Kratke crtice iz života Hinka Hinkovića ex. Werbothen

sl.2Odmah na početku želi se napomenuti da se u ovom tekstu ne radi o hrvatskom odvjetniku i političaru Hinko Hinkoviću (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hinko_Hinkovi%C4%87), nego o željezničaru-mašinovođi, šefu stanice u Višegradu i višem kontroloru državnih željeznica Direkcije Sarajevo, Hinko Hinkoviću rođenom 1887. godine pod prezimenom Werbothen. Inače muško ime Hinko danas je u potpunosti hrvatsko i značenje imena dolazi od njemačkog Hinrich, Heinrich ili Henrik.

Srećko iz skromne, dobro čuvane arhivske dokumentacije iz 19. i početkom 20. Stoljeća želi da čitaocima probliži život Hinko Hinkovića nekad Werbothena. Hinko je rođen 22. Maja 1887. godine od oca Jakob Werbothena i majke Josefine, rođene Spivak. Jedan podatak govori da je rođen u mjestu Dobrinje kod Kaknja, dok drugi govori da je mjesto rođenja Sutjeska. Naziv Kraljeva Sutjeska ozvaničen je tek dolaskom austrougarske uprave u BiH. Pod njim se podrazumijeva, ne samo varošica i franjevački samostan, nego franjevačka župa sa varošicom Kakanj (1910. godine Kakanj je brojao 546 stanovnika) i šire područje sa mjestima Borovica, Vukanovići, Dobrinje i dr.

sl.7Otac Jakob je službovao kao željezničar u Direkciji carskih i kraljevskih bosanskih željeznica (KKBB). Postoji vjerovatnoća da se nastanio izgradnjom uzane pruge od Zenice do Sarajeva (1879.-1882.) te prolaskom pruge kroz mjesto Dobrinje, i radio kao službenik željeznica. Podsjetimo se da je odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine, BiH dodijeljena Austro-Ugarskoj na upravljanje (1908. Austro-Ugarska će je anektirati), pa u to vrijeme su samo stranci mogli biti službeno osoblje, dok su domaći radnici obično obavljali fizičke poslove. Također se zna da nakon zauzimanja BiH, austrougarska vlast užurbano počinje graditi puteve, željezničke pruge, otvarati rudnike i s aspekta socijalno ekonomske politike bijaše stimuliranje stanovnika iz Monarhije da se presele u Bosnu. Vlasti su bile naklonjene doseljenicima i odobravale im porezne olakšice.

Podaci govore da se godine 1880. u BiH doselilo oko 4.500 austrijskih i 12.000 ugarskih građana, a godine 1910. bilo je 47.000 Austrijanaca i 61.000 Mađara. Mnogi su od tih stanovnika bili državni činovnici ili poslovni ljudi koji nisu namjeravali zauvijek ostati u BiH. Od ugarskih građana većina su bili Hrvati, a tek manji broj pravih Mađara. Nijemaca je bilo nešto manje oko 2.000, većinom su bili Slaveni (Poljaci, Česi, Rusini), čiji su se potomci stopili s bosanskim i slavenskim stanovništvom baš kako je to namjeravala i porodica Werbothen u što ćemo se uvjeriti kasnijim istraživanjem.

sl.1Slobodni smo predpostaviti razlog boravišta porodice Werbothen u Dobrinju kod Kaknja. Naime, Austro-Ugarska monarhija 1900. g. otvorila je rudnik mrkog uglja u Kaknju i već prvih godina eksploatacije uglja (1901. g.) kroz naselje gradi željezničku industrijsku prugu uzanog kolosijeka, koja se protezala od željezničke stanice preko rijeke Bosne do rudnika u dužini od oko 3,5 kilometra. Državne željeznice su vjerovatno, tada i koristile iskustvo i usluge Hinkovog oca Jakoba u eksplataciji ove pruge. Također, može se predpostaviti, tokom odrastanja sa roditeljima, svoju prvu naobrazbu u to vrijeme jedino je mogao steći u općinskoj pučkoj školi u Visokom koja je počela sa radom 1881. godine u kojoj su pohađala djeca svih konfesija.

sl.8U vjenčanom listu stoji da je Hinko Werbothen, asistent željeznice stupio u brak sa Marijom Hafner, „osebnica“, rođena u Kutini 1892. od oca Luka Hafner po zanimanju raz.brzojava i majke Matilda rođ. Pinzgar. Vjenčanje je obavio kapelan Isidor Poljak dana 17. jula 1910. godine u župi presv. Srca Isusova u Sarajevu. Interesantno je da su bila prisutna tri svjedoka i to: Karlo Kutschera činovnik banke, Emil Werbothen strojovođa i Marijan Alković činovnik. Hinko i Marija imali su dvoje djece, sin po imenu Hinko i kćerka imena Marija.

Za sada nema podataka o Hinkovoj stručnoj spremi osim podatka u vjenčanom listu da je po zanimanju asistent željeznice sa boravištem u Sarajevu. Uzmimo za predpostavku da je srednje obrazovanje stekao u Tehničkoj srednjoj školi (osnovana 2. 10. 1889. u Sarajevu), a praksu u Centralnoj željezničkoj radionici u Sarajevu. Poslije završetka Prvog svjetskog rata za porodicu Werbothen dolaze burna dešavanja življenjem u Sarajevu i sudbonosnim očuvanjem posla na željeznici.

Za vrijeme rata školovani željeznički personal nalazio se na frontu ili u okupiranim krajevima i tamo je vršio svoju službu. Jedan dio stručnog osoblja „optiran“ je u Austriji, novostvorenoj državi poslije raspada „Austro-Ugarske monarhije“, kao i u druge zemlje bivše monarhije iz kojih su i došli u BiH, odnosno započinje proces djelomičnog iseljavanja koji će rezultirati gotovo potpunim nestankom potomaka stranih doseljenika.

sl.9Naime, 1918./1919. godine privremeni organi vlasti i dio domaćeg stanovništva, nastojao se obračunati sa svim simbolima nekadašnje austrougarske uprave. Uništavaju se natpisi na njemačkom jeziku, spomenici, državna obilježja, brojne škole na njemačkom i mađarskom jeziku su zatvorene, a upotreba njemačkog jezika u javnosti nije bila preporučljiva. Od iseljenih porodica uzimala se njihova radna mjesta i stanovi, što se najviše osjetilo tokom 1919. g. u akciji progona određenih kategorija stranog stanovništva, a sve iz razloga „zbog nedostatka stambenog prostora“.

Nijemci, Austrijanci i Mađari, odnosno oni koji su dolazili iz “neprijateljskih” zemalja, bili su u daleko lošijoj poziciji od Čeha, Slovaka, Poljaka i Ukrajinaca. U takvim uslovima strani doseljenici morali su odlučiti da li će otići ili ostati. Najveći dio doseljeničkih porodica ostao je u BiH i pored pritiska od strane dijela domaćeg stanovništva i novih organa vlasti. Mnogi od njih, takoreći, već “pustili korijenje”, baš kao što je to i slučaj sa porodicom Werbothen. Ipak država je ustanovila određena pravila za iseljavanje svjesna da strane činovnika ne mogu zamijeniti kvalitetnim domaćim kadrom, balansirali su između potrebe za zadržavanjem neophodnog stručnog kadra i želje da se riješe bar dijela stranaca. Također, nove jugoslavenske vlasti još dugo nakon završetka Prvog svjetskog rata borile su se s tim problemom. Zanimljivo, pokušavale su ga riješiti primjenjujući austougarski model ‒dovođenjem ljudi izvan BiH, pa u periodu između dva svjetska rata mnoštvo činovnika iz Srbije raspoređeno je na službu u BiH.

Drugi momenat burnog dešavanja je neposredno tokom i poslije završetka generalnog štrajka željezničara 1920. godine. U vremenu do štrajka državne željeznice su nastojale premošćivati probleme u nedostatku kvalifikovanih radnika. U tom cilju bili su organizovani tečajevi na koje su upućeni istaknutiji radnici koji su nakon školovanja, trebali zamijeniti svoje bivše majstore. Međutim, tokom štrajka svi željeznički radnici su pozivani na vojnu vježbu, a oni koji se tom pozivu nisu odazvali bili su izloženi proganjanju i otpuštanju sa posla.

sl.5Iz jednog arhivskog dokumenta doznajemo da je Hinko Werbothen, nakon šestomjesečne prakse pristupio polaganju stručnog ispita za upravljanje lokomotivama državnih željeznica direkcije Sarajevo i položio sa dobrim uspjehom 10. jula 1921. godine. Vrlo brzo tj. 1924. godine, drugi dokument dokazuje da obavlja poslove šefa stanice u Višegradu. Naime, iz čitanja ovog dokumenta koji se odnosi na izdato Rješenje ispred Ministarstva unutrašnjih dela Kraljevine SHS stoji njegovo zanimanje pa se može predpostaviti da je na ovo radno mjesto došao i prije 1924. godine. Hinkovo napredovanje u službi mogli bi protumačiti razlogom donesene odluke Direkcije Sarajevo o osnivanju Željezničke zanatske škole koja je počela sa radom aprila 1923. godine. Inače nastava se, do osnivanja škole, održavala u zgradi Direkcije državnih željeznica i kasnije u Srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu.

sl.3Također, iz sadržaja ovog dokumenta možemo konstatovati da u svom ličnom životu Hinko Werbothen donosi neobičajenu životnu odluku. Kako stoji, da kao podanik Kraljevine SHS-a, sa zavičajnim pravom u Sarajevu, sa ženom Marijom Hofner sa kojom ima bračnu maloljetnu djecu Hinka i Mariju, političkog i moralnog vladanja dobrog, traži promjenu prezimena iz razloga, što je on slaven i da ne želi germansko prezime, te bira prezime Hinković. Molba mu se povoljno rješava i ministarstvo donosi odluku 30. juna 1924. godine. Koliko je ova odluka imala olakšavajuće okolnosti u opstanku sada porodice Hinković i njegovo unaprijeđenje u službi željezničara uvjeriti ćemo se u daljnjem istraživanju. Poznat je uslov namještanja u unutrašnjoj službi još iz vremena Monarhije kojeg su kasnije preuzele novonastale državne željeznice, a to je da poslove vanjske službe (u stanicama, ložionicama, te na pruzi) redovito traju od 10 do 15 godina.

Već 1932./1933. godine Hinko Hinković je uposlenik Direkcije Sarajevo. Naime, dokument „Starešinski izvještaj“ u kojem se ocjenjuje rad i vladanje činovnika i službenika u oblasti Direkcije državnih željeznica u Sarajevu to i dokazuje. Starješina odsjeka prati i ocjenjuje vladanje u službi i izvan nje, marljivost i pouzdanost i to tokom cijele godine tako da se: Referent za izradu reda vožnje Hinko Hinković ocjenjuje se odličnim uspjehom i preporučuje Područnoj komisiji da isti može raditi ma koju grupu u saobraćajnom odsjeku ili šefa odsjeka. Komisija nakon preporuke donosi odluku za radno mjesto višeg kontrolora 10. marta 1933., a Vrhovna komisija iz Beograda to potvrđuje 9. oktobra iste godine.

sl.6U knjizi „Godišnjak 1937.“, izdanje Generalne direkcije državnih željeznica ( JDŽ-ЈДЗ ), na strani 283, Saobraćajni odsjek, stoji podatak: Hinković J. Hinko v. (viši) kontrolor VI. grupe – ref. Također, spisak svih uposlenika u knjizi „Godišnjak 1937.“ možete pogledati na istoj web lokaciji linkom http://vremeplov.ba/?p=712

U posljednjem arhivskom dokumentu, koji posjedujemo iz perioda Drugog svjetskog rata, stoji „Naredba“ (Ravnateljstvo hrvatskih državnih željeznica – Nezavisna država Hrvatska), za g. Hinko Hinković, nadsavjetnik – činovnik VI. činovničkog razreda, 2. plaćnog stupnja da ispunjava uvjete da za dobivanje trećeg plaćenog stupnja sa važnošću od 31. Siječnja 1944. godine.

Iz ove biografije se može zaključiti da je Hinko (Werbothen) Hinković bio uposlenik bosanskohercegovačkih zemaljskih državnih željeznica, Državnih željeznica u kraljevini SHS, Jugoslavenskim državnim željeznicama i Državnim željeznicama u NDH. Naime, da se podsjetimo da je nakon pobjedničke proleterske revolucije u Jugoslaviji uništen stari državni aparat te nova vlast ozakonjuje novi radnički državni aparat gdje država nacionalizacijom oduzima velika preduzeća i time ih proglašava društvenom svojinom.

„Kakva je daljnja sudbina Hinke Hinkovića nije nam poznata jer ne posjedujemo arhivsku građu poslije završetka Drugog svjetskog rata. Molimo čitaoce da ukoliko imaju saznanja o porodici Hinković, posjeduju dokaz ili postoji živo sjećanje na njih da nam se obrate i tako dopunimo ovaj članak.„

Vaš Srećko