de facto konfederacija. Prva od šest republika koja je formalno napustila Jugoslaviju bila je Slovenija, a zatim Hrvatska koje su proglasile neovisnost 25. lipnja 1991. godine. U ožujku 1992. godine na referendumu (koji su bosanski Srbi bojkotirali) više od 60 posto stanovnika Bosne glasalo je za neovisnost. Službeno proglašenje neovisnosti Bosne i Hercegovine dogodilo se 7. travnja 1992. Ujedinjeni narodi (UN) priznali su neovisnost Slovenije, Hrvatske i BiH 22. svibnja 1992.

Makedonija je proglasila neovisnost u jesen 1991. godine i mirno se odcijepila. Kasnije je primljena u Ujedinjene narode pod privremenim imenom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (BJRM). Srbija i Crna Gora proglasile su novu državu pod nazivom Savezna Republika Jugoslavija. Konačni raspad bivše Jugoslavije dogodit će se kada Crna Gora proglasi neovisnost 2006. godine.

Sve bivše republike, sada neovisne i međunarodno priznate u svojim granicama, osnivaju svoje nacionalne željeznice. Uredbom o izmjenama i dopunama Zakona o željeznicama R BiH (Službeni list br. 5 od 3. lipnja 1992.) promijenjen je raniji naziv poduzeća tako da novo poduzeće glasi: Željeznice Bosne i Hercegovine (ŽBH). Odlukom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 3. lipnja 1992. imenovan je Upravni odbor Željeznica BiH. Ovim činom na teritoriju Bosne i Hercegovine prestaju postojati Jugoslavenske željeznice.

Brzom procedurom, na posljednjoj Skupštini Međunarodne unije željezničara (UIC), 10. lipnja 1992., Željeznice Bosne i Hercegovine primljene su u članstvo i time postale punopravni član ove ugledne organizacije pod jedinstvenim kodom broj ’86’. Za članstvo u UIC Željeznice BiH morale su ispuniti osnovni uvjet – imati na svojoj teritoriji više od 1000 km suvremenih pruga, signalizaciju i telekomunikacije.

Glavni problem leži u uništenju željezničke infrastrukture, pokidanih veza i otuđenju imovine kao posljedici beskrupuloznog rata koji je zahvatio BiH. Naime, 12. svibnja 1992. pokrenuta je inicijativa za osnivanje željezničkog poduzeća na teritoriju tzv. Srpske Republike BiH, a njezina Vlada je 24. svibnja 1992. službeno potvrdila osnivanje „Željeznice Srpske Republike BiH“ (ŽSR BiH). Na teritoriju tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, u veljači 1993., osnovane su „Željeznice Hrvatske zajednice Herceg-Bosna“ – ŽHZ HB.

U studenom 1995. donesen je „Opći i okvirni sporazum za mir u BiH“, poznat kao „Dejtonski mirovni sporazum“. Ovaj pravni akt parafiran je u vojnoj zračnoj luci Wright-Patterson kod Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio. Sporazum koji je službeno prekinuo rat u BiH bavio se budućim upravnim i ustavnim uređenjem BiH. Jedan od osnovnih principa Dejtonskog sporazuma bila je administrativna podjela BiH na entitete Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Sporazum je službeno potpisan u Parizu 14. prosinca 1995.

U poslijeratnom razdoblju postojeće željeznice u BiH (ŽBH, ŽHZ HB i ŽRS) donose ‘Program obnove i razvoja’ koji se realizira uz pomoć države BiH i međunarodne zajednice. 16. lipnja 1998. Međunarodna željeznička unija (UIC) donosi odluku o prijemu Željeznica RS u UIC. Odluku potvrđuje generalna skupština u Berlinu 27. listopada iste godine i dodjeljuje međunarodni kod 0044.

Godine 1998. osnovana je „Bosanskohercegovačka željeznička javna korporacija“ (BHŽJK) koja djeluje kao koordinator u poslovima izgradnje infrastrukture.

Na osnovu Zakona o željeznicama (Službene novine Federacije BiH, br. 41/01), Vlada Federacije BiH donosi odluku o osnivanju Javnog poduzeća Željeznice Federacije BiH (JP ŽFBH). Početkom primjene ovog zakona prestaju važiti odluke o osnivanju Željeznica HZ HB, tako da su željeznice-preduzeće JP ŽFBH jedini upravitelj željezničke infrastrukture i operater u Federaciji BiH (kapital poduzeća čini željeznička imovina Željeznica BiH (ŽBH) i Željeznica Herceg-Bosne (ŽHZ HB)). Međunarodni kod (UIC) za ŽFBH je 0050. Duljina pruga u ŽFBH iznosi 608,495 km, a Željeznice RS 442,9 km.

Uniforme, oznake i simboli iz razdoblja 1992. do danas (2024.)

Tijekom rata u BiH (1992–1995) na pojedinim dionicama uspostavljen je željeznički promet. Organizacija je zahtijevala maksimalnu pažnju zbog blizine ratišta i tehničke ispravnosti vučnog i voznog parka. Sve tri osnovane željeznice (ŽBH, ŽHZ HB i ŽRS) u pogledu sigurnosti prometa primjenjivale su važeće pravilnike bivše Zajednice Jugoslavenskih željeznica.

Svi sudionici u željezničkom prometu koristili su službene uniforme, naslijeđene iz razdoblja JŽ-a. Jedina razlika odnosila se na službenu oznaku (željeznički simbol) nošenu na službenoj kapi i bluzi.

Službenici Željeznice Republike Srpske nosili su ‘staru’ oznaku, donesenu Uredbom iz 1981., koja se koristila na teritoriju Savezne Republike Jugoslavije (SRJ – 1992–2003), smatrajući se pravnim univerzalnim nasljednikom SFRJ. Godine 2003. formirana je Državna zajednica Srbija i Crna Gora, koja je formalno prestala postojati proglašenjem neovisnosti Crne Gore 2006.

Godine prijema (1998) u Međunarodnu željezničku uniju (UIC), željeznice Republike Srpske donose Uredbu o izgledu i načinu nošenja službene oznake-simbola. Osnova je dvoglavi orao s raširenim krilima (sa pet peraja) koji stoji na osovini kotača (simbol krilatog kotača), dok se na glavi orla nalazi kraljeva kruna rađena u zlatnoj boji. Na prsima orla stoje tri ćirilična slova ‘ЖPC’ u crnoj boji.

Željeznice Herceg Bosne (ŽHB), danom osnivanja (1993), donijele su Uredbu da izgled službene oznake čini oblik štita sa grbom Republike Hrvatske (U službenoj upotrebi od 1990. godine) sa raširenim krilima (šest peraja-stepenasto poredani). U kruni štita nalazi se tropletna vitica dok se ispod štita nalaze tri latinična slova ‘ŽHB‘ u crnoj boji. Kompletna oznaka je u zlatnoj boji osim šahovskih polja u crvenoj i srebrnoj boji. Oznaka je bila u službenoj upotrebi sve do fuzionisanja ŽHB i ŽBH u jedinstvenu željezničku kompaniju ŽFBH (2001) kada je donesena Uredba o jedinstvenoj službenoj željezničkoj oznaci.

Željeznice Bosne i Hercegovine (ŽBH), ljeto 1992. godine, prije podnošenja zahtjeva za prijem u Međunarodnu željezničku uniju (UIC), Upravni odbor na osnovi raspisanog natječaja donosi odluku o izgledu službenog znaka. Jedan od članova nagrađene dizajnerske skupine za Informativni list željezničara „Express“ izjavio je: (…) „Osnovni elementi iz kojih se sastoji znak su dva ukrižena grafička simbola u obliku položenih strelica koji predstavljaju osnovne smjerove kretanja i njihovo križanje, a ujedno simbolizira dinamično i učinkovito poslovanje tvrtke. Znak je izveden u zeleno-plavoj boji, koje također podsjećaju na ambijent željeznice – zelena asocira na prirodu, a plava na nebo“.

Oznaka (zeleno-plave strelice) rađena je na bijeloj tkanini, kvadratnog oblika i nosila se na kapi i gornjem džepu službene košulje i kaputa sve do 2001. godine.

Od 2001. godine, Javno poduzeće Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine (JP ŽFBiH d.d.o. Sarajevo) dobiva novi simbol ili logo kompanije koji se nosi na službenoj kapi i na prsnom džepu bluze i ljetne košulje. Sastoji se od jednostavnih geometrijskih oblika (proizvod vektorske grafike), tj. kružni oblik sa crnom pozadinom i obrubom u narančastoj boji, dok se u sredini nalaze geometrijski oblici u obliku ‘mlađeg mjeseca’ u narančastoj i plavoj boji. Njihovo blago spajanje simbolizira fuziju dva bivša željeznička poduzeća.

Što se tiče kroja i boje službene uniforme

Kroj i boja službene uniforme naslijeđeni su iz vremena bivše Jugoslavenske željeznice (JŽ) iz 1981. godine. Izrađena je od tkanine kamgarn, tamnoplave boje. Sastoji se od kape, bluze, hlača, vjetrovke s kapuljačom, kravate, zimskog šala te po dvije zimske i dvije ljetne košulje nebo plave ili sive boje, kao i niskih cipela za ljetno i gležnjača za zimsko razdoblje u crnoj boji. Prema novom pravilniku iz 2011. godine, radniku se dodjeljuje, osim zimske, i ljetna službena uniforma (bluza i hlače) te jakna od tankog materijala s dugim rukavima. Način kopčanja gornjeg dijela uniforme ostao je isti, s time da su metalni, pozlaćeni gumbi s reljefnim rubom, a na površini reljefno utisnut službeni znak i slova „ŽFBH“. Službenu odjeću, bez razlike, nose i muškarci i žene tijekom obavljanja službe.

Oblik i kroj službene kape

Oblik i kroj službene kape ostao je sličan starom obliku (od 2011. s žicom – oficirska kapa), s time da je podbradnjak za sve službe od dvostruko savijenog gajtana promjera 5 mm u zlatnoj boji, te se pričvršćuje s dva metalna gumba (10 mm) zlatne boje s reljefnim rubom. Gornji dio uniforme kopča se metalnim gumbima (20 mm) zlatne boje s reljefnim rubom, a na površini je reljefno utisnut službeni znak-logotip s velikim slovima „ŽFBH“.

Zaključak

Promatrajući sve do sada izloženo u ovom istraživačkom radu, može se zaključiti da su sve željezničke uniforme bile plave boje, izrađene od tkanine kamgarn ili čohe. Oznake na kapama nosile su se u ovisnosti o društvenom uređenju zemlje (Monarhija, Kraljevina, Socijalizam, Federalizam). Simbol željezničkog krilatog kotača postojao je tijekom svih željezničkih uprava na teritoriju BiH od 1878. do 1992. godine, uz manje grafičke izmjene.

Razumljivo je da željeznica želi krenuti putem napretka i modernizacije, ali je prilikom izbora službenog znaka (ŽBH-1992, ŽFBH-2001) mogla dati upute grafičkim dizajnerima da budući službeni znak-simbol-logotip, pa makar i u apstraktnoj formi, sadrži simbolične crte krila ili neki drugi oblik koji bi asocirao na povijesno porijeklo krilatog kotača.

Literatura, izvori:

• Dževad Juzbašić, 1974. „Izgradnja željeznica u Bosni i Hercegovini u svjetlu austro-ugarske politike od okupacije do kraja Kállayeve ere“
• Richard Haemmerle: „Dvadeset i pet godina uskotračne željeznice u Bosni 1879.–1904.“, brošura, Sarajevo 1904.
• Fevzija Ajdin, 2005. „Povijest željeznica Bosne i Hercegovine“
• Sto godina željeznica Jugoslavije, zbornik članaka povodom stogodišnjice željeznica Jugoslavije, Beograd 1951.
• Charles Yriarte: „Bosnie et Herzégovine – Insurrection de 1875–1876.“
• Siniša Lajnert, Hrvatski državni arhiv – pregledni rad: „Ustroj željezničke uprave Zagreb (1945–1947)“ i „Ustroj željeznica u narodnooslobodilačkoj borbi (1941–1945)“
• Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju, „Historijska traganja“, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, br. 19, 1–508, Sarajevo 2020.
• Exspress – Informativni list Željeznica BiH, br. 1, godina 1, Sarajevo, rujan 1992., članci
• Arhiv BiH, 1904. ZVS 280/383-50; 1917. ZVS 308/281-39; 1918. ZVS 426/281-39, Željezničke uniforme, Pravilnici, Upute, Nabava i dr.

Ovaj skromni istraživački rad, koji smo predstavili ovim člankom, završavamo s iskrenom zahvalnošću prema djelatnicima Arhiva BiH u Sarajevu i Željezničkog muzeja u Beogradu, bez čije pomoći u preporuci korištenja dostupne bibliotečne i arhivske građe ovo ne bi bilo moguće.

Napomena:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili cijelog teksta moguće je u skladu s člankom 14. Kodeksa za tisak i online medije Bosne i Hercegovine.
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio ili cijeli autorski tekst, to može učiniti isključivo uz pismeno odobrenje portala vremeplov.ba.
Nakon dobivenog odobrenja, obvezan je kao izvor navesti portal vremeplov.ba te, na najmanje jednom mjestu, objaviti poveznicu pod kojom je naš tekst objavljen.