Piše: Srećko Ignjatović        

Vremeplov osnovne škole u Semizovcu otkriva mnogo toga o opstanku jedne male, ali značajne obrazovne institucije kroz više od 105 godina njenog postojanja. Kroz dva svjetska rata, različite vojske koje će nastanjivati njene prostorije, preko njenog preseljenja u prostor bivše bolnice, pa sve do mesinganog zvona kojim je učitelj pozivao đake da uđu u školu i nastave školovanje često prekidano različitim ratovima i historijskim nedaćama.

Ova obrazovna institucija otkrivala je, uvijek iznova, onu jedinstvenu snagu: da nastavi sa svojim radom i mnogim generacijama đaka pruži temelje kvalitetnog odgoja i obrazovanja. Upravo u tim pauzama između historijskih oluja i ratova kojima je ovo područje uvijek obilovalo, u tim zamršenim vremenima onoga što je danas samo pisana historija, pokoja fotografija ili dio prašnjave arhivske građe, sadržane su i uspomene na sve učitelje i nastavnike, kao i đake koji su dio svoga djetinjstva ostavili u učionicama ove škole.

Čak i nakon zadnjeg rata kada je zgrada škole zatečena u devastiranom stanju, ljudi dobre volje, mještani svih starosnih dobi, uz pomoć donacija i Općine Vogošća, ponovo pronalaze snagu da osnovnu školu u Semizovcu osposobe za rad. Danas se ona zove Osnovna škola „Porodice ef. Ramić“ Semizovac, i mada se smijeh dječaka Ahmeda Ramića nikada neće čuti u nekoj od učionica obnovljene škole, uspomena na njega i porodicu efendije Ramića uvijek će ostati. Neke nove generacije učenika otkrivat će znanje u učionicama ove škole, uživati na velikim i malim odmorima, polako odrastati, vjerovatno i ne sanjajući o njenoj zanimljivoj i burnoj historiji…

A čudna, tajnovita i uskomešana historija Bosne i Hercegovine će ploviti dalje, kao i Vremeplov osnovne škole u Semizovcu.

Cijeli tekst ovog skromnog istraživanja možete pročitati klikom OVDJE