U razdoblju od 1879. do 1916. godine, najvećim dijelom tijekom izgradnje željezničke mreže uskotrenih pruga koje su vijugale brdima i dolinama naše Bosne i Hercegovine, zaslužna je bila Austro-Ugarska Monarhija. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije, željeznička infrastruktura za kolosijek širine 760 mm dodatno je proširena i unaprijeđena, a njezino plansko uništavanje počinje sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Uspomene koje imamo na vozove su nebrojene. One nas vežu za zajednička vremena i događaje. Sjećanja, različita za svakoga pojedinačno, ali opet nekako slična (pritom misleći na starije generacije), ovdje pokušavamo sačuvati od zaborava i potaknuti zajedničke uspomene na šištanje parnih lokomotiva i kloparanje drvenih klupica putničkih vagonima.
Mnogi koji su odrastali uz usku prugu dobro se sjećaju na stotine kompozicija koje su tutnjale kroz štreku naših mahala uz neodoljiv pisak lokomotivske pištaljke, šištanje pare, vatre i varničenja, kloparanja i dima koji se dizao u nebeske visine. Kao što je jednom prilikom Zuko (Zulfikar Zuko Džumhur 1920. – 1989. bosanskohercegovački putopisac, slikar i karikaturist) rekao: „Iz Konjica uz veliku tutnjavu i jedak pisak lokomotive krenusmo prema šeher Sarajevu, a haman pred Brđanima mašina poče polako stenjati i dahćati dok malo zatim poče i poprduckati“.
Tih najboljih godina i punoj snazi životnoj, narodu koji je koristio prugu, i danas priča kako im je voz pružio zaposlenje i dao im “bijeli kruh”. Mnogi su se đaci prevozili do svojih mjesnih škola i tu se iškolovali, a kasnije i u veće gradove do fakultetskih diploma samo zahvaljujući garavim vozovima i vagonima treće klase. Bilo je lijepo voziti se u njima, zajedno sa seljacima koji su unosili sve i svašta, od kokošiju do krompira, pripitih lola koji bi uz pjesmu sa prstom u uhu pjevali gange za „svoju dušu“, švercera i tovara nudeći kič evropske kvalitete, hvalisanje o događaju kako mu je krava otelila voku od sto kila dok slušaoci čestitaju sa „mašala“ i kikotanje, namiguše u društvu novog poznanika okupanog „pitralonom“ preko lojave kose i masnog lica, što ostalim putnicima izaziva mučninu. Prodornim glasom konduktera: „Karte na pregled molim lijepo“ nastao bi kratki tajac. U tom trenutku moglo se čuti samo kloparanje točkova kola i tupi zvuk probojca kondukterskih kliješta. To su bile ljudine, jednostavno „kunde“ gdje se uz štangare moglo čuti: „Kondukteru moj najmiliji brate, evo mene vozim se bez karte“. Mogle su se čuti i priče kako su brkati kondukteri bili dobri ljudi, a oni obrijani strogi i službeni.
Eh… kao što maloprije rekoh, bile su to lijepe godine. Svi oni koji su išli vlakom ili se kasno vraćali, govorili su da nikad i nigdje nije bilo ljepše nego zaspati u vagonu ugrijanom parom, a kod kuće se zafrkavati s vlastitom furunom. Sve u svemu, mogla bi se napisati knjiga u sebi kao sjećanje na ove doživljaje, što bi bez ikakvog filozofiranja trebala nositi naslov: „Voz je bio i ostao naša narodna majka“.
Diljem zemlje tutnjali su teretni vlakovi u oba smjera natovareni ugljem, oblovinom, daskama i poljoprivrednim proizvodima. Trasa je bila stabilna i sigurna jer, kako drugi kažu: „Što je ‘austrijanac’ napravio, vala, bez većih ulaganja mogla je služiti još sto godina.“ Željeznica je tada bila ustrojeni sustav u kojem se znalo red i rad, od skretničara, kočničara, konduktera do vozovođa i mašinovođa. Većina pravila željezničke službe preuzeta je i prilagođena od pravila službe još iz vremena Austro-Ugarske Monarhije.
Apsolutno i nevjerojatno, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća – pod izgovorom nerentabilnosti i tehnološke zastarjelosti – počelo je njezino plansko uništavanje. Posljednjih 760 mm pruga u BiH ukinuto je u svibnju 1979. godine, a jedini sačuvani artefakti željezničkog sustava uskog kolosijeka danas su rijetke parne lokomotive, stanične zgrade i mostovi, koje je odavno nagrizao zub vremena. Prilikom gašenja uske pruge ostalo je bez posla otprilike tisuću radnika, a članovi njihovih obitelji bez sredstava za život. Bio je to potez države koji se ničim nije mogao opravdati. Mnogi željezničari su prijevremeno otišli u mirovinu, dok su ostali, koji su „Znali čitati i pisati“, premješteni na „normalni“ kolosijek u izvršnu službu.
Ovi dani ukidanja pruge bili su pravi dani žalosti, pa čak i nakon četrdeset godina mnogi se žale pri sjećanju na posljednji vlak duž „njihove“ pruge. Mnogi su plakali tajno i javno, proklinjući vlast koja ide protiv svog naroda jer uništava narodnu „hraniteljicu“ i „dobrotvorku“. I danas se može čuti priče o tome kako šljive mađarike i kruške jeribasme istočne i srednje Bosne, kajsije i trešnje hercegovačke te prigrajski voćnjaci, gotovo kroz dvorišta, uz štreku s džanaricama, dunjama i smokvama, ne rađaju onako kako je bilo u vrijeme „zaprašivanja“ bogom datog čađavog dima iz dimnjaka parnih lokomotiva na ugljen. Kako vlast naredi da se ugase strojevi, tako i bude. Mnoge su završavale u topionicama željezare, vagoni su prodavali za vikendice, kokošinjce, šupe i skladišta. Šine su rezane za izradu kolaca za ograde, a hrastovi pragovi služili su za popuštanje štala i pravljenje privatnih mostića preko mjesnih potoka.
Još mi je u sjećanju pjesma grupe „Proarte“ – „Tužna su zelena polja“ iz tisuća grla ferijalaca koji su putovali do Zelenike na more, a mi djeca, neumorno smo dežurali pored prozora vagona u natjecanju tko će prvi vidjeti plavo more jer smo se „nasitili“ gledajući bosanske zelene pejzaže. I tako uvijek naviru lijepa sjećanja vožnje vlakova po uskoj pruzi, upregnutih parnim lokomotivama, a posebno Ćiro, čiji će vas sećanje svaki put prisjetiti kada naiđete na grijanu ćumurom i osjećaj ugljičnog monoksida koji vam uđe u nos.
U prilog galerija fotografija kao dokaz naših zajedničkih uspomena iz prošlosti na parne lokomotive, kako bi se sačuvale od zaborava.
Vaš Srećko!
