Devetnaestog rujna 1948. godine održan je skup mladih grada Sarajeva povodom puštanja u promet prvog dijela pionirske pruge Sarajevo – Krupac, i to od Švrakina Sela do Donjeg Kotorca u dužini od 4200 metara. Na skupu je sudjelovalo nekoliko tisuća sarajevskih pionira, koji su bili oduševljeni izgradnjom prvog objekta, koji će služiti njima za razonodu i učenje. Pruga je izgrađena požrtvovanim zalaganjem sarajevskih omladinskih brigada, članova Narodnog fronta naselja Švrakinog Sela, Donjeg i Gornjeg Kotorca, te stručnog vodstva željeznica. Prvi vlak je krenuo iz Donjeg Kotorca prema Švrakinom Selu okrašen zastavama i zelenilom s predstavnicima pionira. Ta mala sastava koja je putovala uskim kolosijekom širine 0,60 m na krajnjoj stanici dočekana je burnim odobravanjem i pljeskom. Osobito su pozdravljeni pioniri i pionirke, koji su prvi put obavljali željezničku prometnu službu na ‘svojoj’ željeznici. U svečanoj procesiji stajali su budući željezničari, učinkovi šefovi stanica, strojovođe, telegrafisti, vozači, blagajnice, kondukteri, revizori, skretničari i željeznički milicajci obučeni u nove privlačne uniforme s željezničkim oznakama.
Nakon pozdravnih govora partijskih čelnika za grad Sarajevo, na kojem je bio prisutan i sekretar Predsjedništva vlade ‘drug’ Džemal Bijedić, pročitan je telegram od strane sarajevskih pionira, upućen Maršalu Jugoslavije, drugu Titu, u kojem između ostalog stoji da u ime pionira grada Sarajeva i pionira – željezničara šalju najsrdačnije pozdrave sa otvaranja prve sarajevske pionirske željeznice uz obećanje da će savjesno vršiti svoju dužnost i dalje stručno osposobljavati. Nakon pročitanog telegrama prisutni na mitingu su klicanjem i dugotrajnim aplauzom pozdravili govorne parole: „Da živi prva pionirska pruga u Bosni i Hercegovini“!, „Da živi drug Tito, voljeni naš pionirski prijatelj“!, „Da živi Savez pionira Jugoslavije“!
Po završetku mitinga pozvani su predstavnici masovnih organizacija i narodnih vlasti da sjede u voz kako bi svojim prisustvom uveličali ovaj važan događaj. Signalnim znakom „Polazak“, pionira-otpravnika vozova, dat usnom zviždaljkom i podignutim loparićem, kompozicija na čelu sa malenom lokomotivom, hukteći, uz šištanje pare i dugotrajnog lokomotivskog piska, krenula je lagano prema Donjem Kotorcu. Svi putnici dobili su originalne željezničke kartonske karte uz cijenu od dva dinara.
Tokom vožnje, vulturi i pionirski kondukteri pomoću kondukterskih kliješta izbrisivali su vozne karte, a to su činili pioniri i pionirke pod budnim okom pionira – revizora i željezničke dječje saobraćajne milicije. Izgrađena pruga prolazila je kroz slabo naseljenu, ali vrlo romantičnu okolinu Sarajevskog Polja, pored Mojmila Brda i zelene doline prema Kotorcu. Naime, za vrijeme rata Švrakino Selo je bilo potpuno spaljeno i razrušeno od strane okupatora. Prvo zaustavljanje svečanog voza bilo je na stanici u naselju Dobrinja. Nakon kraćeg zadržavanja, uz mahanje brigadnim zastavama i crvenim pionirskim maramama, sastav je nastavio vožnju prema Donjem Kotorcu.
Projektiranje i izgradnja Pionirske pruge
Sarajevska pionirska pruga polazila je od novog radničkog naselja Švrakino Selo, dalje preko Sarajevskog polja u kojem spaja sela Bijelo Polje i Vukovići i završava u Donjem Kotorcu. Između ovih stanica nalazi se stajalište Dobrinja. Pruga se gradila od 1. jula do 19. septembra 1948. godine. Željezničke stanice s potrebnim službenim prostorijama i pratećom infrastrukturom bile su smještene u nekim od objekata koje je ustupio Glavni štab omladinskih brigada. Obe stanice imale su po dva kolosijeka za „obrtanje“ lokomotive za novu vožnju. Ujedno je izgrađena i ‘provizorna’ ložionica s radionicom za održavanje i manje popravke voznog parka.
Vozni park sastojali su se od parnih lokomotiva serije JDŽ 99.3-002 dopremljenih iz željezničke ložionice u Titogradu te JDŽ 3909 (0-2-0, Deutsch Krone), kao i jedne službene i četiri putničke kola. Tehnički remont lokomotiva te čelična postolja s drvenim skeletom i s potpunim unutarnjim interijerom putničkih vagona obavljen je u Centralnoj željezničkoj radionici u Sarajevu.
Inače, pruga je projektirana u dužini od 14 km i kada bude izgrađena biti će najduža pionirska željeznica u Jugoslaviji. Širina kolosijeka prema projektu je 0,60 m sa najvećim usponom od 11 ‰. U planu je izgradnja „izvlačnog“ kolosijeka od stanice Alipašin Most do početka izgrađene željeznice u Švrakinom Selu kako bi se kontinuirano mogle izvlačiti lokomotive, putnički i teretni vagoni, i za potrebe naselja Švrakinog Sela te za nesmetan promet pionirske željeznice. Također, planira se nastavak izgradnje pruge od Donjeg Kotorca do kamenoloma, odnosno krajnje planirane stanice u Krupcu.
U Krupcu je otvoren kamenolom u kojem se proizvodio i drobio krečnjak za potrebe izgradnje javnih objekata, infrastrukturnih radova i za podizanje prvih radničkih naselja na periferiji grada Sarajeva. Godine 1947. u organizaciji Gradskog narodnog odbora i pod vodstvom Narodnog fronta započinje širenje i izgradnja novih naselja: Grbavica, Aneks, Hrasno, Naselje Pavle Goranin (Švrakino Selo) i drugi. Te godine, uz organizaciju omladinskih akcija, prvo sarajevsko naselje nakon Drugog svjetskog rata, izgrađeno na Švrakinom Selu, koje ubrzo dobiva naziv po narodnom heroju Pavle Goraninu.
Sarajevska pionirska pruga ukinuta je 3. decembra 1949. godine. Na temelju izmjena reda vožnje od 15. maja 1949. godine (5. izmjena reda vožnje), donesena je depeša, broj 87/c od 3.XII 1949. godine, u kojoj stoji da od tog dana prestaje svaki promet na pionirskoj pruzi Švrakino Selo – Donji Kotorac. Lokomotive su prebačene u Semizovac u službu vuče ‘šljunkarskih’ vozova. Naime, od stanice Semizovac izgrađen je kolosijek širine 600 mm koji je vodio uz desnu obalu rijeke Bosne. Iz rijeke se vadio šljunak, tovario u ‘rudničke’ vagonete i vozio do istovarne rampe u Semizovcu, odnosno preko puta vojne kasarne. Šljunak se koristio za izgradnju nove cestovne dionice od Vogošće prema Semizovcu i dalje prema Srednjem i Olovu.
Prilikom izgradnje naselja Grbavica, uz pomoć Direkcije željeznica u Sarajevu, sagrađen je jedan „izvlačni“ kolosijek, širine 0,76 m, s početnom tačkom od Stare željezničke stanice, preko magistralne ceste, drvenog željezničkog mosta na rijeci Miljacki (u blizini Mašinskog fakulteta, op. a.) do krajnje stanice na Grbavici, odnosno do zgrade Glavnog štaba omladinskih brigada. Ova pruga odigrala je veliku ulogu u dovlačenju građevinskog materijala za potrebe izgradnje naselja. Brzom industrijalizacijom, grad Sarajevo stjecao je novi izgled i obrise dok su se u novim naseljima, gdje većinu stanova dobivaju obitelji zaposlenih velikim dijelom u industriji, grade javni objekti, škole, domovi zdravlja i sve što je potrebno za život u naselju.
Kako su građene pionirske pruge tadašnje Jugoslavije
Izgradnja prvih pionirskih pruga započela je u svibnju 1947. godine u Beogradu i Zagrebu. Kako je zagrebačka pionirska pruga bila prva završena, prije beogradske, 31. kolovoza, a predana 1. rujna 1947. godine, smatra se da je zagrebačka pionirska pruga bila prva dječja željeznica u Jugoslaviji.
Pionirska željeznica u Zagrebu izgrađena je u najljepšem njegovom dijelu – Maksimiru. Polazna točka ove pruge je stanica koja nosi ime narodnog heroja „Jože Vlahović“, zatim se proteže kroz park u duljini od 700 metara. Na izlazu iz parka prelazi preko mosta na potoku Štefanac, nastavlja uzvodno do stajališta „Stjepan Skrnjig“ te u istom pravcu sve do krajnje stanice koja nosi ime „Narodna omladina Hrvatske“. Ukupna duljina je 2600 m, širina kolosijeka 0,60 m, a najveći uspon 19 ‰ koji se nalazi na 1000 m od početnog profila pruge.
Vozni park sastoji se od: Jedne nove lokomotive serije ’59’ proizvedene u tvornici Đuro Đaković u Slavonskom Brodu; jedne službene i tri 4-osovne putničke garniture tipa Cs, renumerirane u tip Cag serije 502 – Zagreb, s dužinom od 8 m, širine 1,5 m, s 20 sjedišta i 20 mjesta za stajanje. Kola su bila sa električnim osvjetljenjem i parnim grijanjem. Cijeli vozni park, koji je bio spreman za saobraćaj, izrađen je u Željezničarskoj radionici u Zagrebu. Pruga je ukinuta 21. septembra 1953. godine.
Druga pruga izgrađena po redu bila je „Beogradska pionirska željeznica“, koja je završena i predana od strane nadležnog ministarstva za promet 20. rujna 1947. godine. Kasnije će ova pruga biti predata na korištenje upravi Pionirskog grada od 15. travnja 1951. godine. Širina kolosijeka je 0,60 m, a dužina trase 5085 m. Pruga polazi sa Banovog Brda, a polazišna je stanica Kosmaj koja je imala tri stanična kolosijeka i okretnicu za lokomotive. Iz stanice Kosmaj pruga u velikom luku, prema jugu, uz uspon od 10‰, prolazi kroz stajalište Zlatar, na 2,6 kilometara, zatim pored samog pionirskog grada ulazi u stanicu Sutjeska. Iz ove stanice, pruga prolazi kroz stajalište Fruška Gora i nastavlja dalje grebenom iznad Kneževca i Rakovice. Iznad same Rakovice, pruga se na 5 km završava u stanici Jastrebac, jednom od najljepših stanica na pionirskim prugama. Ova stanica ima tri kolosijeka, ložionicu, triangl za okretanje tendera lokomotiva i vučnu kolosijekom kojim su iz stanice Rakovica dopremane lokomotive i putnička kola za pionirsku željeznicu.
Vozni park sastoji se od tri lokomotive u dvije potpuno opremljene putničke garniture od po 10 kola. Lokomotive su bile serije JDŽ 99.4-010; 99.4-029 i 99.4-083, zakupljene od ložionice Đorđe Petrov iz Skoplja. Saobraćaj na ovoj pruzi prestao je krajem 1952. godine, a službeno je ukinut 30.01.1953. godine.
Pionirska željeznica u Ljubljani
Treća pionirska željeznica izgrađena je u Ljubljani. Na izgradnji pruge pristupilo se 13. ožujka 1948. godine, a završena i puštena u promet 13. lipnja iste godine. Ukupna dužina pruge je 3800 m s širinom kolosijeka od 0,76 m. Polazna točka ove pruge nalazila se u južnom dijelu predgrađa Ljubljane – Viču, odnosno od stanice naziva „TV 15“, koja je dobila ime po povijesnoj terenskoj vezi iz doba NOR-a. Pruga vodi do predgrađa Keseze gdje se (profil na 2,7 km) nalazi stanica „Jelenov Žleb“ i završava kod Podutike, odnosno krajnja stanica Trgovački Gozd.
Vozni park ove pruge sastoji se od jedne lokomotive serije JDŽ 178-003 i pet 4-osovnih putničkih kola serije Cas br. 201 do 204, opremljenih električnim osvjetljenjem, parnim grijanjem i automatskim vazdušnim kočenjem. Također, u sastavu voznog parka bila su jedno službeno kola serije DFa br. 250. Prema nekim podacima, pionirska željeznica u Ljubljani ukinuta je 11.04.1954. godine. Trasa s željezničkom infrastrukturom demontirana je krajem septembra iste godine. Zgrade su predane za upotrebu omladinskim organizacijama, a osnovna i pokretna sredstva Direkciji željeznica Ljubljana, odnosno na uskoj pruzi Poljčane – Zreče. Također, u slovenačkom gradu Mariboru planirana je izgradnja Pionirske pruge, gdje bi trasa išla lijevom obalom rijeke Drave. Projektovana je tako da putnici putuju od podnožja visokog Pohorja do čuvenog Mariborskog otoka – kupališta na rijeci Dravi, gdje se tada nalazila velika električna centrala. Trasiranje i zemljani radovi lijevom obalom Drave započeli su 27.06.1953. godine. Međutim, ubrzo je odustalo od izgradnje iz finansijskih razloga.
Pionirska željeznica u Kruševcu
Četvrta pionirska željeznica izgrađena je u Kruševcu, što je u tehničkom smislu bio veliki napredak. Naime, to je jedina pionirska željeznica kojom je, umjesto parne lokomotive i klasičnih putničkih kola, saobraćao dizel-motorni voz, s kojim su se pioniri ovog starog grada s pravom ponosili. Pruga je puštena u promet 1. maja 1948. godine i bila je kružnog toka, ukupne dužine oko 700 metara. Širina kolosijeka bila je 0,60 m, dok su šine uzete sa uske šumske željeznice na Velikom Jastrepcu. Motorni voz sastojao se od pogonskih kola s dvije prikolice. Izrada čeličnog okvira s obrtno postoljem i gornjeg sanduka koji je obložen limom proizveden je u fabrici „14. oktobar“ u Kruševcu. Pogonski agregat (motor i mjenjač) preuzet je s kamiona tipa „Praga“. Pruga je prestala s radom tijekom 1958. godine.
Pionirska željeznica u Skoplju
Peta pionirska željeznica izgrađena je u Skoplju na trasi Gradski park – Dolno Nerezi. Građenje pruge započelo je 25. lipnja, a završena i puštena u promet 21. srpnja 1948. godine. Pruga je dugačka 5500 m, širina kolosijeka 0,60 m i cijela je u horizontalnoj ravnini. Pruga ima pravac istok-zapad i uglavnom je izgrađena u gradskom parku tako da istovremeno povezuje Skoplje sa njegovim predgrađem Đorče Petrov. Polazna stanica nosi naziv „Stiv Naumov“, a završna „Borko Talevski“, koje su izgrađene za rekordnih sedam dana. Pretilazne stanice bile su Hristijan Karpos (zoo) i Blagoj Sosolcev (konjički klub). Produžetak trase „Dolno Nerezi – Matka“ od stanice Borko Talevski, prolazna Đorče Petrov, do krajnje stanice Glumovo, u dužini od 600 metara, pušten je u promet u lipnju 1952. godine.
Vozni park se sastojao od dvije lokomotive serije JDŽ 99.4-005 i 99.2-00x, zatim dva otvorena vagona građena u ložionici Đorđe Petrova te četiri putnička vagona serije Cas ‘poklonjena’ od strane Željezničke direkcije iz Zagreba.
Pionirska željeznica u Sarajevu
Šesta redovna pionirska željeznica izgrađena je u Sarajevu od Švrakina Sela do Donjeg Kotorca u dužini od 4200 m i puštena u promet 19. septembra 1948. godine. Sarajevska pionirska pruga polazila je od novog radničkog naselja Švrakino Selo, te vodila preko Sarajevskog polja u kojem su prugom spojeni sela Bijelo Polje i Vukovići, a završavala u Donjem Kotorcu. Između ovih stanica nalazi se stajalište Dobrinja. Pruga je ukinuta 3. decembra 1949. godine.
Pionirska željeznica, druga po redu, u Zagrebu
Sedma po redu pionirska željeznica izgrađena je i puštena u promet na relaciji „Dubrava – Slanovac“, odnosno kao druga pionirska željeznica u Zagrebu. Radovi na ovoj pruzi započeli su 14. svibnja, a završeni 14. studenoga 1948. godine, kada je i puštena u promet. Pruga počinje iz predgrađa Dubrava i usponom uz potok Budrovac, zatim pored Pionirskog grada u Granešini gdje se nalazi stanica „Pionirski grad“, vodi do stajališta Miroševac i završava u Slanovcu. Pruga je dugačka 5920 m, širinom kolosijeka 0,76m, a najveći uspon je 18,5 ‰.
Vozni park sastoji se od jedne lokomotive serije 185-032 i četiri putnička vagona, od čega su dva kola serije Cas brojevi 205 i 206 proizvedena 1907. i 1912. godine (prerađena stara kola, vlasništvo bivše k.u.k. BHStB tipa salonskih kola) i dva vagona serije Cas brojevi 310 i 311. Također, u sastavu voznog parka nalaze se jedno službeno kola serije DFa br. 251 i dva teretna kola JDŽ brojevi 231 i 208. Kasnije su na pruzi angažirane lokomotive serije 82-002, M-3 i M-20-752. Cjelokupni vozni park, koji je osposobljen za saobraćaj, izrađen je od strane Željezničke radionice u Zagrebu. Pruga je ukinuta za promet 7. septembra 1964. godine.
Pionirska željeznica u Kragujevcu
Osma po redu pionirska željeznica izgrađena je u Kragujevcu od Velikog parka – Vašarišta do Šumarica u dužini od 3000 m, širine kolosijeka 760 mm. Početna stanica nalazila se na mjestu gdje je sada Mašinski fakultet i kretala se prema Šumaricama sijekući ukoso put Kragujevac – Gornji Milanovac zatim trasom, kasnije, izgrađenog tzv. kružnog puta i završavala do krajnje stanice „Lovačkog doma“ koja se nalazila na mjestu današnjeg hotela „Šumarice“. Pruga je građena svakodnevnim dobrovoljnim radom članova Narodnog fronta i brigadira omladinskih brigada sastavljenih iz svih srednjih škola u Kragujevcu. Pruga je svečano puštena u saobraćaj 1. maja 1953. godine. Vozni park sastojao se od jedne lokomotive i ‘nekoliko’ putničkih vagona uzanog kolosijeka. Pruga je funkcionisala na radost i atrakciju djece godinu-dvije, a zatim zbog velikih troškova prestala sa radom.
Pionirska pruga gradila se i u Bitoli (nema dostupnih informacija, u toku istraživanje, op. a.), a planirane izgradnje pionirskih željeznica bile su u Boru, Nišu i Novom Sadu koje nikada nisu realizirane.
Ideja o izgradnji pionirskih pruga bila je ‘nekritički‘ i ‘idealistički‘ prenesena iz sovjetske socijalističke prakse u kojoj su se gradili ‘atraktivni’ centri za djecu i mlade where će se odgajati u novom (socijalističkom) duhu. Ova ideja ne umanjuje dobru namjeru i plemenitost koju su prihvatili pioniri i mladež tadašnje Jugoslavije.
Kroz razne kurseve pionira – željezničara koji su organizirani u mjestima gdje su postojale pionirske željeznice, prošlo je oko 2000 pionira – željezničara starosti do 15 godina. Izrađeni su prvi prometni vodiči za rad na Pionirskim prugama te pisani priručnici za prometnu, transportnu i telegrafski službu. Pod vodstvom Pionirskih organizacija i željezničkih stručnjaka, sve pionirske pruge dobile su solidan kadar i to kadar s kojim željezničke direkcije računaju u budućnosti kako bi im povjerile ozbiljne zadatke u upravljanju željezničkim prometom.
Izvori i literatura:
List „Oslobođenje“, 19. rujna 1948. godine, Svečano je pušten u promet pruga Švrakino Selo – Donji Kotorac, broj 505, strana 3.
Popis „Kragujevačka Svetlost“ svibanj 1953. godine, http://kaldrmaskragujevac.rs/pionirska-pruga-u-sumaricama/, pristup 30.11.2020.
Knjiga, „Stotinu godina željeznica Jugoslavije“, Zbornik članaka povodom stogodišnjice željeznica Jugoslavije, Beograd, 1951. godina.
Knjiga, Fani Rižnar, „Pionirska proga“, Slike iz života željeznice uzanih pruga u bivšoj Jugoslaviji (1879-1982), Pionirske pruge. Knjiga, Slobodan Simonović, Enciklopedija Kruševca i okoline, 2011. godine, članak, str. 132.
Napomena:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili cijelog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine.
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio ili cijeli autorski tekst, to može učiniti isključivo uz pismeno odobrenje portala vremeplov.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal vremeplov.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
