„1. kolovoza 1978. godine ukinuti su i posljednji kapaciteti uspinjanica u sarajevskom željezničkom čvoru, te su te dane uske pruge i „Ćiro“ za sva vremena otišli u legendu, a možda i u zaborav.“ (Fevzija Ajdin – „Historija željeznica Bosne i Hercegovine“). Kroz brojne razgovore s poznanicima došlo se do zaključka da više nema tolerancije ni razumijevanja za sve ono što su sarajevski vozovi uske pruge nekad predstavljali. Pored priloženih fotografija, čitatelji će imati kratak osvrt na život u Sarajevu i njegovoj gradskoj željeznici nakon uspostave austrougarske uprave.
Grad Sarajevo ili Bosna Saraj, kako su ga stranci nazvali u toj godini i nakon vojne okupacije (1878. godine), imao je oko 40.000 stanovnika. Sarajevo je tada bilo u samoj kotlini, okruženo planinama Humom i Mrkvinim brdom na sjeveru, Bakijom na istoku te Trebevićem na jugu. Vidjeti Sarajevo s okolnih brda bilo je neprocjenjivo, sam pogled na centar nalikovao je amfiteatru, a naseljeni obronci na terase. I danas se može čuti stara narodna izreka koja kaže: „Ko je Sarajevo vidio, sve su mu se želje ispunile.“ Sarajevo je bilo najvažnije trgovačko i političko središte prema kojem su vodile sve ključne bosanske ceste.
U to vrijeme u Sarajevu nije bilo velikih građevina, osim guvernerovog sjedišta, rezidencije evropskih konzula, Konak (Topal-pašin dvor sagrađen 1869.), dvospratne kasarne koju je 1851. sagradio Omer-paša (kasnije prozvane „Filipovićeva kasarна“), zatim vojne bolnice u podnožju Gorice i Crnog vrha, nekoliko hanova, te većih kuća bogatih sarajlija i nekoliko vrlo lijepih džamija. Džamija je bilo oko stotinu, od toga oko 40 kamenih dok su ostale bile drvene. Pojedine džamije bile su u nekoj vrsti vlasništva pojedinih porodica.
Karakteristično za ovaj, kao i svaki drugi orijentalni grad, jest nadkriveni bazar sa raznim dućanima, gdje se oko njega granaju uličice trgovaca i zanatlija. Na policama je bila poredana roba, a ispred polica postavljen pult za prodavača. Tu su se mogle naći sve vrste alata, štofovi živahnih boja, duhana, lampiona, košulja, turske papuče, srebrene tabakere, muštikle, čibuci od jasminovog ili trešnjinog drveta optočeni zlatom, ćilimi, feredže i srebrene sitnice. Oni koji su u čaršiji bili oko deset ujutro, dobivali su slike o trgovačkim, zanatskim i socijalno-proizvodnim odnosima cijele zemlje. U dućanima se osim prodaje, vrši i proizvodnja robe. Pored toga što su trgovine, one su i radionice opanaka, do njih su krojači koji šiju garderobu, kovači kuju vrelo gvožđe, pekari peku tanke okrugle somune, kazandžije izrađuju posuđe i druge predmete od bakra i vješti majstori koji proizvode masu raznoraznih čibuka. Mogu se vidjeti i pokrivene žene koje prodaju svoje ručne radove kao što su vezovi, mahrame i ćilimi. Lukavo i napadno bi uspjevali privući neku mušteriju i to jevrejski, srpski, grčki i armenski trgovci, dok muslimanski trgovci su mirno i spokojno sjedili na podu svog dućana, pušeći predugačke čibuke. Sa njima se nije moglo cjenkati. Ukoliko bi prodavac rekao cijenu, a kupac se cjenkao, uzeo bi robu iz njegovih ruku riječju „jok“ i svaki razgovor bi se tu završio.
Ko se još sjeća lokalne gradske željeznice u Sarajevu na relaciji Fabrika duhana – Ilidža Banja? Bilo je to 1924. godine kada je izgrađen i pušten u saobraćaj drugi kolosijek (prvi položen 1885. za vožnju tramvaja) od stare željezničke stanice do Marijin Dvora. Prije ove izgradnje, tačnije od augusta 1891., vozom se moglo putovati od stare željezničke stanice (Bahnhof) do Ilidže (i dalje prema Mostaru), a od juna 1892. (odvojak od stanice Ilidža prema liječilištu i vrelu rijeke Bosne u dužini od 1,28 km.) i do Ilidža Banja. Izgradnjom sada dvokolosiječne pruge na ovoj dionici rasteretila je tramvajski saobraćaj pa su stanovnici Sarajeva faktički svoje putovanje prema Ilidži mogli otpočeti tramvajem od Baščaršije sa presjedanjem kod fabrike duhana na Marijin Dvoru. Stara željeznička stanica bosanskih željeznica u Sarajevu bila je daleko izvan grada. Još prije nekoliko godina do njene izgradnje (1882.) bile su livade i polja, uz cestu prema Ilidži ponegdje koji kafedžija, i nekoliko seljačkih kuća u šljivicima pofaličkim. U Sarajevo prvi voz iz Zenice stiže 5. Oktobra 1882. Tu malu svečanu kompoziciju dovukla je Krauss-ova dvoosovinska lokomotiva, iz istorije poznata pod imenom „Rama“, koja se i danas nalazi u muzeju u Požegi (Srbija) kao vrijedan eksponat lokomotiva uskih pruga. Sa sobom je vukla nekoliko dvoosovinskih putničkih vagona preuređeni tako što su u četiri ugla vagona postavljeni vertikalni nosači, a na njih razapeto krovno platno zvano „Segeituh“. Čeone strane vagona bile su zakovane daskama, a bočne zastrte zavjesama. 1. Augusta 1891. pristiže prvi voz iz pravca Metkovića, a 4. jula 1906. iz pravca Višegrada. Stanica Sarajevo – uzana, tih godina, bila je najveći željeznički centar putničkog saobraćaja na uskim prugama u Bosni i Hercegovini, tako da su iz Sarajeva polazili vozovi prema sjeveru tj. prema Zenici (od Lašve prema Travniku i Jajcu 1893.), Doboju, Derventi i Brodu, prema jugu u pravcu Mostara, Metkovića, Dubrovnika, Trebinja i Podgorice i prema istoku u pravcu Goražda, Foče, Priboja, Višegrada i Beograda. U svojoj neposrednoj blizini sagrađena je željeznička radionica i ložionica sa zgradama za tehničko održavanje lokomotiva i putničkih vagona, a također i vozila električnog tramvaja. U bliskoj prošlosti starije Sarajlije pamte kao Centralnu radionicu „Vaso Miskin Crni“. Pasoš se pokazivao prilikom svakog dolaska stranca – putnika u staničnu zgradu. Pred staničnom zgradom stajali su fijakeri na kojima su bila napisana imena hotela. Nedaleko od njih bio je parkiran vagon sa konjskom vučom (saobraćao od 1885. do 1895.), a kasnije električni tramvaj koji su saobraćali na relaciji Željeznička stanica – grad (Katedrala, Ferhadija Straßenbahn, Vijećnica). Redari i službenici na stanici bili su odjeveni u uniforme svoji bečkih kolega. Sa željezničke stanice prema gradu vodile su dvije ulice, od kojih je jedna glavna (ulica Franza Josepha). Druga je vodila lijevom obalom Miljacke (ulica Terezija). Kad se putuje od
Ko se još sjeća lokalne gradske željeznice u Sarajevu na relaciji Fabrika duhana – Ilidža Banja? Bilo je to 1924. godine kada je izgrađen i pušten u promet drugi kolosijek (prvi položen 1885. za vožnju tramvaja) od stare željezničke stanice do Marijin Dvora. Prije ove izgradnje, točnije od kolovoza 1891., vozom se moglo putovati od stare željezničke stanice (Bahnhof) do Ilidže (ili dalje prema Mostaru), a od lipnja 1892. (detaljno odvajanje od stanice Ilidža prema liječilištu i vrelu rijeke Bosne u dužini od 1,28 km) i do Ilidža Banja. Izgradnjom sada dvokolosiječne pruge na toj dionici rasteretila je tramvajski promet, pa su stanovnici Sarajeva faktički mogli svoje putovanje prema Ilidži započeti tramvajem od Baščaršije s presjedanjem kod fabrike duhana na Marijin Dvoru.
Stara željeznička stanica bosanskih željeznica u Sarajevu bila je daleko izvan grada. Još prije nekoliko godina, prije nego što je izgrađena (1882), to su bile livade i polja, uz cestu prema Ilidži ponegdje koji kafedžija, i nekoliko seljačkih kuća u šljivicima pofaličkim. U Sarajevo prvi voz iz Zenice stiže 5. oktobra 1882. godine. Tu malu svečanu kompoziciju dovezao je Krauss-ova dvoosovinska lokomotiva, iz istorije poznata pod imenom „Rama“, koja se i danas nalazi u muzeju u Požegi (Srbija) kao vrijedan eksponat lokomotiva uskih pruga. Sa sobom je vukla nekoliko dvoosovinskih putničkih vagona preuređenih tako da su u četiri ugla vagona postavljeni vertikalni nosači, a na njih razapeto krovno platno zvano „Segeituh“. Čeone strane vagona bile su zakovane daskama, dok su bočne bile zastrte zavjesama.
1. kolovoza 1891. stiže prvi vlak iz smjera Metkovića, a 4. srpnja 1906. iz smjera Višegrada. Stanica Sarajevo – uska, tih godina, bila je najveći željeznički centar putničkog prometa na uskim prugama u Bosni i Hercegovini, tako da su iz Sarajeva polazili vlakovi prema sjeveru tj. prema Zenici (od Lašve prema Travniku i Jajcu 1893.), Doboju, Derventi i Brodu, prema jugu u pravcu Mostara, Metkovića, Dubrovnika, Trebinja i Podgorice te prema istoku u pravcu Goražda, Foče, Priboja, Višegrada i Beograda. U neposrednoj blizini sagrađena je željeznička radionica i ložionica s zgradama za tehničko održavanje lokomotiva i putničkih vagona, kao i vozila električnog tramvaja. U bliskoj prošlosti starije Sarajlije pamte kao Centralnu radionicu „Vaso Miskin Crni“.
Pasoš se pokazivao prilikom svakog dolaska stranca – putnika u staničnu zgradu. Pred staničnom zgradom stajali su fijakeri na kojima su bila napisana imena hotela. Nedaleko od njih bio je parkiran vagon sa konjskom vučom (saobraćao od 1885. do 1895.), a kasnije električni tramvaj koji su saobraćali na relaciji Željeznička stanica – grad (Katedrala, Ferhadija Straßenbahn, Vijećnica). Redari i službenici na stanici bili su odjeveni u uniforme svojih bečkih kolega. Sa željezničke stanice prema gradu vodile su dvije ulice, od kojih je jedna glavna (ulica Franza Josepha). Druga je vodila lijevom obalom Miljacke (ulica Terezija).
Kad se putuje od željezničke stanice prema gradu, ostaje se isprva sve u europskom kraju, uvijek na desnoj obali Miljacke koja prolazi kroz cijeli grad i premošćuje u gradskom području osam mostova, neki kameniti, neki željezni. Od okupacije ulice su popločane kamenom. Glavne ulice su vremenom dobile europski izgled jer umjesto malih zbijenih kućica nalaze se europske zgrade, izgrađene od čvrstog materijala, te gostione, restorani i kafane.
Ko se još sjeća lokalne gradske željeznice u Sarajevu na relaciji Fabrika duhana – Ilidža Banja? Bilo je to 1924. godine kada je izgrađen i pušten u promet drugi kolosijek (prvi položen 1885. za vožnju tramvaja) od stare željezničke stanice do Marijin Dvora. Prije ove izgradnje, tačnije od avgusta 1891., vozom se moglo putovati od stare željezničke stanice (Bahnhof) do Ilidže (i dalje prema Mostaru), a od juna 1892. (odvojak od stanice Ilidža prema lječilištu i vrelu rijeke Bosne u dužini od 1,28 km.) i do Ilidža Banja. Izgradnjom sada dvokolosiječne pruge na ovoj dionici rasteretila je tramvajski promet pa su stanovnici Sarajeva praktički mogli svoje putovanje prema Ilidži započeti tramvajem od Baščaršije s presjedanjem kod fabrike duhana na Marijin Dvor. Stara željeznička stanica bosanskih željeznica u Sarajevu bila je daleko izvan grada. Još prije nekoliko godina, do njene izgradnje (1882.) bile su livade i polja, uz cestu prema Ilidži ponegdje koji kafedžija i nekoliko seljačkih kuća u šljivicima pofaličkim. U Sarajevo prvi voz iz Zenice stigao je 5. oktobra 1882. Tu malu svečanu kompoziciju dovukla je Krauss-ova dvoosovinska lokomotiva, iz istorije poznata pod imenom „Rama“, koja se i danas nalazi u muzeju u Požegi (Srbija) kao vrijedan eksponat lokomotiva uskih pruga. Sa sobom je vukla nekoliko dvoosovinskih putničkih vagona preuređeni tako što su u četiri ugla vagona postavljeni vertikalni nosači, a na njih razapeto krovno platno zvano „Segeituh“. Čeone strane vagona bile su zakovane daskama, a bočne zastrte zavjesama. 1. avgusta 1891. pristiže prvi voz iz pravca Metkovića, a 4. jula 1906. iz pravca Višegrada. Stanica Sarajevo – uska, tih godina, bila je najveći željeznički centar putničkog saobraćaja na uskim prugama u Bosni i Hercegovini, tako da su iz Sarajeva polazili vozovi prema sjeveru tj. prema Zenici (od Lašve prema Travniku i Jajcu 1893.), Doboju, Derventi i Brodu, prema jugu u pravcu Mostara, Metkovića, Dubrovnika, Trebinja i Podgorice i prema istoku u pravcu Goražda, Foče, Priboja, Višegrada i Beograda. U svojoj neposrednoj blizini sagrađena je željeznička radionica i ložionica sa zgradama za tehničko održavanje lokomotiva i putničkih vagona, a također i vozila električnog tramvaja. U bliskoj prošlosti starije Sarajlije pamte kao Centralnu radionicu „Vaso Miskin Crni“. Pasoš se pokazivao pri svakom dolasku stranca – putnika u staničnu zgradu. Pred staničnom zgradom stajali su fijakeri na kojima su bila napisana imena hotela. Nedaleko od njih bio je parkiran vagon s konjskom vučom (saobraćao od 1885. do 1895.), a kasnije električni tramvaj koji su saobraćali na relaciji Željeznička stanica – grad (Katedrala, Ferhadija, Vijećnica). Redari i službenici na stanici bili su odjeveni u uniforme svojih bečkih kolega. Sa željezničke stanice prema gradu vodile su dvije ulice, od kojih je jedna bila glavna (ulica Franza Jozefa). Druga je vodila lijevom obalom Miljacke (ulica Terezija). Kada se putovalo od željezničke stanice prema gradu, ostaj
U to doba najbolja mjesta za izlazak sarajevskog stanovništva, posebno nedjeljom, bila je Banja Ilidža. Kako je bila blizu Sarajeva, smatrala se s pravom i njegovim dijelom. Do Banje se najčešće putovalo vozovima lokalne željeznice, a vožnja je trajala oko petnaest minuta, dok su kolima (omnibusom ili fijakerom) putovanja trajala sat vremena. Prvo stajanje na putu vozom iz grada bila je glavna stanica, zatim Čengić Vila, Alipašin Most, Stup, Ilidža (prvi naziv Butmir) i krajnja stanica Ilidža Banja. Putnici su i lijevo i desno, trasom preko Sarajevskog polja, imali pogled na nepregledne livade i brdske obronke na kojima su najčešće bili ljetnikovci muslimanske vlastele, manje seljačke kuće i kuće građene na „evropski“ način. Tada je najpoznatija građevina bio dvor (vila ili ljetnikovac) sa haremom Derviš-paše Dedage Čengića, po kojem se naselje i danas zove Čengić Vila.
Kad vlak stigne u poljoprivrednu stanicu Ilidža ili Butimir, vidi se cijela skupina kuća s dvije zgrade ekonomije s ambarima i čardacima, mljekarna s hladnjačom i parnim kotlom te rezervoari za vodu. Nastavak putovanja iz stanice počinje prelaskom preko željeznog mosta i malo dalje skreće na odvojak pruge prema stanici Ilidža Banja.
Ko se još sjeća lokalne gradske željeznice u Sarajevu na relaciji Fabrika duhana – Ilidža Banja? Bila je to 1924. godina kada je izgrađen i pušten u promet drugi kolosijek (prvi položen 1885. za vožnju tramvaja) od stare željezničke stanice do Marijin Dvora. Prije ove gradnje, tačnije od augusta 1891., vozom se moglo putovati od stare željezničke stanice (Bahnhof) do Ilidže (i dalje prema Mostaru), a od juna 1892. (odvojak od stanice Ilidža prema lječilištu i vrelu rijeke Bosne u dužini od 1,28 km.) i do Ilidža Banja. Izgradnjom sada dvokolosiječne pruge na ovom dijelu rasteretila je tramvajski promet, pa su stanovnici Sarajeva praktički mogli svoje putovanje prema Ilidži započeti tramvajem od Baščaršije s presjedanjem kod fabrike duhana na Marijin Dvor. Stara željeznička stanica bosanskih željeznica u Sarajevu bila je dosta udaljena od centra grada. Još prije nekoliko godina, do njene izgradnje (1882.)), bile su livade i polja, uz cestu prema Ilidži ponegdje koji kafedžija, i nekoliko seljačkih kuća u šljivicima pofaličkim. U Sarajevo prvi voz iz Zenice stiže 5. oktobra 1882. godine. Tu malu svečanu kompoziciju dovukla je Krauss-ova dvoosovinska lokomotiva, poznata u istoriji kao „Rama“, koja se i danas nalazi u muzeju u Požegi (Srbija) kao vrijedan eksponat uskih pruga. Sa sobom je vukla nekoliko dvoosovinskih putničkih vagona, preuređenih tako što su u četiri ugla vagona postavljeni vertikalni nosači, a na njih razapeto krovno platno zvano „Segeituh“. Čelne strane vagona bile su zakovane daskama, a bočne zastrte zavjesama. 1. avgusta 1891. pristigao je prvi voz iz pravca Metkovića, a 4. jula 1906. iz pravca Višegrada. Stanica Sarajevo – uska, tih godina, bila je najveći željeznički centar putničkog saobraćaja na uskim prugama u Bosni i Hercegovini, tako da su iz Sarajeva polazili vlakovi prema sjeveru tj. prema Zenici (od Lašve prema Travniku i Jajcu 1893.), Doboju, Derventi i Brodu, prema jugu u pravcu Mostara, Metkovića, Dubrovnika, Trebinja i Podgorice te prema istoku u pravcu Goražda, Foče, Priboja, Višegrada i Beograda. U svojoj neposrednoj blizini sagrađena je željezničarska radionica i ložionica s zgradama za tehničko održavanje lokomotiva i putničkih vagona, kao i vozila električnog tramvaja. U bliskoj prošlosti starije Sarajlije pamte kao Centralnu radionicu „Vaso Miskin Crni“. Pasoš se pokazivao pri svakom dolasku stranca – putnika u staničnu zgradu. Pred staničnom zgradom stajali su fijakeri na kojima su bila napisana imena hotela. Nedaleko od njih bio je parkiran vagon s konjskom vučom (saobraćao od 1885. do 1895.), a kasnije električni tramvaj koji su saobraćali na relaciji Željeznička stanica – grad (Katedrala, Ferhadija Straßenbahn, Vijećnica). Redari i službenici na stanici odijevani su u uniforme svojih bečkih kolega. Sa željezničke stanice prema gradu vodile su dvije ulice, od kojih je jedna bila glavna (ulica Franza Josepha). Druga je vodila lijevom obalom Miljacke (ulica Terezija). Kada se putovalo od željezničke
Položaj kompleksa banje bio je u sredini lijepog parka na obali Željeznice ispod visokog šumovitog Igmana. Posjetioci su mogli odmah uočiti tri velika hotela, „Austrija“, „Hungarija“ i „Bosna“, s više od stotinu soba za strance. Tu su elegantne gostionice s terasama okrenutima prema šetalištu, s prekrivenim hodnicima, kuglanama, stajama i sušarama. Iz samog parka ide promenada duga tri i pol kilometra, s drvoredom za vožnju i jahanje uz koju cijelom dužinom teče potok prema romantičnom vrelu Bosne u podnožju Igmana. Oko izvora niknuo je čitav kompleks smještajnih zgrada i prostora za zabavu gostiju, okružen prelijepim parkom u čijim vodama plove labudovi. Pod krasnim starinskim drvećem nalaze se turske kafane, a tu se gost može uživati u pravoj brdskoj prirodi. Mnoštvo vrela, koja nevjerovatnom snagom kuljaju iz zemlje, sa temperaturama do 56 stepeni, slijeva se u jaku rijeku i dalje protječe prema rijeci Željeznici. Na kraju ceste podignut je toranj za razgledavanje i osnivan zoološki vrt s velikim kaficima, s glavnom atrakcijom od tri medvjeda ulovljena na okolnim planinama. Pola sata od banje nalazi se hipodrom s trkalištem gdje su se nedjeljom organizirale uobičajene konjske trke.
Vrijedi napomenuti da svako ljeto u Banji Ilidži provede grofica Kallay, supruga austrijskog ministra financija Benjamina Kallaya. Njihov ugled, položaj, novac, te ljubaznost, zaslužni su za dovođenje vrha ovdašnje elite iz Beča i Budimpešte, koji su također navikli ljetovati na Ilidži. Sa patriotskim oduševljenjem nikoga nije ostavilo ravnodušnim pitanje: „Sviđa li ti se Bosna-Sarajevo i Ilidža?“, a sagovornik, spreman da Sarajevo i Ilidžu uzdigne čak i iznad Beča i Carigrada, oduševljeno odgovara: „Ovdje je dobro živjeti. Ovdje ću se spustiti i nastaniti“.
Parts of the article documenting life in Sarajevo have been taken from the book „Sarajevo during the Austro-Hungarian administration 1878-1918.“
U prilogu se nalazi galerija fotografija lijepog starog Sarajeva i Ilidže, ekskluzivni materijal iz privatne kolekcije autora, koji usput napominje da posjetioci i čitatelji bez prethodne dozvole ne mogu preuzimati ili dalje objavljivati.
Unaprijed zahvalan,
Vaš Srećko Ignjatović
