Uniforme, oznake i simboli na BH željeznicama od 1879. do danas

Piše: Srećko Ignjatović

Pratiti razvoj rješenja izgleda službene željezničke uniforme kroz historiju složen je zadatak i ne samo zato što treba uzeti u obzir čitav niz različitih uniformi, oznaka i simbola, nego što je ovaj problem vrlo rijetko obrađivan u literaturi. Stoga će se ovaj pregled ograničiti na rješenja iz donesenih propisa ili pravilnika koja su bila u upotrebi a koja su duže ili kraće vrijeme djelovali na području Bosne i Hercegovine. Uz takvo ograničenje, s obzirom na burnu prošlost bosanskohercegovačkog prostora, neminovan je izbor te uz sve specifičnosti i promjene u izgledu željezničke uniforme, ovo istraživanje, barem u osnovnim crtama sadrži sve potrebne podatke od naslijeđene austrougarske uniforme da danas.  

Poznata je izreka po kojoj odijelo čini čovjeka. Na prvi pogled, ako značenje ove izreke stavimo izvan granica pojedinačnosti, doći ćemo do zaključka, da odjeća često govori više o jednom društvu, klasi, grupi ili profesiji.

Rad je nastao s namjerom da se detaljno istraži istorija i činjenice o izgledu željezničkih uniformi u Bosni i Hercegovini, njenih simbola i oznaka, odnosno njen nastanak, razvoj i promjene koja je BH željeznička organizacija pretrpjela u svom historijskom hodu.  Željezničku uniformu u cjelini tumačimo kao što se tumače oznake i simboli koja u zaključku simbolizuje vrijednosti željezničkog poziva.

Uniforma sa oznakama i simbolima govori o kompetenciji kroz stečeno obrazovanje, sposobnostima i iskustvom u radu. Željezničke radnike odlikuju visoka svijest o dužnosti i odgovornosti tj. lica koja su odgovorna društvu i željezničkoj organizaciji, odnosno njihove profesionalne uloge funkcionalno su povezane u jednu cjelinu – svi su oni na istom zadatku. Uniforma kao odraz organizacije u vođenju željezničkog saobraćaja čvrsto je regulisana pravilom službe.

Uvod – Historijat sa razvojnim fazama u građenju željezničkih pruga u BiH

Historijat željeznica u Bosni i Hercegovini može se pratiti u nekoliko razvojnih faza koje su uslovile mnoge promjene kako na željeznicama tako i na službenim odijelima, kapama i željezničkim oznakama. Razvojne faze u izgradnji i promjenama na željeznici u Bosni i Hercegovini mogu se podijeliti u deset perioda:

I period: 1872.-1878. Prometno društvo carske turske željeznice Banja Luka – Dobrljin, kasnije Carska i kraljevska vojna željeznica Banja Luka – Dobrljin (1878-1912).                                                                                                                                        

II period: 1878.-1895. Carske i kraljevske bosanske željeznice (k.k. BB).                                               

III period: 1895.-1908. Carske i kraljevske Bosansko-hercegovačke državne željeznice (k.k.BHStB).

IV period: 1908.-1918. Bosansko-hercegovačke zemaljske željeznice (BHLB).                          

V period: 1919.-1929. Željeznice Kraljevstva (Kraljevine) SHS (ŽK-SHS / ЖК-СХС). 

VI period: 1929.- 1941. Kraljevina Jugoslavija, Jugoslovenske državne željeznice (JDŽ-JДЖ).

VII period: 1941.-1945. vrijeme okupacije pod upravom Hrvatskih državnih željeznica (HDŽ), odnosno isti period Željeznice Narodnooslobodilačke vojske (ŽNOV).

VIII period: 1945.-1953. Jugoslovenske državne željeznice DFJ- FNRJ (JDŽ-ЈДЖ).

IX period: 1953.-1992. Jugoslovenske željeznice (JŽ-ЈЖ).

X period: 1992. do danas (2024), Željeznice Bosne i Hercegovine (ŽBH) 1992.-2001, Željeznice Herceg Bosne (ŽHB) 1993-2001, Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine – fuzija ŽBH-ŽHB (ŽFBH) 2001 – i danas, Željeznice Republike Srpske (ЖРС-ŽRS) 1992. i danas.

Prvi period – Prometno društvo carske turske željeznice Banja Luka – Dobrljin, 1868.-1878. godine

Turska vlada je 1868. godine sklopila ugovor sa jednim francusko-belgijskim društvom o izgradnji željezničke magistrale s kojom bi evropska Turska bila povezana sa Austrijskom granicom. Najbliže i najprirodnije povezivanje Carigrada sa Austrijskom granicom išla bi svojom dužinom preko Bosne. Izgradnja pruge data je pod koncesiju uz odobrenje eksploatacije  izgrađenih željeznica u trajanju od 99 godina. Osim toga, na izgradnji bosanske pruge, Turska vlada obećava izvođaču radova  i odgovarajuće koncesije uz najpovoljnije poslove za eksploataciju šuma i rudnika.

Radi izgradnje ove pruge registruje se kompanija Orijentalne željeznice (Chemins de fer Orientaux), skraćeno CO, u Parizu, te u januaru 1870 godine kreće izgradnja pruge iz četiri pravca: od Istanbula, Aleksandropola, Soluna i Novog Grada (Bosanski Novi, op. a.). Tokom 1872. godine završeno je oko 500 km željezničke pruge među kojima spada i dionici Banja Luka – Bosanski Novi.

Polazna etapa građenja željezničke pruge bila je na dionici (Dobrljin) Bos. Novi – Banja Luka. Trasiranje pruge su otpočeli 1869, a izgradnja početkom 1871. godine. Pruga je završena i puštena u saobraćaj 24. decembra 1972. godine, u dužini od oko 101,6 km. Eksploataciju, po ugovoru, preuzelo bi Austrijsko društvo južnih željeznica i trajalo je kratko tj. do 1875. godine. Uzrok prestanka saobraćaja je početak Bosansko-hercegovačkog ustanka protiv osmanske vlasti od 1875. do polovice 1878. godine.

C. i k. Vojnička željeznica Banjaluka-Dobrljin, 1878.-1912. godine

Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije, 1878. godine, ova pruga normalnog kolosijeka dolazi pod njenu upravu. Godine 1879. biće izgrađen produžetak pruge Bos. Novi – Dobrljin. Cjelokupna trasa Dobrljin – Banja Luka normalnog kolosijeka (1435 mm) bila je pod vojnom upravom (c. i k. ministarstvo rata monarhije od 1879. god.) sa znakom sopstvenosti kao: c. i k. Vojnička Željeznica Banjaluka-Dobrljin, k.k.MB, (k.u.k. Militärbahn Banjaluka-Doberlin). Aprila 1882. godine, izgradnjom pruge Sisak – Dobrljin, ostvarena je veza sa Bečom, odnosno sa Evropom. Godine 1912. ova pruga predata je civilnoj upravi tj. Direkciji Bosansko-Hercegovačkih Zemaljskih Željeznica, BHLB (Bosnisch-Herzegowinische Landesbahn).

Uniforme, oznake i simboli  iz perioda 1872.-1887. – Da bi ublažili nedostatak dokumentacije o radu prve bosanske željeznice i opis izgleda uniforme i njenih oznaka (Prometno društvo carske turske željeznice Banja Luka – Dobrljin, op. a.) poslužit ćemo se opisom sa jednog putovanja prvom bosanskom željeznicom Francuza Charlesa Yriartea koje je objavio 1876. u knjizi „Bosnie et Herzégovine“ – Insurrection de 1875-1876.“ 

(…) „Upravno osoblje ove male mreže stoluje u Banja Luci. Ona je skoro sva sastavljena od Austrijanaca. Materijal pruge nalazi se u vrlo dobrom stanju koji je nabavljen iz belgijskih fabrika.“  (…) „Vozovi polaze samo dva puta na dan i zbog toga je služba vrlo prosta. Nekoliko vojnika, žene i sluga pravoslavnog sveštenika iz Prijedora, dva impozantna bega koji su bogato odjeveni i naoružani do zuba i jedan slavonski apotekar iz Zagreba čine sav putnički personal. Mašinist je Litvanac i govori nekoliko riječi francuskog. Kondukteri i ostalo vozno osoblje sa svojim dugim handžarima u pojasu i svojim arkebuzama o ramenu stvaraju konfuziju u dušama putnika. Zaptija, koji zvonom oglašava polazak voza, sa čitavim arsenalom na trbuhu, više sliči na čovjeka, koji je spreman napasti voz nego da ga zaštiti.“

(…) „U Prijedoru, važnoj željezničkoj stanici, svjetina zaprečuje pristup stanici. Begovi su dočekani od jedne grupe otmjenih Bošnjaka, ponosno tog držanja, a u sredini se ističe neki „ulema“ sa svojim bijelim turbanom. Šef stanice, inače Austrijanac, nosi fes, široki crveni pas i revolver. On ima izgled i stav Bosanca.“

Iz ovog kratkog opisa možemo slobodno konstatovati da je željezničko osoblje na glavi nosilo fes, s vjerovatnoćom, na kojem je bio istaknut simbol polumjeseca sa zvijezdom bez krilatog točka ili samo krilati točak.

Drugi period – Vojne-bosanske željeznice uzanog kolosijeka, 1878.-1895.

Bosnom i Hercegovinom su zajednički upravljale Austrija i Mađarska posredstvom zajedničkog ministarstva finansija. Unutar tog ministarstva, formiran je ‘Bosanski biro’ koji je kontrolisao Bosnu i Hercegovinu preko Vlade (Zemaljska Vlada, op. a.) u Sarajevu. Za upravitelja bosanskog biroa (1882) postavljen je Benjamin Kalaj (Benjamin von Kállay, 1839-1903). Zemaljsku vladu sačinjavali su: zemaljski poglavar, civilni adlatus i šefovi odjeljenja. Vlada je u početku imala tri odjeljenja: administrativno, finansijsko i pravosudno, a kasnije je osnovan građevinski, odnosno privredni odjel, te odjeljenje za nastavu i bogoštovlje i tehničko odjeljenje. Građevinski odjel odigrat će važnu ulogu u projektu građenja željezničke mreže u BiH.

Po pitanju osiguranja životnog blagostanja Austro-Ugarska ubrzano radi na razvitku zemlje, primarno zbog vlastite koristi. Uvedeno je ‘moderno‘ evropsko zakonodavstvo, izgrađivane su ‘impresivne‘ vojne i civilne građevine, ‘savremene‘ ceste i dr, a okupirana zemlja Bosna i Hercegovina povezuje se s ostatkom Evrope telefonskom, telegrafskom i željezničkom mrežom. Tako je i otpočelo sa izgradnjom pruga uzanog kolosijeka.

Građenje željezničke mreže (1878-1895) – Drugi period vezan je za izgradnju ‘vojnih’ željezničkih pruga uzanog kolosijeka širine 760 mm, tzv. ‘bosanski kolosijek‘ (njem: Bosnische Spurweite, auch „Bosnaspur“). Septembra 1878. godine dvojna monarhija intenzivno otpočinje izgradnju pruge Bosanski Brod – Sarajevo (radovi finansirani sredstvima iz ‘ratnog‘ kredita) koja je predata u saobraćaj oktobra 1882. godine. Isto tako od 1884. godine gradi se uzana pruga od Metkovića do Sarajeva i predata u saobraćaj avgusta 1891. godine. Dana, 10. septembra 1879. osniva se prva Direkcija bosansko-hercegovačkih željeznica (k.u k. Bosnabahn – k.k. BB) sa sjedištem u Derventi. Na čelo ove direkcije postavljen je austrougarski major inženjer Johann Tomaschek. Dužnost je obavljao (i ujedno direktor c. i k. Vojničke Željeznice Banjaluka-Dobrljin, 1878.-1889, op. a.) od 1878. do 1885. godine.

Sagrađena ‘magistralna‘pruga „Bosanski Brod – Sarajevo – Metković“  i sve izgrađene pobočne trase uzanih pruga do 1895. godine, (Vogošća – Semizovac – Čevljanović -1885, Doboj – Tuzla – Simin Han -1886, Doboj – Usora – Pribinić – 1890, Ilidža – Ilidža Banja – 1892, Lašva – Travnik -1893, Travnik – Bugojno -1894, Čevljanović – Ivančići -1894,  Donji Vakuf – Jajce – 1895.), u dužini od oko 685 kilometara, bile su pod vojnom upravom i oznakom sopstvenosti kao: c.i k. Bosanske željeznice, (k.u k. Bosnabahn – k.k. BB).

Uniforme, oznake i simboli  iz perioda 1878.-1895. godine

Kako je navedeno, prva izgrađena dionica od Bosanskog Broda do Zenice završena je 8. juna 1879. godine. Izgradnjom mosta između dva Broda (završen 10. jula 1879.) bilo uslovljeno i puštanje pruge u javni saobraćaj. To će se desiti dana 14. jula 1879. godine i taj dan se smatra kao rođendan bosanskohercegovačkih uzanih pruga. Iste godine otpočeo je rad na projektu produžetak pruge od Zenice do Sarajeva koja će biti predata u javni saobraćaj 4. oktobra 1882. godine.

Kako je pomenuto, prva direkcija bosanskih željeznica osnovana je u Derventi (1879). Pored direktora Johana Tomascheka, direkciju je sačinjavalo sedam Austro-Ugarskih oficira i vojnih činovnika pretežno na poslovima bezbjednosti i rukovođenjem saobraćaja. Zaposleno je 30 civilnih i veliki broj raznih pomoćnih činovnika (rad na telegrafu, telefoniji, administrativnim i komercijalnim poslovima, otpremi magacinske robe i sl.) dovedenih iz cijele monarhije. Veći  broj sačinjavao je domaći živalj koji su bili angažirani na poslovima poslužitelja, odnosno radnika za gradnju i održavanje pruga.

Marta 1881. godine, Uprava k.u.k. Bosnabahn u Derventi donosi prvi „Pravilnik o službi za uposlenike bosanskih željeznica“ („Dienstordnung für die Bediensteten der k.k. Bosna-Bahn“, Genehmigt mit k.k. Reichs-Kriegs-Ministerial-Erlass vom 19. März 1881, Abtheilung 5 Nr. 901.). U Članku 48. istog pravilnika (Die Uniform der Bosnabahn-Mitarbeiter) opisuje izgled i način nošenja službene željezničke uniforme.

Između ostalog stoji da uniforme (Kaput, bluza, hlače, kapa) uposlenika Bosnabahna nose stalni državni službenici u uniformi austrijskih vojnih civilnih službenika vojnog geografskog zavoda, ali s tom razlikom što se na ovratniku sa obe strane, sa zlatnim gajtanom, iza znaka činovanja nalazi jednostrano krilato kolo u srebrnom vezu. Niži časnici i dočasnici (strojovođe, vozovođe, kontrolori, revizori) ne nose uniformirane hlače, već samo zelene bluze s crnom postavom i rubovima s tim što se na ovratniku, sa srebrnim gajtanom, nalazi jednostrano krilato kolo od lima. Ostali služitelji (skretničari, kočničari i dr.) nose okovratnik bez gajtana na kome se nalazi samo „krilati točak“.

Kaputi svih služitelja izrađeni su od smeđeg sukna, kao i kod konjice, s grimiznim štitnicima i crvenom postavom. Državni službenici nose časničke kape (oblik zarubljene kupe u boji uniforme) sa dvostranim krilatim kolom i carsko-kraljevskim grbom dok ostali službenici nose iste kape sa postavljenom oznakom u obliku rozete (rozeta-okrugli oblik) s crno-žutim vezom, i okomitim gajtanom koji završava sa metalnom rozetom na kojoj je istaknut kraljevski grb monarhije. Rozeta za časnike sašivena je svilenim koncem, odnosno ‘vunenim’ za ostale službenike. Viši službenici, časnici i dočasnici obavezni su u službi nositi mač. To se odnosilo i na šefove stanica i njihove pomoćnike, zatim na više kontrolore-inspektore i čuvare reda u stanicama, odnosno na pratioce putničkih kompozicija. Nošenje mača, ovim Pravilnikom, ne odnosi se na ostale službenike i služitelje.

Zaposlenici koji u obavljanju svojih poslova dolaze u doticaj s javnošću moraju se pojavljivati, ako ne u uniformi ili u odori (domaći čuvari-redari stanica, nosaći prtljaga i sl.), a onda barem s propisanim službenim značkama ili službenom kapom a vanjskim izgledom moraju odgovarati zahtjevima pristojnosti.

Treći period – Željeznice uzanog kolosijeka pod civilnom upravom od 1895.-1908.

Vrijeme trećeg perioda, od 1895. do proglašenja aneksije 1908. godine, sadrži izgradnju novih željezničkih pruga uglavnom iz ekonomsko-finansijskog interesa (prihodi od koncesija pri eksploataciji šuma i rudnika i njihov transport) te strategijskog karaktera tj. izlazak na granicu sa susjednom Srbijom i Jadranskim lukama Splitom, Dubrovnikom i Herceg Novim.

Na teritoriji BiH željeznička mreža bila je podijeljena na dvije direkcije: vojna uprava bosanskih pruga i direkcija Bh željeznica. Na dan 1. maja 1895. godine ove su direkcije ujedinjene, a 27. jula osnovana je direkcija Bosansko-Hercegovačkih Državnih Željeznica (BHStB) sa sjedištem u Sarajevu kojoj su predate na civilnu upravu i sve vojne pruge u BiH (osim Vojničke Željeznice Banjaluka-Dobrljin koja će biti predata civilnoj upravi tek 1912. godine, op. a.).

Na čelo ove direkcije postavljen je austrougarski inženjer (Oberingenieur) Karl Schnack.  Dužnost je obavljao (i ujedno direktor izgrađene pruge „Narentabahn“ 1884-1895, op. a.) od 1895. do 1912. godine.

Građenje željezničke mreže (1895-1908) – U trećem periodu sagrađena je pruga Gabela – Hum (od Huma odvojak za Trebinje) do Uskoplja (od Uskoplja odvojak za Zeleniku) i nastavak do Dubrovnika (1901). Ova željeznička mreža bila je dugačka 207 km, od toga 132 km na bosansko (hercegovačkoj), a 75 km na austrijskoj (dalmatinskoj) teritoriji. Zatim, šumska željeznica ‘Krivajatalbahn‘ Zavidovići – Olovo – Han Pijesak – Kusače građena o državnom trošku i data pod zakup firmi „Bosanska šumska industrija Eissler & Ortlieb u Zavidovićima“.

I na kraju pruga ‘Sarajevo – Ostgrenze‘, odnosno trasa Sarajevo – Međeđa – Višegrad – Dobrun – Vardište, odnosno Međeđa – Uvac (1906). Ove uzane pruge i pruge na austrijskoj  (dalmatinskoj) teritoriji bile su izgrađene i operativno rukovođene od strane Direkcije Bosansko-Hercegovačkih Državnih Željeznica, BHStB (Bosnisch-Herzegowinische Staatsbahn) u ukupnoj dužini od oko 480 km.

Uniforme, oznake i simboli  iz perioda 1895.-1908. godine

Kako je završena dionica Bosanski Brod – Sarajevo (1882) i u javni saobraćaj puštena dionica Metković – Mostar, 1885. godine, (po projektu izgradnje željezničke mreže „Dalmatien-Herzegowina-Eisenbahnnetz“ –  „ Narentabahn“, op. a.) kolokvijalno se izgovarao termin „Bosansko-Hercegovačke državne željeznice“. Nakon deset godina (1895) Direkcija Bosnabahna iz Dervente preseljava se u Sarajevo i službeno se donosi odluka o nazivu u „Carske i kraljevske Bosansko-hercegovačke državne željeznice“ (k.u.k. BHStB).  

Iste godine, vojna Uprava bosanskih pruga i Direkcija Bh željeznica se ujedinjuju tako da  tadašnja, a i buduća izgrađena željeznička mreža, predaje se pod nadzor i upravljanje ‘civilnoj upravi’ tj. Direkciji  k.u.k. BHStB. Ovim činom stvoreni su uslovi za donošenju odluke o izgledu jedinstvene ‘bosanske‘ željezničke uniforme, njenim oznakama i simbolima.   

 Godine 1896. donose se „Jedinstveni propisi za bosanskohercegovačke državne službenike“ („Uniformierung-Vorschrift für die bosnisch-hercegovinischen Landesbeamten“, Genehmigt mit Allerhöchste Entschließung vom 25. april 1896.). Pored ostalog u Opštim odredbama stoji: (…) „Uniforma bosanskohercegovačkih državnih službenika mora se nositi u skladu s propisima koji odgovaraju razredu čina dotičnog državnog službenika, odnosno u svečanim prigodama, na službenim prezentacijama i u vanjskoj izvršnoj službi, zatim konačno u uredu na svim sastancima i najavljenim pregovorima sa strankama, kao i općenito u izvršnoj službi sa stranačkim kontaktima. Kada nije na dužnosti, bosanskohercegovačkom državnom službeniku je dozvoljeno nošenje službene uniforme isključivo i prilikom svečanih i drugih prazničnih događaja“.

Pored službene uniforme, državni službenici nose i svečanu uniformu („Die Gala-Uniform“) koje moraju nositi na službenim prezentacijama, kod pučkih službenih posjeta i posjeta visokih dužnosnika (dvorskih i članovi kraljevske porodice, op. a.). Svečane uniforme državnih službenika razlikovale su se po boji i to: Ružičasta (Pompadour) boja za političke dužnosnike, svijetlo-zelena za porezne, ljubičasto-plava za pravosudne i svijetlo siva za tehničke službenike. Za sve ostale službenike (službena i svečana uniforma) izrađena je od sukna tamno zelene, odnosno tamno plave boje.

Svečana uniforma sastojala se od: Kratki kaput-Gala-Rock, Mantil/Dugi kaput-Gala, Bluza-Gala, Hlače-Gala, šešir, kravata, rukavice, čizme  i mač. Službene uniforme podjeljene su u tri kategorije: Prva kategorija za 3; 4; i 5. stupanj-klasa, druga za 6; 7; i 8. stupanj-klasa i treća kategorija za 9; 10 i 11 stupanj-klasa. Nulta kategorija prvog i drugog stepena odnosi se na direktora Direkcije željeznica i njegove pomoćnike. Gornji dio uniforme čine kratki kaput (njem. Gala-Uniform-Rock), bluza-sako (Njem. Uniform-Jacke) i dugi kaput (Njem. Uniform-Mantel).

Kratki kaput ili dolamica (Gala-Rock) je izrađena pretežno od finog tamnoplavog sukna sa postavom od crnog sukna ili od crne svile. Prišivena su dva reda po sedam pozlaćenih dugmadi na kojima je otisnut bosanskohercegovački državni grb od kojih samo 5 služe za zakopčavanje. Na ramenima se nalazi istaknuti čin izrađen od zlatnog konca debljine 7 mm, koji je presvučen crvenim nitima premotane u obliku osmice (Goldbouillon – Zlatni bujon). Oblik osmice sa četiri puta uvijenom niti nose službenici prve kategorije, sa tri druge kategorije i sa dva puta uvijenom niti treće kategorije.

Na prednjem kraju rukava nalazi se rever (širine 10,5 cm) sa manžetom od crnog baršuna i zlatnim rubom za neposredno prepoznavanje čina ili visine ranga službenika (od 3 do 6 klase) dok je rever širine od 9 cm sa manžetom iste boje kao i uniforma koje nose službenici od 7. do 11. klase. Inače, na manžetama rukava nalaze se dvije vrpce vezene u zlatnj boji (u formi pletenice), a između njih utkane sa dvije ili jednom tamnozelenom prugom-vrpcom širine od 3,3 do 4 mm (u zavisnosti od ranga). Ukoliko se nalazi jedna vrpca zlatne boje i pored nje jedna (može dvije ili tri) uža vrpca u istoj boji, označava niži rang itd.

Sastavni dio uniforme je i samostojeći okovratnik širine od 12 cm čiji su krajevi umjereno zaobljeni na dijagonalama od 1,3 cm tako da kada se gornji dio uniforme zakopča, ovratnik sprijeda čini trokutasti izrez čija je gornja širina od 25 mm. Ovratnik je obložen crnim baršunom (tkanina-crni samt) i obrubljen sa širokim zlatnim koncem i na njemu se postavljaju ‘rozete‘ sa istaknutim metalnim „jednostranim krilatim točkom“ (u zlatnoj ili srebrnoj boji) sa lijeve i desne strane. Rozete-oznake čina ili ranga mogu biti zlatne ili srebrne (u zavisnosti od ranga), okruglog su oblika sa obodom kružne formacije u obliku ružinog cvijeta.

Lijevi dio gornje uniforme ima 5 cm širok vodoravni urez, odnosno 10-12 cm niže od pojasnog šava, koji služi za provlačenje mača. Gornji dio svečane uniforme uvijek se mora nositi zatvorenim.

Kad već spominjemo krilati točak, evo i objašnjenja. Krilato ili leteće kolo, odnosno krilati kotač ili točak, simbol je željeznice i željezničkog saobraćaja-općenito u svijetu. Predstavlja brzinu koja se u prvim godinama pojavljivanja parne lokomotive smatrala izvanrednom. Još u ranom povoju nastanka zračnog saobraćaja brzinske rekorde držala su željeznička vozila. I danas je čest lik u modernoj heraldici koji se pojavljuje u nekoliko oblika tj. jednostrano i dvostrano leteće kolo.

Jakna-sako. Za jaknu ili sako (Njem. Gala- Jacke) nema veće razlike u odnosu na kratki kaput (Gala-Uniform-Rock) što se tiče boja tkanine, a sve u zavisnosti od kategorije službenika koju je nosi. Jedina razlika je u kroju po dužini, odnosno njezini rubovi u pojasu prelaze oko 5 cm preko kraja rukava. Jakna ima samostojeći okovratnik širine 4,5 cm koji je s gornje i donje strane matiran tkaninom u boji odgovarajućeg odjela. S vanjske strane prednjeg dijela nalazi se horizontalno krojeni džepovi sa preklopima.

Jakna ima dva reda od po 5 pozlaćenih dugmadi na kojima je bosanskohercegovački državni grb, od kojih samo 4 služe za zakopčavanje. Za ostale službenike jakna je izrađena od tamnozelene ili tamnoplave tkanine i udobno prilježe uz tijelo. Dopušteno je izraditi jaknu za ljeto od bijele tkanine u istoj završnici kao što je gore opisano dok je postava od bijele svile ili tkanine.

Dugi kaput-Mantil (Njem. Mantel – Gala) krojen i oblikom sličan je uobičajenim uniformnim kaputima k.u.k vojske. Izrađen je od plavosivog sukna i kopča se sa dva reda od po šest pozlaćenih dugmadi sa utisnutim bosanskohercegovačkim državnim grbom. Sa obe strane nalaze se okomito rezani džepovi koji su prekriveni preklopima. Kaput ima ovratnik na spuštanje od plavosive strune širine od 8 cm na kome se postavljaju rozete sa krilatim točkom. Donji obrub rukava tj. manžeta izrađena je od tkanine u boji kaputa.

Gala hlače (Njem. Gala-Beinkleider) izrađene su od istog materijala i boje kao i gornji dio svečane uniforme i imaju zlatne gajtane na vanjskim šavovima s obje strane (Gajtan, ukrasna traka na odjeći, op. a.), odnosno dva zlatna gajtana između kojih prolazi traka (3 mm) od iste tkanine kao i hlače. Za ostale službenike hlače su izrađene od pamučnog platna plavo sive ili tamno zelene boje sa dva horizontalno usječena džepa dok su gajtani na šavovima hlača od alizarin crvene tkanine. Dopušteno je nositi ljetne hlače izrađene od ‘lagane’ vunene tkanine boje drapa ili tkanine od bijelog pamučnog ‘pique-a‘.

Šešir (Njem. Hut) je izrađen od sjajnog crnog pliša i sastoji se od okrugle kape i oboda, a sa desne strane ima zlatni gajtan ili ‘zlatni bujon‘ ovisno o stupnju činovanja. Visina šešira u sredini je 13,5 cm, koji se prema kraju (uglovima) blago zaokružuje da bi se konačno prema uglovima formirao u ravnu liniju do visine od 10 cm. Ukupna dužina šešira je 46 cm. Na desnoj strani našivena je crna ‘moire‘ traka, širine 5 cm. Unutrašnjost šešira postavljena je crnom svilenom postavom bez znojne kože.

Rangovanje šešira odnosi se samo na prvu i drugu kategoriju državnih službenika. Pozadi oboda šešira, sašivena je ‘moire‘ traka sa nagibom koja služi za smještanje ‘nabranog’ nojevog perja. Isto tako nose se zlatne pletenice-bujoni poput izdužene osmice (četverostruki zlatni bujon) i pričvršćuju se koso udesno sa jednim pozlaćenim dugmetom sa otisnutim državnim grbom Bosne i Hercegovine.

Službenicima ‘muhamedanske‘ vjere umjesto šešira dozvoljeno je nositi ‘krep‘ crveni fes s tim da se na prednjoj strani zakvači pozlaćeno metalno dugme sa znakom “Franz Joseph I”, odnosno inicijali „FJ1“. Povrh inicijala stoji kraljevska kruna, sve okruženo sa ružinim grančicama.

Kapa časnička (Njem. Kappe) kao i kapa za ostale službenike u obliku je zarubljene kupe. Prednj dio tijela (čelo) kape visine je 10 cm. Donji obod (počevši od čela u smijeru lijevo i desno) blago se spušta (parabolično) prema zadnjem dijelu tako da u završnici tijelo kape čini visinu od 13 cm. Izrađena je od tamnoplavog ili od tamnozelenog sukna. Cijeli obod donjeg dijela kape opšiven je sa crno-žutom pletenicom (uzica debljine 7 mm). Naprijed je postavljen ‘suncobran’ koji je obložen sjajnom crnom kožom.

Pomični kožni remen (za olujno vrijeme, op. a.) pričvršćen je sa dva pozlaćena dugmeta (kopčama) na kome su utisnuti inicijali „Franz Josepf I“ („FJ1“). Viši službenici na čelu kape nose metalni dvostrani leteći točak a povrh njega kraljevski grb. Niži službenici na čelu kape u vrhu nose pletenu (vezenu) rozetu zlatno-crne boje koja je povezana sa crno-žutom vrpcom (dvostruka uzica od po 7 mm) za dugme na kome su utisnuti inicijali „Franz Josepf I“ („FJ1“), dok ostali nose samo metalni (ili vezeni) dvostrani leteći točak.

Kravata je obavezni dio službene uniforme i izrađena je od svile, satena ili tkanine sve u zavisnosti od kategorije službenika.

Rukavice su obično izrađene od bijele (polu-svilene) jelenske kože i sastavni su dio službene uniforme.

Mač. Kao bočno oružje služi mač. Drška (potporni prsten) izrađeni su od kovanog (pozlaćenog) metala dok je drška izrađena od ‘tamnog‘ roga. Ispod drške nalazi se ‘školjka‘ ili košara na kojoj je izrađen bosanskohercegovački državni grb. Korice (futrola) su izrađene od metala presvučene crnom kožom. Čelična oštrica duga je 65 cm, dok je  korica duga 80 cm. Kaiš od sjajne kože sa torbicom, za nošenje mača, nosi se oko tijela ispod gornjeg dijela službene (svečane) uniforme. Mač se nosi tako da se kroz poseban prorez na kaputu provuče i smjesti u kožnu torbicu tako da je vani vidljiva samo drška.  

Četvrti period – Željeznice uzanog kolosijeka pod civilnom upravom od proglašenja aneksije 1908. do 1918. godine

Septembra 1908. godine Austro-Ugarska je proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine, što je dovelo do tzv. aneksijske krize. U razdoblju između 1878. i 1908. godine Bosna i Hercegovina bila je nominalno u sastavu Osmanskog Carstva, iako je njome u stvarnosti upravljala Austro-Ugarska. Osmansko je carstvo tijekom 19. i početkom 20. vijeka uvelike oslabilo, a tome je pridonijela i Balkanska kriza (1912-1913). Male balkanske države htjele su iskoristiti priliku i proširiti svoj teritorij na račun „bolesnika sa Bospora“ , a svoj naum su i realizirale tokom Prvog balkanskog rata 1912./13. godine. Ovom krizom Osmansko Carstvo izgubilo gotovo sve svoje europske teritorije zapadno od rijeke Marice. Posljedice su ovog rata bitno narušile ravnotežu snaga na Balkanu.

Građenje željezničke mreže (1908-1918) – U četvrtom periodu ovog istraživanja, od 1908. pa do nestajanja Austrougarskog carstva 1918. godine, izgrađene su uzane pruge Prijedor – Srnetica (1914) i Čardak – Jajce (1916) u dužini od oko 166 km. U tom periodu već su postojale pruge Knin – Oštrelj – Srnetica – Čardak, građene od 1902. do 1910. godine, i bile su pod upravom „Šumsko industrijskog preduzeća AD Dobrljin – Drvar“ u vlasništvu Otta Steinbeisa (Bosnnische Forstindustrie AG Otto Steinbeis) tzv. pruge ‘Steinbeisbahn‘.

Novi pravci, Prijedor – Srnetica (60% ove pruge finansira država) i Čardak – Jajce, isključivo su građeni iz vojno strateških razloga (po naredbi Ministarstva rata dvojne monarhije) kako bi se spojile sa državnom prugom u stanici Prijedor za pravac Sisak – Zagreb, zatim sa državnom prugom u stanici Jajce za pravac Lašva – Sarajevo – Višegrad, odnosno Sarajevo – Gabela – Herceg Novi gdje se u Boki Kotorskoj nalazila Ratna mornarica AU monarhije.

Godine 1910. godine, objavljen je Zemaljski ustav za BiH. Njega je donio pokrajinski Sabor koji je imao zakonodavnu vlast po pitanju unutrašnjih poslova, odnosno gradnje željeznica na području BiH mogle su se izvesti samo sa odobrenjem i odlukama Bh Sabora.  

Sve državne pruge uzanog i normalnog kolosijeka, od 1908. do 1918. godine, bile su pod upravom Direkcije Bosansko-Hercegovačkih Zemaljskih Željeznica, BHLB ( Bosnisch-Herzegowinische Landesbahn). Na čelo ove direkcije postavljen je Franjo Mrasek. Dužnost je obavljao od 1912. do 1918. godine.

Uniforme, oznake i simboli  iz perioda 1908.-1918. godine

Radi svrsishodnosti u praćenju ovog istraživanja prinuđeni smo izvršiti uvid u „Jedinstveni propis i Pravilnik za uniforme za službenike bosansko-hercegovačkih državnih željeznica“ donesen 1900. godine iako u podnaslovu stoji period od 1908. do 1918. godine. Razlog je jednostavan – navedeni propis primjenjivan je sve do kraja 1918. godine.

Propis, odnosno Pravilnik za uniforme odnosi se na više i niže državne službenike, zatim za kandidate, odnosno privremene službenike. Kandidati i privremeni službenici, čija služba to zahtjeva, nose uniformu dok za ostale u pravilu nose samo propisanu službenu kapu. Penzionisani službenici mogu koristiti uniformu ali samo uz dopuštenje direkcije.

Izvršena je nova kategorizacija službene uniforme i to: Prva kategorija za službenike prve klase; Druga kategorija za službenike II, III i IV klase; Treća kategorija za V, VI i VII klase. Svečana uniforma (Gala – kratki kaput, jakna i mantil), donesenim Propisom iz 1886 godine, ostaje na snazi s tim što su na dizajnu izvršene manje izmjene.

Propisane su dvije vrste modela uniforme tj. „Uniform – Gala“ i „Uniform – Commode“. Uniforme „Gala“ (svečana uniforma, op. a.) nose službenici svih kategorija osim onih koji službuju  u stanicama manjeg značaja, odnosno na privatnim prugama (Steinbeisbahn, Krivajabahn i dr.). Sve kategorije državnih službenika na dužnosti nose uniformu „Commode“ (radna uniforma) bilo da se radi o državnoj ili privatnoj željeznici.

Svečana uniforma, kaput kratki – Gala, izrađen je od tamnoplavog sukna i krojen da udobno priliježe uz tijelo. Postava je od crnog sukna ili od crne svile. Sa strane nalazi se dva usječena džepa sa tro-šiljastim preklopima ukrašenim sa po tri pozlaćena dugmeta, a obodi ukrašeni od crvene alizarin tkanine.  Kratki kaput se kopča sa dva reda po osam pozlaćenih dugmadi s tim što se od sredine ramena krojno sužavaju prema struku. Na svim dugmadima otisnut je  bosanskohercegovački grb.

Sako (jakna) i dugi kaput (Mantil) izrađeni su od tamnoplavog sukna kroja i oblika k.u.k. vojske. Dugmadi sa Bh grbom pričvršćuju se u istom obliku kao na Gala uniformi kratkog kaputa. Sredinom ljeta dozvoljeno je nositi jaknu izrađena od Twicha (poliester-pamuk).

Samostojeći ovratnik (visine 4,5 cm) i manšete na rukavima (8 cm) su krojeni od modro-crnog baršuna. Na manšetama rukava nalaze se vezene trakice u zlatnoj ili srebrnoj boji (5,5 cm) sve u zavisnosti od ranga službenika. Na ovratniku se postavljaju rozete (činovi-klasa, op. a.) i to: Prva kategorija jedna srebrna rozeta; Druga-tri zlatne; Treća-dvije zlatne; Četvrta kategorija jedna zlatna rozeta. Odlikovanja se nose na prsnom dijelu uniforme, a dozvoljeno je nošenje i na ovratniku u obliku rozete. Nošenje dodijeljenih odlikovanja je obavezno u svim prilikama.

Svečani šešir, sa crnim nojevim perjem, nose državni službenici od prve do četvrte kategorije dok ostali službenici nose službene kape. Izrađen je od crnog filca sa svilenom trakom na rubovima. Petlja šešira sa desne strane pričvršćena je krilatim točkom izvezenim u zlatnoj boji. Na šeširu stoje izvezeni zlatni bujoni i zlatni gajtan sve u zavisnosti od ranga službenika. U dva kuta šešira nalaze se rozete čiji su rubovi od debljeg konca zlatne boje dok je sredina izrađena od crnog baršuna u kojem se nalazi u zlatovezu ime „Njegovog Veličanstva“. Službenicima ‘muhamedanske‘ vjeroispovijesti, umjesto svečane kape, dozvoljeno je nositi ‘krep‘ crveni fes (samo u svečanim prilikama, op. a.) s tim da se na prednjoj strani zakvači pozlaćeno metalno dugme sa znakom “Franz Joseph I”, odnosno inicijali „FJ1“.

Hlače su iste za sve kategorije. Izrađene su od plavo-sive tkanine sa postavljenim gajtanom na vanjskim šavovima hlača od alizarin crvene tkanine. Ljetne hlače izrađene su od tkanine Twich, a dozvoljeno je i od bijelog Pikea ili lana. Za hladnija vremena dozvoljeno je nositi zimske „hlače za čizme“, odnosno donji dio nogavica uvlačio bi se u čizme. Izrađene su od plavo-sive tkanine (sukna) ali bez postavljenih gajtana.

Kapa je ista kao kod državnih službenika samo s tom razlikom što se naprijed nalazi pozlaćeno dvostrano leteće kolo (od metala ili od tkanine u vezu, op. a.) uz napomenu da je samo državnim službenicima bilo dozvoljeno da nose krilati točak s velikom carskom krunom. Olujna kožna traka pričvršćena je sa pozlaćenim dugmadima sa kraljevskim grbom. Otpravnik vozova, za vrijeme obavljanja dužnosti, mora nositi crvenu kapu koja je izrađena od crvene tkanine-sukna. Za ljetnih mjeseci dozvoljeno je nositi kapu od bijelog Pikea u propisanom obliku.

Kravata, koja je sastavni dio službene uniforme, može biti izrađena od svile, satena ili platna. Iskrojena je u obliku kako je propisano za k.u.k. vojsku. Mač je izrađen od lijevanog čelika, kaljen i poliran i ravan je u dužini od 74 do 79 cm. Okvir, usnik, potporni prsten i donji kraj korica izrađeni su od pozlaćenog metala dok je ručka od tamnog roga ili crne kosti. Korice (navlaka ili futrola za mač) presvučena je crnom kožom.

Radnici (poslužitelji, op. a.) koji su u službi, za indentifikaciju nose propisane kape za služitelje izrađene od plavog sukna. Na kapi nema istaknutog gajtana niti rozete već samo dvostrano leteće kolo. Nosači (hamali) nose istu kapu s tim da ispod krilatog točka imaju utisnut arapski broj od žutog metala. Tokom službe nose kaput s plavim prugama i pojas od prirodne kože. Za donji dio i obuću dozvoljeno je nositi civilnu opremu (narodna nošnja, op. a.) s tim da je čista i uredna.

Ova tematika donesena je propisom „Službeni naputak za prtljagonoše (hamale), Propis broj 73. Sarajevo 1897.“ (Dienstanweisung für Gepäckträger, Dienstvorschrift Nr. 73. Sarajevo 1897.) Knjižica je štampana na Njemačkom sa prijevodom na narodni jezik. Između ostalog stoji: (…) “Prtljagonošama (hamalima) mogu samo iskušani, pouzdani i povjerljivi ljudi a isti moraju vršeći službu, čiste i dobro očuvane haljine nositi“ (…) “Prtljagonoše (hamali) su obavezni, kod vršenja službe propisanom željezničkom kapom, odnosno fesom, proviđenim s krilatim točkom kao i bijelo-plavo prugavim kaputom od platna odijevaju i da na lijevoj strani istoga sprijeda prikopčan znak s brojem nosaju.“ 

Stanični i peronski redari (vratari, čuvari), odnosno ophodari pruga isto nose kape kao poslužitelji, a dozvoljeno je u službi nositi crveni fes sa metalnim dvostranim letećim kolom. Radnici koji službuju vani u zimskom periodu nose kratke kapute (dolamice), a za veće hladnoće krznene kapute i krznene rukavice. Od ostale odjeće nose civilno odijelo (narodnu nošnju) te u slučaju istrošenosti, Pravilnikom o naknadama za uniformnu bluzu i hlače, dobivaju novčani iznos za nabavku nove opreme.    

Traka žalosti nosi se proglasom državne žalosti (dvorska žalost prvog reda) ili žalosti drugog reda u mjesnim prilikama. Svi državni službenici i službenici višeg ranga koji se pojavljuju u službenoj uniformi obavezni su tokom državne žalosti nositi crnu traku širine od 8 cm.

Pravilo službe i Pravilnik o uniformi zaposlenika Steinbeisbahn-a

Za vrijeme ratnog stanja (1914-1918) željeznička mreža Prijedor – Drvar – Knin i Srnetica – Jajce proglašene su od državnog (bolje reći od vojnog) značaja. Ovim pravcima prevozile su se značajne vojne trupe, zatim topništvo i ostala tehničko materijalna sredstva i kretale se u  smjeru jugoistočnog fronta (Srbija i Crna Gora). Ministarstvo rata sa Glavnom direkcijom Bh željeznica i vlasnikom izgrađene šumske pruge Ottom Steinbeisom donose ‘dopunsko’ Pravilo službe i Pravilnik o uniformi zaposlenika Steinbeisbahn-a.

Ovim donesenim pravilima pomenuta željeznička mreža stavlja pod nadzor i rukovođenje saobraćajem od strane ‘državnih službenika’. Naime, pored ratnog raspoređivanja državnih službenika sa ‘glavnih’  pruga, školovani i stručno osposobljeni domaći željezničari koji su se zatekli na licu mjesta proglašeni su „državnim službenicima“. Isto tako, zapošljivanje novih lica, temeljem njihovog stupnja obrazovanja, pravilnikom je predviđeno njihovo ‘doškolovanje’ u zavisnosti željezničkog zanimanja sa obaveznim polaganjem ispita ispred stručne komisije.

Svi uposleni se razvrstavaju u jedinstvene razrede od prvog do osmog stupnja složenosti poslova koje obavljaju tj. od voditelja (menadžer) operacija, šefova stanica, vođa željezničkih sekcija, otpravnika vozova, telefonskih nadzornika, kontrolora vozova do ostalog željezničkog osoblja (strojovođe, skretničari, kočničari, čuvari i dr.).

Svi gore navedeni službenici, po novom Pravilniku, nosili su jedinstvenu uniformu. Jedina razlika odnosila se na ‘uniformni’ razred u pogledu boje metalnih oznaka (zlatna ili srebrna rozeta, odnosno krilati točak) koje se nalaze na ovratniku gornjeg dijela uniforme. Kaput i bluza (bez postave), zatim hlače i kapa, krojeni su od tamno plavog sukna. Kaput i bluza zakopčavaju se sa jednim redom bijelih metalnih dugmadi sa kopčom na ovratniku. U visini prsa, sa obe strane, nalazi se džep sa trokrakim preklopom. Ovakav dizajn kaputa i bluze ostat će skoro isti za naredne generacije željezničara (Kraljevine SHS/YU, JDŽ i JŽ).

Kapa je istog oblika za sve zaposlene po uzoru na kroj i oblik koje nose državni službenici. Jedini interesantni detalj odnosi se na izgled simbola-oznake na čelu kape. Na dnu kape nalazi se mali dvostrani leteći kotač od zlatnožutog ili bijelog metala. Na vrhu kape nalazi se rozeta vezena od zlatnog ili srebrnog bujona, a njena sredina presvučena je svijetlozelenim platnom. Rozeta i mali dvostrani leteći kotač povezani su petljom-uzicom koja je pletena  svijetlozelenom-zlatnom ili svijetlozelenom-srebrnom vrpcom. U sredini rozete, u zlatovezu, stoje slova „OS“ što su početna slova imena i prezimena Otto Steinbeis.

Također, u donesenom Propisu stoje odredbe pod kojim se propisuje striktno poštivanje odnosnih činova i način pozdravljanja prilikom vršenja službe. Poštivanje činova i međusobno pozdravljanje u skladu je s normama koje vrijede za k.u.k vojsku. U slučaju susreta službenika u uniformi postoji obaveza međusobnog pozdrava, što je prvi dužan učiniti službenik nižeg ranga. Zaposlenici iste službene klase (službene kategorije) između kojih službeni prioritet nije uspostavljen ili jasno vidljiv, moraju se međusobno pozdraviti prilikom susreta.

Službenik koji obavlja odgovornu saobraćajnu službu tj. prometnik (otpravnik vozova), pa makar bio i aspirant, čim i dokle god nosi crvenu kapu kao znak ove dužnosti, prvi od svih dobiva vojnički znak pozdravljanja. Također, prateće osoblje lokomotive i vozno osoblje, bez obzira na čin koji nose, međusobno se pozdravljaju. Kako je navedeno, „Ovim propisom prvo pozdravljaš državu pa zatim državnog službenika, bez obzira na čin ili rang“.

Kao zaključak

Na kraju možemo konstatovati da su željezničke službene uniforme (1879-1918) bile pandam krojem i oblikom uniforme k.u.k. vojske. Pretežno su dominirale u plavoj, odnosno u kombinaciji sa svijetlo zelenom bojom. Uniformne oznake ili simboli bili su u obliku jednostranog (nošen na ovratniku) ili dvostranog (nošen na kapi) letećeg željezničkog kola. Uobičajeno rađeni su od metala (boja zlata ili srebra) ili su vezeni na platnu koncem zlatno-srebrne boje. Dominantno su isticane ‘zlatne’ rozete u kojima u zlatovezu stoji ime Nj. Veličanstva „Franca Jožefa I“ (svečani šešir) ili inicijala ‘FJ1’ na službenim kapama, odnosno na metalnim dugmadima-kopčama otisnuti reljefski kraljevski grb.

Naime, rozeta na svečanim i službenim kapama, u sredini,  nosila je u zlatovezu slova-inicijali ‘FJ1’ dok je donja rozeta od metala na kojoj je otisnut reljefski kraljevski grb. Kasnije će umjesto kraljevskog grba stajati dvostrano krilato kolo. Rozete su vezene vunenim koncem u zlatno-crnoj boji (crno-žuta boja zastave Austrije) ili donji rubovi cilindra kape, odnosno gajtan na čelu kape (koji veže gornju i donju rozetu, op. a.), pleteni u obliku uzice (7 mm) u bojama crveno-bijela ili zeleno-bijela (crveno-bijelo-zelena boja zastave Ugarske) dok se rijetko pojavljuje crveno-žuta boja u boji zastave Bosne i Hercegovine. Kada se govori o isticanju zastava na javnim ustanovama, odnosno na svim željezničkim stanicama postavljane su redom i to: desno zastava Austrije, lijevo zastava Ungarije, a u sredini zastava BiH.

Simbol koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu nošen je u obliku metalnih dugmadi na svečanim i službenim uniformama (gornji dio uniforme) ili metalnim kopčama na kapi. Na licu dugmadi bio je reljefno otisnut bosanskohercegovački grb. Isti ovaj grb nalazio se i na školjki ili košarici službenog mača.

Ovaj grb usvojen je 1878. godine. Najugledniji heraldičari monarhije, precizni i pedantni, služili su se bogatim heraldičkim srednjovjekovnim bosanskim naslijeđem i odlučili da će grb nove A-U pokrajine biti modificirani grb bosanskog velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića, iz 14.vijeka. Zlatni štit, iz čijeg lijevog srebrenog obruba izlazi crvena oklopljena savijena ruka, koja drži srebrenu sablju sa zlatnom drškom, a štit su okrunili krunom kraljevske dinastije Kotromanić sa ljiljanima. Ubrzo je ovaj grb BiH postao i sastavni dio velikog grba A-U Monarhije.

Ovim činom usvajanja bosanskog grba dovoljno govori kako je pokrajina Bosna i Hercegovina ipak zadržala neke elemente i oblike svoje državnosti. Iz historije znamo da je A-U Monarhija politički podijeljena na zapadni dio carstva pod austrijskom upravom – Cislatanija, dok se istočni dio carstva pod mađarskom upravom nazivao se Translajtanija. U svom tom carstvu upravljanja, jedino je Bosna i Hercegovina bila pod zajedničkim upravljanjem (austrougarski kondominijum) oba dijela monarhije. Faktički, sa stanovišta unutrašnjeg pravnog poretka, BiH je bila ‘treća’ država unutar Monarhije tako da stanovnici nisu pravno bili ni austrijski ni ugarski državljani, nego su tretirani kao bosanskohercegovački zemaljski pripadnici.       

Peti period – Željeznice Kraljevstva (Kraljevine od 1921.) Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1918. do proglašenja Kraljevine Jugoslavije 1929. godine

Godine 1918, poslije raspada Austro-Ugarske Monarhije, stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca – SHS/СХС. Novoosnovana država preuzima dijelove bivše Austro-Ugarske (teritorij Slovenije, Hrvatske i BiH) i njezinu cjelokupnu željezničku mrežu. Inače, nakon završetka Prvog svjetskog rata, decembra 1918. godine, Austro-Ugarska državna željeznička mreža (k.u.k. StB) i sva transportna sredstva podijeljeni su između država-sljednica Austrije, Čehoslovačke, Poljske, Rumunjske i države-Kraljevine SHS. Naslijeđena željeznička mreža u BiH, dužine od oko 1165 km, bila je raznolika i po organizaciji i namjeni za koju je građena i po širini kolosijeka.

Zemaljska vlada je nastavila rad kao Pokrajinska uprava za BiH čime je i Sarajevo ostalo u statusu zemaljskog glavnog grada tako da je još jedno duže vrijeme zadržala neke elemente i oblike svoje državnosti. Poslije donošenja Vidovdanskog ustava, 28. juna 1921. godine,  centralne vlasti u Beogradu su počele požurivati likvidaciju Pokrajinske uprave što je bio složen i kompliciran posao koji je potrajao skoro dvije godine. Poslovi Pokrajinske uprave za BiH su konačno u cijelosti likvidirani 25. februara 1924. godine čime je Sarajevo izgubilo atribute zemaljskog glavnog grada i svedeno na sjedište sarajevske oblasti.

Tokom 1918./1919. godine privremeni organi vlasti i dio domaćeg stanovništva, nastojao se obračunati sa svim simbolima nekadašnje austrougarske uprave. Uništavaju se natpisi na njemačkom jeziku, spomenici, državna obilježja, brojne škole na njemačkom i mađarskom jeziku su zatvorene, a upotreba njemačkog jezika u javnosti nije bila preporučljiva. Od raseljenih porodica uzimala se njihova radna mjesta i stanovi, što se najviše osjetilo tokom 1919. godine u akciji progona određenih kategorija stanovništva koji su porijeklom iz ‘neprijateljskih’ zemalja.

Najveći dio doseljeničkih porodica ostao je u BiH i pored pritiska od strane dijela domaćeg stanovništva i novih organa vlasti. Ipak država je ustanovila određena pravila za iseljavanje svjesna da strane činovnike ne mogu zamijeniti kvalitetnim domaćim kadrom. Balansirali su između potrebe za zadržavanjem neophodnog stručnog kadra i želje da se riješe bar dijela stranaca. Ovim pravilima u najboljoj poziciji bili su radnici-doseljenici iz Češke, Slovačke, Poljske i Ukrajine.

Obnova željezničke mreže počela je 1918. i završene 1920. godine. U ovom periodu donijeta je „Uredba o organizaciji Ministarstva saobraćaja za saobraćaj željeznicama, morem i rijekama“ sa sjedištem u Beogradu kao tijela koje upravlja cjelokupnom politikom saobraćaja u zemlji. Ova uredba stupila je na snagu 21. maja 1921. godine. Tek će se 1925. godine unificirati propisi, standardi, tarife i drugi pravilnici na cijeloj teritoriji Kraljevine SHS.

Ovom ministarstvu neposredno je podređena Generalna direkcija državnih željeznica, a njoj oblasne direkcije (uključujući Sarajevo). Godine 1929. Bosna i Hercegovina teritorijalno se dijeli na banovine, Vrbaska sa sjedištem u Banja Luci,  Drinska u Sarajevu,  Zetska u Cetinju i Primorska u Splitu – kasnije, 1939. Hrvatska banovina u Zagrebu. Banovske željeznice (npr. Direkcija željeznica Drinske Banovine op. a.) bile podređene Oblasnoj  – Glavnoj Direkciji u Sarajevu, odnosno Generalnoj direkciji u Beogradu.

Treba napomenuti da većina mreže industrijsko-šumskih pruga koje su gradile privatne firme i pruga pod zakupom (koncesija) proglašene ‘javnim dobrom’, odnosno uredbom uvode se u javni (putnički) saobraćaj. Zašto ne i spomenuti burno dešavanje neposredno tokom i poslije završetka generalnog štrajka željezničara 1920. godine. U vremenu do zakazivanja štrajka državne željeznice su nastojale premošćivati probleme u nedostatku kvalifikovanih radnika. U tom cilju bili su organizovani tečajevi na koje su upućeni istaknutiji radnici koji su nakon školovanja, trebali zamijeniti svoje bivše majstore. Međutim, tokom štrajka svi željeznički radnici su pozivani na vojnu vježbu, a oni koji se tom pozivu nisu odazvali bili su izloženi proganjanju i otpuštanju sa posla.

Građenje željezničke mreže (1918-1929) – U ovom periodu, na prostoru BiH izgrađene su nove pruge: Bosanski Novi – Bosanska Krupa, (u nadležnosti zagrebačke oblasne direkcije) normalni kolosijek,  u dužini od 37 km (1920), i produžetak Bosanska Krupa – Bihaću dužini od 33 km (1924); Bosanska Rača – Bijeljina (u nadležnosti beogradske oblasne direkcije) u dužini od 18 km (1922); Bijeljina – Ugljevik, uzani kolosijek u dužini od oko 26 km, (1925); Vardište – Užice, uzani kolosijek, u dužini od 57,8 km (1925), Uvac – Priboj u dužini od 4,6 km (1929), Podgorica – Donja Plavnica u dužini od 20 km (1927). Inače, pruga Podgorica – Donja Plavnica izgrađena je tokom Prvog svjetskog rata širine 600 mm, u dužini od 20 km da bi Vojska Kraljevine, zbog dotrajalosti, po postojećem donjem stroju izgradila novu prugu iste širine.

Vozna sredstva (i parne lokomotive) dobijaju jedinstvenu numeraciju 1933 godine. Do 1933 godine numeracija na parnim lokomotivama je bila ista kao i na nasleđenim željeznicama, samo što je umjesto oznake nasleđene željeznice stavljeno „SHS“.

Pobrojane željezničke pruge egzistirale su pod znakom sopstvenosti Željeznice Kraljevstva SHS (ŽK-SHS / ЖК-СХС), njem. „Staatseisenbahnen des Königreichs der Serben, Kroaten und Slowenen“.   

Uniforme, oznake i simboli  iz perioda 1918.-1929. godine

Kako je navedeno, 1925. godine unificiraju se propisi, standardi, tarife i drugi pravilnici na cijeloj teritoriji Kraljevine SHS. Željeznički službenici i pomoćni radnici nosili su uniformu po principu „Nosi što imaš“ dok se ne donese novi Pravilnik o službenim željezničkim uniformama. Sa starih uniformi (zaduženih iz vremena A-U Monarhije, op. a.) poskidane su sve oznake osim dvostranog krilatog točka. Obaveza isticanja dvostranog krilatog točka  spominje se u ‘privremenom’ propisu iz 1922. godine. Sa okovratnika i manšeta na rukavima (zlatni bujoni i rozete) poskidani su preko noći. Također sa hlača oparani su zlatni gajtani, a sa kapa poskidane svakojakih boja rozete i metalna dugmad sa inicijalima ‘FJ1’, odnosno kraljevski grbom. Na čelo kape samo se isticalo metalno dvostrano leteće kolo.

U ovom periodu (1918-1929) donesena su dva pravilnika, 1925. i 1927. godine i to:

a.) „Pravilnik o službenom odelu osoblja državnih železnica“ od 17. marta 1925. godine,( MSBr. 2392/24. Odobren od strane Ministarskog saveta), gdje između ostalog u Pravilniku stoji, (…) „Službeno odelo moraju nositi, kada su na službi: šefovi stanica i njihovi pomoćnici, saobraćajni činovnici i zvaničnici na pruzi, šefovi magacina sporovozne i brzovozne robe, blagajnici-ce bileta, telegrafisti, telefonistkinje na pruzi, revizori vozova, vozovođe, manipulanti, kondukteri, kočničari, propisivači kola, avizeri, nadzornici stanica i magacina, rukovaoci manevre, manevristi, skretničari, čuvari i vratari i kancelarijski poslužitelji.“

Zatim, (…) „Službenici mašinskog odeljenja: mašinovođe i ložači, nadzornici stabilnih mašina, zavoda za dezinfekciju i gasari (plinara), čuvari vodostanica, ložionica, magacina i radionica, pregledaći  kola, rukovaoci osvetljenja, vatrogasci pri radionama, lampisti, kancelarijski poslužitelji i šoferi“. Službena odijela pripadaju službenicima za održavanje pruga, ekonomskog odeljenja i službenicima u Ministarstvu saobraćaja, Generalnoj direkciji i Oblasnim direkcijama tj. kancelarijski poslužitelji i vratari.

Svečana odijela

Službeno odijelo čini: kapa (obična i zimska), kaput, bluza, prsluk, pantalone, šinjel, cipele i čizme. Ovim se dodaje i ljetno odijelo, radničko odijelo, bunda, rukavice, kožna kapa i žensko odijelo. Također, pravilnikom je propisano nošenje svečanog odijela koji se sastoji od kaputa kroja ‘redingot‘ (franc. Redengote, dugačak dvoredni muški kaput, prilegnut u struku, crne boje, vrlo moderan u cijeloj Evropi u 19. vijeku, op. a.), bluze, prsluka i pantalona.

Svečani kaput ima kroj, dugmeta i sve ostalo kao moderan salonski redingot. Izrađen je od crne čohe ili kamgarna dobre kakvoće. Kragna je kruta sa crnom mašnom. Na rukavima se nose znaci čina, odnosno kako je propisano za svečanu bluzu.

Bluza je oficirsko-marinskog kroja od plave čohe ili kamgarna prve kakvoće. Na ‘ jaci ‘ (Jaca – okovratnik ili kragna) je zlatom navezen jednokrilni željeznički točak ispod koga su prišivene latice (oblik romba) od crvenog somota. Iznutra je postavljena satenom ili ‘seržom‘ (franc. Serž – vunena, pamučna ili svilena tkanina tkana u keper-vezu, op. a.). Za zakopčavanje ima u jednom redu 6 koščanih dugmadi  podešeni na desnoj strani i zakopčavaju se ispod bluze tako da se ne vide. Sprijeda na bluzi ima 4 džepa sa pravougaonim preklopima. Na rukavima sprijeda, pri dnu, prišiveni su galoni (8×5 cm) u boji (boja u zavisnosti kategorije službenika) za postavljanje činova. Činovi-znaci ranga službenika su od vezene trake, zlatne ili srebrne boje, u dužini od 6 cm i širini od 4 mm. Kaput i bluza nosi se uvijek zakopčana.

Prsluk pripada svečanom kaputu i običnog je kroja sa jednim redom dugmadi. Izrađen je od crne čohe ili kamgarna prve kakvoće.

Pantalone koje pripadaju svečanom odijelu izrađene su od crne čohe ili kamgarna prve kakvoće.

Šinjel je oficirskog kroja od ugasito plave čohe prvog kvaliteta. Za zakopčavanje ima dva reda od po 6 pozlaćenih metalnih dugmadi na kome je otisnut reljefni krilati točak. Donji dio rukava ima ‘narukavlje’ široko 15 cm. Na ovratniku su latice od somota preko kojih je vezen jednokrilni željeznički točak. Sa obe strane nalaze se džepovi sa preklopima. Na rukavima, za obilježavanje čina, nose se galoni (poviše narukavlja) kako je to propisano za bluze.

Umjesto šinjela odobreno je nositi ‘Mekintoš‘ sa kapuljačom (Mekintoš kaput je svojevrsna ikona britanske mode i može biti mantil, kabanica, balon-mantil i dr. op. a.) koji je izrađen od impregniranog štofa crne boje. Službenik koji želi da nosi mekintoš nabavlja ga o svom trošku.

Kapa je oficirskog kroja u vidu šapke od ugazito crvene čohe ili kamgarna, prve kakvoće. Gornji obod sa žicom širi je u prečniku za 7 cm od donjeg. Vijenac kape je širine 4 cm u boji ugazito plave kadife (Tur. kadife od arapskog qatīfä – fina tkanina koja s jedne strane ima sjajne dlačice po površini, dok je s druge strane potpuno glatka, op. a.).  Štit je od lakovane crne kože, povijen naniže sa olučastom presovanom ivicom. Podbradnik (za olujna vremena) izrađen je u vidu zlatne pletenice, širine 12 mm, koji se pričvršćuje sa metalnim kopčama (u prečniku 7-8 mm) na kojima je reljefno izrađen dvostrano ‘zlatno’ krilato kolo.

Na vijencu kape nalazila se državna trobojna emajlirana kokarda (oblika elipse, okomito) sa dvoglavim bijelim orlom u sredini koja je veličinom ista kao oficirska (Franc. cocarde – okrugla ili elipsasta značka koja se nosi na kapi ili kaputu kao znak pripadnosti nekoj udruzi, vojsci, željeznici i sl. op. a.). Nad kokardom, više vijenca (na čelu gornjeg oboda kape, op. a.) zlatnim srmom izvezeno je dvostrano krilato kolo, veličine od 5,5 cm. Značenje ‘srma’ odnosi se na zlatni ili srebrni konac za vezenje.    

Pri saobraćaju dvorskih vozova, domaćim i državnim svečanostima, svo određeno osoblje, koje nosi službeno odijelo smatra se kao svečano s tim da bude u čistom i ispravnom stanju. Svečano odijelo obavezno nose šefovi stanica Oblasnih direkcija dok za ostale stanice mijenjat će se prema potrebi koje odredi Generalna direkcija Državnih željeznica. Svečano odijelo nabavljaju službenici (šefovi i njihovi zamjenici) o svom trošku.

Službena odijela

Kaput, bluza, pantalone, šinjel i kapa su oblikom i krojem ista kao i svečana odijela s tim što su izrađene tkaninom druge i treće kakvoće. Vezano za šinjel dugmadi (2 reda po 6 dugmadi) za zvaničnike su od srebra, a za služitelje od žutog metala. Jedina razlika za službenu kapu je ta što je rađena od ugazito plave čohe. Za niže službenike (zvaničnike) vijenac kape nije rađen od tkanine plave kadife već od istog materijala kao gornji dio. Podbradnik je izrađen od crne lakovane kože (širok 15 mm) sa dvije kožne pređice za produžavanje i skraćivanje podbradnika. Isti su pričvršćeni dugmadima od srebra za zvaničnike, odnosno od žutog metala za služitelje.

Što se tiče nošenje oznaka ili simbola na kapi za niže službenike u trobojnoj emajliranoj kokardi, umjesto dvoglavog orla, stoji dvostrano krilato kolo u žutoj boji, odnosno za zvaničnike u bijeloj boji. Za službenike dvostrano krilato kolo izvezeno je srmom srebrne boje za zvaničnike od bijelog metala.

Ljetne odijelo sastoji se od bluze, pantalona i kape sa krojem i oblikom službenog odijela. Izrađeno je tkaninom od segeltuha (Njem. Segeltuch – čvrsto tkana tkanina od čvrste pređe, op. a.), a može i od drila (Eng. Drill – jaka lanena, pamučna ili kudeljena tkanina, op. a.) u sivoj boji. Za činovnike materijal je prve kakvoće dok je za zvaničnike i služitelje druge i treće kakvoće. Na ovratniku bluze se nose znaci kao i na običnom odijelu – prema zvanju i činu od metala. Kapa je kroja obične kape, samo što je gornji dio i vijenac kape od istog materijala kao što je bluza. Znaci se nose kao i na običnoj kapi.

Zimske kape krojem i oblikom su, kapa „šubara“, izrađene od crne janjeće kože (isključivo se nosi uz zimsku bundu) ili zimska kapa „šajkača“ od plave čohe sa preklopcima bez suncobrana. Preklopci se mogu po potrebi spustiti da zakloni vrat i uši i kopča se ispod brade. Na zimskim kapama nosi se kokarda ili željeznički simbol, dvokrilati točak.

Bunda. Čija je služba određena za dugo bavljenje pod otvorenim nebom i koje mora putovati na otvorenim kolima ili drezini dobija zimi bundu koja je postavljena od jagnjeće kože. Postoje dvije vrste bunde, ‘opaklija’ i bunda od sukna ‘šajaka‘. Opaklija je dugački ogrtač sastavljen od više ovčijih koža u žuto obojenoj koži. Njena dužina doseže do članaka na nozi. Ovratnik je od crnog krzna. Kopča se sa dva reda metalnih dugmadi. Džepovi su koso urezani sa strane kako bi se ruke odmarale. Bunda od sukna ili’šajaka‘ (Tur. Sayak – vrsta zbijenog sukna) plave je boje sa postavom od jagnjeće kože i otporna na vlagu. Kroj i oblik isti je kao bunda opaklija.   

Žensko odijelo nose ženski službenici: Blagajnice bileta, blagajnice prtljaga, telegrafistkinje i telefonistkinje. U službi nose bluze iste boje i materijala kao i činovnici. Jedan džep nalazi se u visini grudi i dva sa strane donjeg dijela bluze. Iznutra je postavljena satenom. Na ovratniku se nosi, u boji zlata, jednokrilno leteće kolo. Na rukavima, sprijeda, nose se galoni kao i kod ostalih službenika za obilježavanje čina.

Službeni znaci. Za obilježavanje grane službe na ovratniku (jaci) bluze ili kaputa nose se prišivena parčad somota ili čohe – latice (oblik romba) u boji i to: Za saobraćajnu službu – čivit plavo (Čivit – modra, plava ili indigo boja, op. a.); za voznu službu – višnjeva boja; za magacinsku službu – otvoreno plava; za mašinsku službu – crne i za službu za održavanje pruge – zelene boje.

Na rukavima se nose galoni (8×5 cm) na kojima se prišivaju činovi. Zlatne oznake-činove nose svi šefovi stanica i magacina kao i svi saobraćajni činovnici. Srebrne oznake nose svi šefovi postaja, mašinovođe i vozovođe, nadzornici pruga i mostova, manipulanti, kondukteri i pregledači kola. Svo ostalo osoblje (služitelji) znaci su sive boje koji su sašiveni na galonu od zatvoreno crvene boje. (Vidi tabelu 1. ispod).

b.) „Pravilnik o službenom odelu osoblja državnih saobraćajnih ustanova“, FO Broj: 6500/27, Beograd, 30. aprila 1927. godine. Ovim donošenjem prestaje važiti Pravilnik o službenom odijelu od 17. marta 1925. godine.

Uvidom u knjižicu novog pravilnika, odredbe pravilnika iz 1925. godine su ostale iste osim manjih izmjena. Na primjer, službeno odijelo neće nositi šefovi sekcija i njihovi pomoćnici, šefovi ložionica i njihovi inženjeri i šefovi saobraćajne službe. U službeno odijelo dodaje se i ‘Radničko odijelo’ (bluza-košulja i pantalone od plavog platna drila-cajga). Za obilježavanje grana službe boje latica i galona ostaju isti za saobraćajnu, voznu, mašinsku i službu za održavanje pruge, a za sve ostale zatvoreno crvena boja.

Stanični nosači nose službenu kapu sa brojem izrađen od mesinga umjesto kokarde, a preko svog građanskog odijela nose plavi ogrtač (mantil) sa kožnim pojasom. Službenici koji ne nose službeno odijelo u službi nose ‘službenu traku’ (40 cm x 9 cm) zatvoreno plave boje. Na sredini trake nalazi se zlatno krilato kolo (9,5 cm). Izrađena je od tkanine svile, somota i čohe sve u zavisnosti od ranga službenika. Isto tako na traci se nose činovnički, odnosno službenički širiti, zlatni ili srebrni u zavisnosti od službe ili ranga. Izvršene su izmjene izgleda oznaka za činovnike i zvaničnike koje možete vidjeti u Tabeli 2.

Šesti period – Period Kraljevine Jugoslavije od 1929. do izbijanja Drugog svjetskog rata 1941. godine

Uzrokom atentata u Narodnoj skupštini 1928. godine, dana 6. januara 1929. godine, kralj Aleksandar donosi novi zakon o nazivu „Kraljevina Jugoslavija“ i podjeli države na nove banovine, ukida Narodnu skupštinu i uvodi diktaturu. Cjelokupnom željezničkom mrežom upravljat će državno preduzeće nazivom Generalna direkcija Jugoslovenskih državnih željeznica sa sjedištem u Beogradu, odnosno za BiH Željeznička direkcija u Sarajevu.  

Građenje željezničke mreže (1929-1941) – U ovom periodu biće izgrađene željezničke pruge i to: Trebinje – Bileća u dužini od 37,2 km (1931) i produženje Bileća – Nikšić (u nadležnosti sarajevske oblasne direkcije) u dužini od 71 km (1938); Raštelica – Bradina (rekonstrukcija pruge sa zupčanicom i izgradnja tri tunela od toga tunel „Ivan“ L=3.223 km) u dužini od oko 7,8 km (1931); Ustiprača – Foča u dužini od 42 km (1939); Modran – Bos. Mezgraja, uzani kolosijek u dužini od oko 12 km (1939). 

Tokom 1936 godine, otpočeli su radovi na izgradnji pruge normalnog kolosijeka od Bihaća prema Kninu. Radovi su trajali do početka drugog svjetskog rata i bilo je završeno preko 70% ove pruge, tako da je po završetku rata završen ostatak i svečano predata u saobraćaj  novembra 1948. godine.

Cjelokupna naslijeđena željeznička mreža u BiH, od 1918. do 1929. godine, u dužini od 1337 km te izgrađene pruge od 1929. do 1941. godine u dužini od 158 km (ukupno 1495 km), a temeljem ustavnog amandmana od 1929. do 1941. godine, odnosno Rješenjem Ministarstva saobraćaja od 29. oktobra 1929. godine, operativno će djelovati pod novim nazivom „Jugoslavenske Državne Železnice“, JDŽ- ЈДЖ, (njem. „Jugoslawische Staatsbahnen“.)

Uniforme, oznake i simboli  iz perioda 1929.-1941. godine

Poslije proglašenja novog naziva (29. oktobra 1929. godine) u Jugoslovenske Državne Že(lj)leznice (JDŽ-ЈДЖ), na osnovu Zakona o železnicama u javnom saobraćaju, 19. jula 1930. godine propisan je „Pravilnik o službenom odelu osoblja državnih saobraćajnih ustanova“. Ovaj pravilnik imat će manje izmjene 1938,-39. i 1940. godine.

Uvidom u doneseni pravilnik (I Deo – Opšte odredbe, član 1.), (…) „Propisuje se za sve službenike koji za vrijeme vršenja svoje dužnosti dolaze u dodir sa građanstvom moraju nositi u tom vremenu službeno odelo, odnosno propisane znake i to za: Saobraćajno – komercijalnu službu, Mašinsku (ložionička i radionička) službu, Građevinsku službu i Ekonomsko-magacinsku službu“.   

Službeno odijelo sastoji se od: Zimsko, ljetno, radničko i obuća. Zimsko odijelo sastoji se od: Bluze, pantalona, šinjela, kabanice, zimske kape i kape za mašinovođe. Ljetne odijelo čini: bluza, pantalone i kapa. Radničko odijelo: bluza (košulja) i pantalone od plavog platna ili od radnog ogrtača. Obuća se sastoji od: Cipele i čizme crne boje.

Što se tiče izgleda, kroja, oblika i boje svečane i službene uniforme, nije bilo većih izmjena. Bluze, pantalone, šinjel, zimske bunde i ljetno odijelo ostaju isti po donesenom Pravilniku iz 1927. godine. Novina se odnosi na zimske pantalone pod nazivom „Čakšire“ koje se mogu nositi umjesto ‘službenih’. Pantalone čakšire (Tur. – Pantolon Çakşire, pantalone od smeđeg samta s proširenjem u gornjem, a od koljena se sužavaju i pripajaju uz nogu, poput seljačkih, lovačkih ili oficirskih hlača, op. a.) nose se isključivo zimi uz filcane čizme do koljena.

Izmjene su donesene za službenu kapu koja je krojena u formi oficirske šapke bez žice (prije sa žicom) crne boje (prije plave boje) od materijala i kvaliteta kao i odijelo. Činovnici VI – IV grupe nose kapu na kome se preko sastavka gornjeg dijela ušiven zlatni ‘šujtaš’ 3 mm debljine (Mađ. – Šùjtāš, dugi, uski komad tkanine koji služi u razne svrhe; vrpca, traka i sl.) kojeg prije nije bilo.

Svi saobraćajni činovnici i otpravnici-prometnici za vrijeme vršenja službe nose kapu od ugasito crvene čohe istog oblika kao i obična kapa (prije propisano za šefove stanice i otpravnike vozova). Crvenu kapu dozvoljeno je nositi kao svečanu u datim prilikama. Kada napusti svoj rejon (kraj službe, odlazak kući i sl.) nosi dodijeljenu kapu crne boje. Za pomenute činovnike kapa ima podbradnik koji je od zlatne pletenice i pričvršćen sa obe strane zlatnim dugmadima sa reljefno izrađenim krilatim kolom.

Što se tiče zimske kape „Šajkača“ od plave čohe sa preklopcima i bez suncobrana, dozvoljeno je nositi istog kroja tj. kao ljetnu kapu izrađenu od crne kože sa sjajnim crnim suncobranom. Ovu kapu nose mašinsko osoblje i šoferi željezničkih drumskih vozila. Na vrhu oboda kape obavezno stoji simbol krilatog kola.

Službena kabanica, sa kapuljačom, sličnog je kroja kao i obični šinjel, samo što je većih dimenzija. Izrađena je od voštanog impregnisanog platna crne boje. Koristi se samo za jake kišne padavine i inventarski se duži samo u tom slučaju. 

Vezano za oznake i simbole propisane su nove izmjene. Šefovi željezničkih stanica nose starješinski znak, metalnu značku zlatne boje, na lijevoj strani gornjeg dijela uniforme. Na emajliranoj reljefnoj površini (plave boje) nalazi se dvostrano krilato kolo a povrh njega kraljevska kruna.

Što se tiče latica na ovratniku (u obliku romba zaobljenih ivica) na kome se postavlja jednostrano krilato kolo (metalno ili vezeno) dodijeljene su slijedeće boje: Za saobraćajnu službu zatvoreno plave boje, za mašinsku službu crne, za službu za održavanje pruge zatvoreno zelena, a za sve ostale službenike zatvoreno crvene boje. Ista boja se odnosi i na galone koji se prišivaju na donji dio rukava uniforme, dimenzija 8×5 cm, na kome su prišiveni činovi. Vrsta materijala za latice i galone su: Za činovnike svih grupa od kadife, za zvaničnike I i II kategorije od čohe i za sve ostale službenike od vune. 

Znaci ili činovi za činovnike su zlatne boje, za zvaničnike srebrne, a za služitelje od vunenog širita (vezene trake) sive boje. Vezena traka je 4 mm široka i 6 cm duga. Razmak između više trakica je 4 mm. (Vidi tabelu 3. ispod).

Svi službenici (bez obzira na vjeroispovijest)  državnih saobraćajnih ustanova i oni koji prvi put stupaju u službu polaže pred starješinom zakletvu. U tekstu zakletve između ostalog stoji: (…)„ Ja … … zaklinjem se svemogućim Bogom da ću vladajućem Kralju Petru II i otađbini veran biti…“, sa položenom desnom rukom na Bibliju. (…) „Službenici islamske vere položiti desnu ruku na srce i na kraju zakletve dodati reči: ‘Billah i Taala’ ili ‘Vallahi’ ili sve troje – Kuran nije potreban.“ 

Kao zaključak (1919-1941)

Željezničke uniforme (1919-1922) sadržavale su naslijeđene austrougarske odore, s kojih su jedino skinute habsburške dinastičke oznake dok nisu zamijenjene novim. Novim ustrojem o izgledu i boji željezničke uniforme i nošenje oznaka i simbola (1925) identičan je donesenom novom ustroju vezano za nošenje vojnih uniformi po srbijanskim propisima i njenoj tradiciji.

Prihvaćen je (Iz perioda A-U Monarhije, op. a.) i ostaje u upotrebi simbol jedno-dvostrano krilato kolo (sada nošen na ovratniku, kapi i dugmadima gornjeg dijela uniforme, op. a.) dok se umjesto velikih slova ‘FJ1’ ili grba A-U Monarhije nosi državna trobojna emajlirana kokarda sa dvoglavim bijelim orlom u sredini. Vezano za činove, novim ustrojem, nose se samo na rukavima uniforme u formi trakica dok je a vrijeme A-U Monarhije, pored vezenih trakica na rukavu, činovi u obliku rozeta nošeni su na samostojećem ovratniku.     

Sedmi period – Period u vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata od 1941. do 1945. godine

Početak Drugog svjetskog rata zatekao je Bosnu i Hercegovinu u teškom položaju. U toku aprilskog rata 1941. godine stvorena je Nezavisna država Hrvatska (NDH) koja je obuhvaćala i Bosnu i Hercegovinu. Maja mjeseca iste godine osniva se Ministarstvo prometa i javnih radova pa tako i željeznice postaju sastavni dio Ministarstva Hrvatskog domobranstva sa sjedištem u Zagrebu. Temeljnom odredbom ovog ministarstva osnovan je „Odjel za željeznički promet“ pod koji su spadala Ravnateljstva državnih željeznica u Zagrebu i Sarajevu.

Za ravnatelja Ravnateljstva Hrvatskih državnih željeznica u Sarajevu postavljen je Ante Vokić (1909-1945) vršeći dužnost do oktobra 1943. godine (zamijenio ga dr. Jozo Dumandžić, a 1944. za vršioca postavljen Petar Alavanić, op. a.) kada je postavljen za Ministra prometa. Ante Vokić je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije radio na željeznicama u Sarajevu od 1929. godine. Uhapšen je 1945. godine i streljan. Od tada (1941-1945) cjelokupna željeznička mreža, na prostoru BiH, nosi znak sopstvenosti „Hrvatske državne željeznice – HDŽ (Kroatische Staatsbahnen).

Građenje željezničke mreže (1941-1945) – U ovom periodu jedina izgradnja željezničke pruge odnosi se na gradnju produžetka pruge uzanog kolosijeka od stanice Gabela do mjesta Ploče (Ex – Luka Aleksandrovo, Kraljevina Jugoslavija, op. a.) u dužini od oko 21,8 km. Radovi su već prije otpočeli 1939. da bi zvanično bila puštena u saobraćaj 25.11.1942. godine pod novim nazivom „Luka Porto Tolero“. Ovo iz razloga jer se od posebnog vojnog značaja pruga Mostar – Gabela – Dubrovnik, odnosno Gabela – Luka Porto Tolero nalazila u talijanskom interesnom području.

Naime, za Hrvatske državne željeznice imali su presudan uticaj Njemački Reich i Kraljevina Italija. NDH je bila podijeljena njemačko-talijanskom crtom: Sombor-Glina-Jajce-Sarajevo-Višegrad (svi navedeni gradovi nalazili su se na njemačkom interesnom odnosno okupacijskom području). Željeznice južno od Sarajeva bile su pod nadzorom talijanskih vojnih vlasti.

Pod upravom Ravnateljstva Hrvatskih državnih željeznica u Sarajevu bile su sve do tada izgrađene pruge uzanog kolosijeka osim pruge: Sunja – Dobrljin – Banja Luka; Bos. Novi – Bihać  (normalni kolosijek); Vinkovci – Brčko; Slavonski Brod – Bos. Brod i Bosanska Rača – Bijeljina – Ugljevik koje su bile na području nadležnosti Ravnateljstva HDŽ u Zagrebu.         

Trasa od Bradine do Ploča (Ex – Porto Tolero), zbog niza diverzija NOV-a Jugoslavije, malo je korištena sve do kapitulacije Italije 1943. godine. Od tada (Sarajevo – Ploče) operativno preuzimaju Njemačke okupacione snage da bi prilikom povlačenja (1945) porušile mnoge mostove a pritom uništivši cjelokupnu željezničku infrastrukturu.

Godine 1942. odlukom Vrhovnog štaba NOV-a imenovan je Tehnički odsjek, odnosno saobraćajna sekcija za organizaciju tranzitnog i lokalnog saobraćaja na oslobođenom teritoriju BiH. Naime, veću toku 1941./42. godine, željeznice NOV-a i POV-a su u manjim prekidima koristili pruge: Foče – Miljevina, Drvar – Oštrelj – Srnetica, Srnetica – Bravsko – Mlinište i Bugojno – Donji Vakuf – Jajce. U to vrijeme (1943-1944) partizanske željeznice dobivaju i svoje službeno ime „Željeznice narodnooslobodilačke vojske“ – ŽNOV (Njem. Eisenbahnder nationalen Befreiungsarmee). Na lokomotivama i vagonima bile su ispisane oznake „ŽNOV“.

Na drugom zasjedanju AVNOJ-a (30.11.1943.) u Jajcu nastaje država kao zajednica pet naroda i šest republika, s prvobitnim imenom Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ).  Predsjedništvo AVNOJ-a  imenuje NKOJ (Narodni komitet oslobođenja Jugoslavije) kao privremeni organ vrhovne narodne vlasti. Pri ovom Komitetu nalazio se povjerenik za saobraćaj, koji je između ostaloga bio zadužen i za poslove željezničkoga saobraćaja. U isto vrijeme Predsjedništvo ZAVNOBiH-a imenuje odjel za željeznice i oblasnog povjerenika za željeznički saobraćaj za BiH.

Prvi povjerenik za saobraćaj (30. novembra 1943. godine), a ujedno i član Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije bio je general-lajtnant Sreten Žujović-Crni (1899−1976).

Početkom 1945. godine povjerenik saobraćaja u Beogradu donio je propis pod nazivom „Ustrojstvo oblasnih željezničkih direkcija“. Temeljem Ustrojstva, oblasne direkcije dobivale su upute od Glavne uprave saobraćaja državnih željeznica, odnosno od Povjereništva saobraćaja NKOJ-a koji je neposredno upravljao svim državnim željeznicama. Sve do tada kolokvijalno se pisalo i izgovaralo „Narodne željeznice“.

Marta mjeseca 1945. godine, raspušta se NKOJ i umjesto njega osniva se Privremena narodna vlada Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Od tada počelo je raditi Ministarstvo saobraćaja, koje je preuzelo poslove dotadašnjega Povjereništva za saobraćaj. Poslove dotašnjeg Povjereništva za saobraćaj za ministra određen je Todor Vujasinović Toša (Tešanj 1904. – Beograd 1988.).

Uniforme, oznake i simboli  iz perioda 1941.-1945. godine

a.) Period pod upravom ‘NDH’

Početkom rata, 1941. godine, sada u ‘novoj’ državi (tzv. NDH, op. a.), stare jugoslovenske željezničke uniforme sa simbolom krilatog kola (bez kokarde na kapi), zadržane su za početak kao znak pripadnosti profesije. Uz ogromnu želju, tokom ovog istraživanja, nije se mogla pronaći bilo kakva zakonska odredba ili naredba koja govori o željezničkom ustrojstvu. Kolokvijalno, svi dosadašnji željeznički propisi, koji su važili u Kraljevini Jugoslaviji, ukoliko nisu protivni ustrojstvu Države Hrvatske, ostaju na snazi, dok se ne promijene.

Ovakav pristup je razumljiv jer bi se nagle izmjene, o izgledu i bojama uniforme, za Ravnateljstvo HDŽ-a pokazale preskupim. Temeljem zakonske odredbe o državnom grbu i državnoj zastavi NDH, Ravnateljstvo HDŽ-a donosi odluku o izradi jedinstvene oznake koja će se nositi na vijencu službene kape i  na reverima gornjeg dijela uniforme.

Izgled oznake je da u sredini dominira točak sa široko ispruženim krilima (po uzoru na njemačko poimanje historije-let u budućnost, op. a.) koja su svezana sa tropletnom viticom (Troplet je najstariji simbol koji izražava crkveni i narodni identitet hrvatskoga naroda, op. a.). Na vrhu točka stoji Hrvatski grb, a na grbu veliko slovo ‘U’ koje je uokvireno u obliku zvjezdolike tropletne vitice. Na točku sa jednim krilom, također dominira veliko slovo ‘U’ i ove oznake rađene su od pozlaćenog ili srebrnog metala, u zavisnosti ranga službenika.

Tokom 1941. godine formirani su zapovjedništvo Željezničke ustaške vojnice. Sjedište Zapovjedništva Željezničke ustaške vojnice bilo je u Zagrebu i Sarajevu.

Ustaška vojnica bila je vojni ogranak nastala kao ustaška stranačka vojska (paravojne postrojbe) koja nije bila podvrgnuta regularnoj vojnoj disciplini. Svrha i zadaća Vojnice bila je osigurati nastavak ustaške borbe i njezinih tekovina te garantovati sigurnost naroda i sudjelovati u obrani Nezavisne Države Hrvatske. Na reverima uniforme nosili su četvero ili peterokutnu laticu crvene boje na kome stoji metalni znak ‘U’ s bombom zajedno sa metalnim znakom željezničkog kotača sa jednim krilom.

b.) Period pod upravom ŽNOV-a na slobodnom teritoriju BiH

Izgled uniforme, oznake i simbola nošeni su kako je to propisano za vrijeme vlasti ‘NDH’. Na oslobođenom teritoriju pod vojnom vlašću NOV-a i POJ-a ostaje naslijeđena uniforma i simbol krilatog kola na gornjem dijelu kape, s tim da umjesto metalne oznake na vijencu službene kape – krilato kolo sa grbom i velikim slovom ‘U’, nosi crvena zvijezda petokraka, bez srpa i čekića. Pretežno su rađene od tkanine crvenog filca ili čohe ili su bile metalnog oblika. Isto tako na reveru kaputa skinut je krilati točak sa fokusom slova ‘U’.

U datim situacijama pri gubljenju teritorija pod željezničkom mrežom, skidala se petokraka i vraćala stara državna oznaka, a u slučaju veće opasnosti (hapšenje, streljanje i sl.), mnogi željeznički službenici sa kompletnom uniformom priključivali bi se partizanskim jedinicama.

Kao zaključak (1941-1945)

U ovom periodu naslijeđena službena uniforma je iz perioda Kraljevine Jugoslavije, pandam tradicionalnoj uniformi vojske Srbije. Kako se mijenjala u vrijeme vladavine ‘NDH’ teško je odgovoriti. Naime, u Arhivu BiH postoji Fond JDŽ/HDŽ 1941.-1945. godine koja do danas nije izvršena katalogizacija tako da pomenuti fond još nije javan. Jedini izvor može poslužit pregledom sačuvanih fotografija iz tog perioda.

Ono što imamo jeste da je općeprihvaćen univerzalni željeznički simbol „Krilati točak“. Kod državnih službenika HDŽ-a dvostranom krilatom točku dodan je državni grb sa velikim slovom ‘U’, odnosno na reveru preko jednostranog krilatog točka-slovo ‘U’. Kod željezničara ŽNOV-a nošen je ‘originalan’ bez dodatnih aplikacija.

Osmi period – Period u vrijeme FNRJ od 1945. do 1953. godine

Ustavotvorna skupština, 29. novembra 1945. godine u Beogradu, donosi Deklaraciju o proglašenju Federativne narodne republike Jugoslavije (FNRJ). Temeljem Ustava FNRJ iz 1946. godine i Ustava Narodne Republike Bosne i Hercegovine (NR BiH – prije nosila naziv Federalna Država Bosna i Hercegovina 1945.-1946, a od 1946. do 1953. NR BiH op. a.) sredstva željezničkog saobraćaja proglašena su opštenarodnim imovinom.

Maja mjeseca 1945. godine, Ministarstvo saobraćaja donosi novu organizaciju za upravljanjem Jugoslovenskih željeznica. Formirana je Glavna uprava željeznica sa sjedištem u Beogradu, a u vezi istoga formira se Željeznička Uprava u Sarajevu. Temeljem Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća od 5. novembra 1946. godine nacionaliziraju se i prelaze u državno vlasništvo sva javna i privatna privredna poduzeća od opštedržavnog i republičkog značaja. Navedeni Zakon precizirao je da se nacionalizacija odnosi i na industriju željezničko-saobraćajnog materijala i transport koji se odnosi na uređaje, stovarišta, uredi, transportni uređaji, ogranci i konfiskacijska imovina koja je pripadala privatnim osobama i preduzećima. Umjesto imena „Narodna željeznica“, Uredbom Vlade FNRJ od 22. aprila 1947. godine osnivaju se (novi-stari naziv) u „Jugoslovenske državne željeznice“ (ЈDŽ – ЈДЖ). Temeljem navedene Uredbe, dotadašnja Željeznička Uprava Sarajevo preimenovana je u „Glavna direkcija eksploatacije željeznica Sarajevo“.

Nakon završetka rata Bosna i Hercegovina kreće sa obnovom i izgradnjom razorene zemlje, grade se nove željezničke pruge, ceste, tvornice i hidroelektrane. Željeznička uprava u Sarajevu proglašava za glavnu prugu (prva grupa) Bosanski Brod – Sarajevo – Dubrovnik dok sporedne pruge bile su sve ‘ostale’ pruge. Vezano za opšti privredni plan (obnova – petogodišnji plan, op. a.) počinje izgradnja novih pruga, odnosno izbacivanje uzanog kolosijeka u zamjenu za normalne kolosijek širine od 1435 mm.

Građenje željezničke mreže (1945-1952):

Hronološki pregled izgrađenih pruga (širina kolosijeka, dužina trase i godina predaje u saobraćaj) su:

Bugojno – Gornji Vakuf, uzani kolosijek, dužine od 18.4 km, 1945; Omladinska pruga Brčko – Banovići, normalni kolosijek u dužini od oko 90 km, 1946; Omladinska pruga Šamac – Sarajevo, normalni kolosijek u dužini od oko 242 km, 1947; Omladinska pruga (šumska) Bila Nova – Trenica, uzani kolosijek u dužini od 7,7 km, 1947; Na trasi Brko – Banovići, industrijski normalni kolosijek u dužini od 9,5 km, 1947; Bihać – Knin, normalni kolosijek u dužini od oko 112 km, 1948; Brezićani – Rudnik Ljubija, normalni kolosijek u dužini od oko 16 km, 1948; Nova Kreka – Tuzla, normalni kolosijek u dužini od 4,5 km, 1948; Bijeljina – Bosanska Rača, normalni kolosijek u dužini od oko 19 km, 1950; Doboj – Tuzla, normalni kolosijek u dužini od oko 60 km, 1951; Sarajevo Novo – Sarajevo (Stara željeznička stanica – Nova željeznička stanica), uzani kolosijek u dužini od oko 1,5 km, 1951; Modriča – Gradačac u dužini od oko 18,5 km, 1951;

Uniforme, oznake i simboli  iz perioda 1945.-1952. godine

U ovom periodu donesena su tri Pravilnika o službenom odijelu, 1946, 1947. i 1948. godine. Zbog opsežnog materijala pokušat ćemo u što kraćim crtama navesti najosnovnije.

a.) Uredba – Iz člana 282. „Službeni glasnik“ Ministarstva saobraćaja, br. 18, od 26. septembra 1946. godine, donosi upute da se naslijeđena službena uniforma (1935) može i dalje koristiti do donošenja novog pravilnika. Ovo iz razloga što je na željeznici bilo oko 250 hiljada uposlenih i iziskivao bi ogroman trošak za državu. Crvena petokraka zvijezda (Službena oznaka ‘Narodne željeznice’.)  koja se nosila na službenoj kapi, zamjenjuje se novom oznakom.

Nova oznaka rađena je u formi ‘kokarde’ (Sličnog oblika iz stare Jugoslavije, op. a.) s tim što je za osnov jugoslovenska trobojka (plavo-bijela-crvena), a u sredini (Umjesto bijelog orla) crvena petokraka bez srpa i čekića. Na kapi, više kokarde, nalazi se krilato kolo, veličine 5,5 cm. Stare oznake – činovi na rukavima te obojeni galoni za označavanje kategorije ili grupe, mogli su se nositi dok se ne propiše nova uredba.

b.) Uredba – „Službeni glasnik“ Ministarstva saobraćaja od 15. novembra 1947. godine, donosi uredbu da su kroj i boja uniforme ostaju isti (Tkanina vunena – plava čoha, op. a.). Jedina razlika je u izgledu ljetne kape (Ostaje sive boje) tj. podbradnik i suncobran kape (Prije crne lakovane kože) su od kože sivomaslinaste boje. Dotadašnja službena željeznička oznaka (Kokarda, iz 1946. god.) stavlja se van snage i donosi nova uredba o novom izgledu.

Novi izgled sastojao se od: Dvostrano krilato kolo (Sa pet peraja) sa crvenom petokrakom na vrhu, okružena lovorovim granama. Ispod točka nalazi se mala jugoslovenska trobojka u boji (plavo-bijela-crvena). Nova oznaka nosi se na vijencu kape (Krilato kolo, sprijeda, na obodu kape se skida) i izrađena je u metalnom obliku ‘zlatne’ boje ili vezena ‘zlatnim’ srmom. Za rukovodioce prve vrste i službenike, obilježeni su epoletama oivičena zlatnim šujtašom, odnosno uzdužnim i poprečnim širitom širine od 20 mm.

c.) Pravilnik o službenom odelu za službenike JDŽ, Ministarstvo saobraćaja, MS br. 1211/48, Beograd, 25. marta 1948. godine.

Uvidom u sadržaj Pravilnika, donosimo najosnovnije podatke. Službeno odijelo je zimsko i ljetne i snabdjeveno je znacima koji obilježavaju službu, položaj i zvanje. Znaci za obilježavanje su: Latice i podloge u boji, za obilježavanje vrstu službe, a širiti, epolete, naramenice, amblemi i specijalne oznake za obilježavanje položaja i zvanje službenika. Službeno odijelo i znaci daju se besplatno dok obuću, košulju, rukavice i ostale dijelove službene uniforme nabavljaju se o svom trošku.

U pogledu nošenja službenog odijela važe i za ženske službenike s tom razlikom, što će umjesto kape nositi ‘bere‘ (Bere – fr. Beret, plitka i okrugla francuska kapa), a umjesto pantalona suknju ili suknju pantalone (fakultativno). Službeno odijelo sastoji se iz kape, sakoa, bluze, prsluka, pantalona, šinjela i gležnjaka, krojeno od tkanine kamgarna i daju se službenicima koji nose epolete-širite, odnosno od čohe, za niže službenike, u zatvoreno plavoj boji. Ljetne odijelo je od sivog ili bijelog platna, kroja i oblika kao i zimsko. Službenici koji su izloženi vremenskim nepogodama izdaju se uz revers: Bunda, opaklija, kabanica, kratka bunda od sukna, rukavice i dr. koja su inventarskog karaktera. Kroj, način zakopčavanja i broj dugmadi, za gornji dio uniforme (Zakopčano do vrata, na kraju pomoću metalne kvačice, op. a.) ostaje isti kao kod naslijeđene s tim što se pravougaoni poklopci na džepovima zakopčavaju jednim dugmetom. Pantalone su ravne, običnog kroja i nepodvrnutih nogavica osim za službenika koji nosi otvorenu bluzu-nogavice su podvrnute. Sva dugmad za zakopčavanje su metalna na kojima je reljefno otisnut krilati točak. Dugmadi žute boje nose službenici koji su od položaja i zvanja označeni zlatnim širitima i epoletama, a za ostala zvanja srebrne boje. Košulje za službenike sa otvorenim bluzama (Bluza sa četiri dugmadi, op. a.) su sive boje sa obaveznim nošenjem kravate od plave boje. Rukavice su kožne ili končane sive boje.                    

Oznake – boje i oblici kod Ministarstva saobraćaja i željeznice. Latice su u vidu romba sa stranama od 30 mm i nose se na reverima okovratnika zatvorene bluze i šinjela. Službenici Ministarstva, Generalne i Glavnih direkcija, nose latice višnjeve boje. Službenici Prve vrste nose latice zlatne boje oivičene vrpcom boje službe od 2 mm. Službenici Druge vrste, latice su u boji službe oivičene zlatnom vrpcom. Svi ostali službenici nose latice boje službe bez obilježavanje ivica.                                                        

Boja latice po službama su: Za saobraćajnu službu – zatvoreno crvena; Služba vuče – zatvoreno plava; Služba održavanja i građenja – zatvoreno zelena boja; Radionička služba – crne boje; Služba veze – otvoreno plave boje i sve ostale službe – višnjeva boja.

Širiti su zlatne boje i nose se na prednjoj strani donjeg dijela rukava na podlozi boje odijela. Predviđeni su za službenike od Generalne – Glavne (Oblasne) direkcije do šefa preduzeća, odnosno šefa radne jedinice. Kroja i oblika su slični iz Uredbe iz 1935. godine (Tabela 2.). Uredbom je propisano da službenu uniformu za vrijeme službe nose počev od Generalnog direktora, direktora Zavoda za projektovanje i eksploatacije, zatim svi načelnici odjeljenja, glavni dispečeri do šefova plana za investicije, računovodstvo, knjigovodstvo, kadrova, statistike, školstva, šefova preduzeća i šefova željezničkih stanica.                                                                                                                     

Epolete (Na ramenima) za obilježavanje zvanja su boje službe, dužine od 132 a širina 45 mm, oivičene zlatnim šujtašom od 3 mm. Prema zvanjima na epolete se stavljaju uzdužni širiti od 20 i 16 mm i poprečni 20 i 8 mm kao i željeznički dvostrani krilati točak. Oznaku krilatog točka npr. tri komada, dva i jedan nose službenici u zavisnosti od položaja (Od savjetnika, inženjera, ekonomista do tehničara, op. a.).

Naramenice (Za saobraćajno-transportne službenike od I do V klase) služe za obilježavanje zvanja. Od istog su materijala kao odijelo, dužine 13 cm, širine 4 cm, oivičene srebrenim šujtašom od 3 mm.  Donji dio prišiven je za gornji dio rukava, a gornji se zakopčava sa malim dugmetom. Na naramenicama nosi se krilati točak (25×7 mm), metalno žute boje. Učenici trogodišnje željezničke škole nose širite srebrne boje iznad koje stoji srebreni krilati točak (5,5 cm). Širiti se nose na lijevom rukavu iznad lakta, a oblika su obrnutog latinskog slova ‘V’. Na glavi mogu nositi i kapu zvanu „titovka“ koja je boje odijela sa odnosnim amblemom.          

Deveti period – Period u vrijeme FNRJ/SFRJ od 1953. do 1992. godine

Razdoblje formalnog federalizma i stvarnog centralizma u FNRJ dolazi kraj. Istraživanje počinjemo sa razvojem političkog sistema Jugoslavije od poslijeratnog perioda tj. razdoblje narodne demokratije od 1946. do 1953. godine i razdoblje socijalističke demokratije  od 1953. do 1966, zatim nastavak do/od 1979. pa sve do 1992. godine.

Ukazom o osnivanju Ministarstva željeznica i Ministarstva saobraćaja Vlade FNRJ, iz dotadašnjeg Ministarstva saobraćaja Vlade FNRJ (Jugoslovenske – Narodne željeznice 1946.-1948.), Prezidijum Narodne skupštine FNRJ osniva 11.novembra 1948. dva ministarstva: Ministarstvo željeznica i Ministarstvo saobraćaja. Ministarstvo željeznica Vlade FNRJ sa sjedištem u Beogradu preuzelo je poslove željezničkog saobraćaja iz nadležnosti dotadašnjeg Ministarstva saobraćaja Vlade FNRJ (Službeni list FNRJ – 108/1948), a činile su ga: Generalna direkcija željeznica (upravljala je trustom JDŽ-a), a pod njezinim vodstvom sedam Glavnih direkcija željezničkih preduzeća koja su bili temeljne jedinice JDŽ-a.

Ministarstvo željeznica se ukida Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ o reorganizaciji Vlade FNRJ i prestaje s radom 6. aprila 1951. te ulazi u sastav Ministarstva saobraćaja i pošta ( Sl. list. FNRJ 18/1951). Glavne direkcije (po republikama) djelovale su od 1947. do 1950. Reorganizacijom uprave 1950, zamjenjuju ih generalne direkcije, koje djeluju do 1951., kad se njihovim ukidanjem ponovno osnivaju glavne direkcije (1951–1952).

Društveno-političke promjene desit će se u periodu 1950.–1952, odnosno konstituirano je novo društveno uređenje, a koje će se definitivno uobličiti raznim političkim i zakonskim mjerama idućih godina.U suštini, nova organizacija željeznica imala je u osnovi za cilj dalju decentralizaciju u rukovođenju željeznicama, putem sve jačeg osamostaljenja nižih organizacijskih jedinica kao i primjenu principa radničkog upravljanja na željeznici.

Reformiranjem željezničke uprave 1952. godine, mijenja se naziv u “Jugoslavenske željeznice”. Uvođenjem samoupravljanja, došlo je do decentralizacije željeznice. “Zajednica jugoslavenskih željeznica” (ZJŽ) sastojala se od Glavne uprave sa sjedištem u Beogradu, i 5 željezničkih transportnih preduzeća (ŽTP): u Beogradu, Titogradu (današnja Podgorica), Zagrebu, Sarajevu, Skoplju i Ljubljani. Ovom reformom svaki ŽTP dobija više samostalnosti u radu i organizovanju, a Glavna direkcija JŽ-a koordinira sa svim.

Januara 1953. donesen je Ustavni zakon o osnovama društvenog i političkog uređenja FNRJ (Službeni list Federativne Narodne Republike Jugoslavije – Beograd: Sl. list 3/1953), da bi se u narednim mjesecima u skladu sa saveznim, donijeli i republički zakoni. Temeljem donesenog zakona (unošenje prijedloga teksta pri reformi željezničke uprave iz 1952. godine, op. a.) i formalno stupa na snagu službeni naziv (umjesto JDŽ- JДЖ) u “Jugoslavenske željeznice” (JŽ- JЖ).

Narodna skupština FNRJ donijela je 27.maja 1950. godine „Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva“ (Službeni list br. 43/50) popularno nazvan “Zakon o predaji tvornica na upravljanje radnicima”, odnosno “Zakon o radničkom samoupravljanju”. Temeljem donesenog Osnovnog zakona te „Zakona o osnivanju preduzeća i radnji“ (1953) zatim „Zakona o organizaciji, poslovanju i upravljanju Jugoslovenskim željeznicama“ i Odlukom Izvršnog vijeća NR BiH o raspisivanju izbora za radničke savjete (broj 105/54 od 14. maja 1954.) u Sarajevu, 28. juna 1954. godine, izvršen je prvi izbor za članove Radničkog savjeta ŽTP-a Sarajevo. Predaja na upravljanje izvršena je danom 6. jula 1954. godine.

Zakonskim promjenama u periodu 1960–65. (Ustavom iz 1963. godine, mijenja se naziv umjesto FNRJ u SFRJ, odnosno Republičkim Ustavom iz 1963. umjesto naziva federativne jedinice „Narodna Republika Bosna i Hercegovina“ u „Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina“) ukinute su dotadašnje direkcije i Generalna direkcija JŽ-a, te su od 1966. njihove poslove obavljale Željeznička transportna poduzeća (ŽTP) Zagreb, Sarajevo, Beograd, Titograd (Podgorica), Skoplje i Združeno Željezničko transportno poduzeće Ljubljana, okupljena u Zajednicu JŽ (od 1978. krovno željezničko tijelo, op. a.).

Svi ŽTP-i organizaciono su se ujedinili sa nizom privrednih subjekata na svom području vezanih uz održavanje i eksploataciju željezničkog sistema. Prema Zakonu o udruženome radu (1979) svi ŽTP-i reorganizirani su u „SOUR-ŽTP“ (osnovna jedinica OOUR, složeniji oblik udruživanja ROUR  i krovni SOUR, op. a.) da bi od 1988. dotadašnji SOUR-i postali u formi jedinstvene radne organizacije, a od januara 1990. ponovno se preimenuju u ŽTP – Željezničko transportno poduzeće. Takva organizacija ostaje do raspada države poslije koje svaka republika (sada država) ima svoje željezničko preduzeće.

Građenje željezničke mreže (1953-1992): Uz pomoć državnog zajma i izvršioca radova kao što su Frontovske brigade, Savezne-Omladinske radne akcije i mnogih privrednih subjekata izgrađena je slijedeća željeznička mreža: Banja Luka – Doboj, normalni kolosijek u dužini od oko 94 km, 1953. godine; Podlugovi – Vareš (Droškovac), normalni kolosijek u dužini od oko 24 km, 1953; Konjic – Jablanica, uzani kolosijek u dužini od oko 22 km ( Čelebići – Ribići – Ostrožac, HE Jablanica) 1954; Foča – Miljevina (Rudnik), uzani kolosijek u dužini oko 14 km, 1962; Sarajevo – Ploče, normalni kolosijek u dužini od 194,6 km, 1966; Omarska – Tomašica, normalni kolosijek u dužini od oko 12,5 km, 1968; Zenica – Doboj, normalni (dupli) kolosijek u dužini od 95 km, 1978; Tuzla – Zvornik, normalni kolosijek u dužini od 45,3 km, 1991. godine, što čini ukupno od oko 500 km.

Elektrifikacija željezničke mreže u BiH, hronološki: Sarajevo – Ploče 1969; Sarajevo – Vrpolje 1971; Doboj – Banja Luka (1978) – Bosanski Novi 1980; Bosanski Novi – Bihać 1985; Bihać –  (Martin Brod) Knin 1987. godine.

Uniforme, oznake i simboli  iz perioda 1953.-1992. godine

a.) Generalna direkcija Jugoslovenskih že(lj)leznica propisuje: „Pravilnik o službenom odelu željezničkih transportnih preduzeća“ Broj 120/55, objavljeno u „Službenom glasniku GDJŽ“ br. 5 od 6. juna 1955. godine. U potpisu, Blagoje Gotovac, generalni direktor JŽ i Mesud Mehmedagić, predsjednik UO GDJŽ.

Dosadašnji Pravilnik (1948) o službenom odijelu odnosio se na sve osoblje JŽ-a tj. kako na osoblje eksploatacije željeznica u užem smislu, koje sada pripada ŽTP-u, tako i na osoblje Generalne direkcije, direkcije JŽ-a i preduzeća za održavanje pruga. Novi pravilnik (1955) odnosi se samo na osoblje željezničkih transportnih preduzeća (ŽTP).

Službeno odijelo se sastoji od kape, bluze, pantalona i šinjela. Zimsko odijelo je od vunene tkanine zagasito-plave boje od kamgarna ili čohe, a ljetne odijelo od tkanine ‘paname‘ ili kepera sive boje.

Kapa je od kamgarna ili čohe sa nategnutim gornjim dijelom, zatim bortnom (vijenac kape) širine 4 cm i suncobranom obloženim sjajnom kožom crne boje. Na prednjem dijelu bortne (vijenca) pričvršćen je željeznička oznaka-amblem (Donesen Uredbom iz 1948. godine.). Podbradnik je izrađen od zlatnog gajtana ispletenog od tri struka prečnika 10 mm i pričvršćen je sa dva pozlaćena dugmeta sa reljefom krilatog točka koje nosi osoblje više stručne i srednje spreme, a podbradnik od crne kože i pričvršćen je dugmadima srebrne boje za svo ostalo osoblje. Ljetna kapa je istog oblika kao i zimska i izrađena je od tkanine sive boje. Podbradnik i suncobran je sive ili bijele boje. Službenik tokom službe na radnom mjestu otpravnika vozova nosi crvenu kapu (Gornji dio kape od crvene čohe ili kamgarna, op, a.).

Bluza zimska je od kamgarna ili čohe zagasito plave boje. Zakopčava se sa 6 koščanih dugmadi i udešeni za zakopčavanje ispod bluze, tako da se ne vide. Okovratnik je ‘povrnut’ i zakopčava se metalnom kopčom. Na bluzi se nalaze četiri džepa (U visini prsa dva džepa) sa faltom spolja i preklopcima koji se zakopčavaju dugmetom boje zlata ili srebra na kojima je otisnut reljef krilatog točka. Ljetna bluza je oblika i kroja kao zimska i rađena je od tkanine ‘paname‘ ili kepera sive boje.

Pantalone zimske su običnog kroja i nepodvrnutih nogavica (Bez manđete) i od istog su materijala kao zimska bluza. Zimska suknja i suknja pantalone za žensko osoblje su od iste tkanine kao bluza. Dužina suknje i suknje pantalona je do iznad polovine listova na nozi. Na donjem dijelu suknje, naprijed i pozadi, ima po dvije falte u susret. Ljetne pantalone su od istog materijala kao ljetna bluza, a mogu se nositi i od kamgarna plave boje.

Šinjel je krojen od materijala čohe u zagasito plavoj boji. Okovratnik je povrnut i nisko položen. Na prsima, sa obe strane, ima po jedan red od po 5 metalnih dugmadi zlatne ili srebrne boje (U prečniku od 24 mm) sa otisnutim reljefom krilatog točka. Na rukavima je narukavlje od istog materijala širine od 150 mm. Sa strane ima dva džepa sa poklopcima. Pozadi šinjela nalazi se spona širine oko 80 mm koja se zakopčava sa po jednim metalnim dugmetom.

Latice su forme romba sa stranama od 30 mm i nose se na reverima (okovratniku) bluze i šinjela. Boja latice je jedinstvena za sve službe u sastavu željezničkog transportnog preduzeća i to zatvoreno-crvena. Na ovaj način istaknuto je jedinstvo svih službi u ŽTP-u i time ukinute makar i simbolične razlike između tih službi.

Širiti koji obilježavaju zvanja vrši se na drugačiji način posljedicom novog sistema plata na željeznici. Naime, ukinuti su platni razredi (Prelazak na plaćanje osoblja po tarifnim pravilnicima ŽTP-a) te prema tome automatski su ukinute i oznake. Obilježavanje širitima vezano je samo za zvanje-zanimanje.

b.) Pravilnik o službenom odijelu, o oznakama i službenoj legitimaciji, „Službeni glasnik Zajednice JŽ“ broj 4/68, odnosno Radnički savjet ŽTP-a Sarajevo, na svojoj VI sjednici održanoj 2. oktobra 1968. godine, donio je:  „Pravilnik o službenom odijelu radnika ŽTP u Sarajevu“, ŽTP broj: 4134/68.  Opšte odredbe: Službeno odijelo je zimsko i ljetno. Zimsko odijelo (od kamgarna tamnoplave boje) sastoji se od kape, bluze, pantalona – za žene od suknje, mantila i zimskog kaputa. Ljetno odijelo (od pamučno-sintetičke tkanine svijetlo plave boje) sastoji se od kape, bluze i pantalona – za žene od suknje. U toku ljetnih mjeseci službenik na dužnosti nosi košulju golubije boje umjesto bluze – žene bluzu iste boje. Zimski kaput se izrađuje od teške čohe, a mantil od gabardena  – tamnoplave boje. Otpravnik vozova za vrijeme službe nosi crvenu kapu.

Uz službeno zimsko odijelo službenik – muškarac nosi košulju bijele boje, kravatu tamnoplave boje i cipele crne boje dok službenik – žena nosi bijelu bluzu sa dugim rukavima, a umjesto kravate nosi vrpcu (Širine 15 cm) koja se u vidu mašne vezuje s prednje strane ispod okovratnika i cipele crne boje. Uz zimsko odijelo može se nositi šal tamnoplave boje.

Na službenoj kapi nosi se nova oznaka (Odbacuje se oznaka koja je donesena Uredbom iz 1948. godine). Nova oznaka je crveni krug preko njega stoje tri crvene šire crte (poredane od veće prema manjoj, prema dole – simbol krila) sve oivičeno koncem u zlatnoj boji. U sredini kruga (na površini crta-krila) stoje dva velika latinična slova ‘JŽ’ u crnoj boji.

Šef stanice i njegov pomoćnik dužan je (Kada ispraća i dočekuje putničke vozove) uz službeno odijelo nositi rukavice sive boje. Isto se odnosi i za otpravnika vozova, revizora voznih isprava i konduktera, za vrijeme obavljanje službe. Službeno odijelo daje se službenicima koji su neposredni učesnici u saobraćaju. Ostale službe nose zaštitnu odjeću uz obavezno nošenje službene kape sa oznakom.

Međutim, donesene su izmjene sa dopunama Pravilnika (ŽTP broj: 9003/68, Sarajevo 28. januara 1969. godine) u kojima stoji da službena kravata se ne nosi uz bijelu košulju, odnosno mašna za žene, tako da je košulja (Za žene bluza) otkopčana jednim dugmetom ispod vrata. Izmjene se odnose za službe koje duže službeno odijelo, a to su: radnici u saobraćajno-transportnoj službi, u službi vuče, u službi za održavanje pruge i službi elektrotehničkih postrojenja i veza.

Iz gore iznesenih podataka sa sigurnošću možemo konstatovati da je ovim Pravilnikom (1968) prestaje važiti nošenje latica sa krilatim točkom na reveru kaputa i šinjela, odnosno galona na rukavima sa širitima. Važno je istaći da su podaci uzeti iz Pravilnika koje je donio Radnički savjet ŽTP-a Sarajevo od 2. oktobra 1968. godine u kojem nedostaju slike-crteži. Također, nije izvršen uvid u Pravilnik koji je donesen ispred Zajednice JŽ u Beogradu za koji je trebalo otputovati u arhiv u Beograd.

c.) Na osnovu člana 33. Pravilnika o službenom odijelu i oznakama na JŽ (Službeni glasnik ZJŽ broj: 4/80) i člana 11. Samoupravnog sporazuma o udruživanju u Poslovnu zajednicu željezničkog saobraćaja Sarajevo, Savjet Poslovne zajednice na svojoj VII sjednici održanoj 24. decembra 1981. godine donio je:

„Pravilnik o službenom odijelu i oznakama radnika OOUR-a željezničkog saobraćaja udruženih u Poslovnu zajednicu za željeznički saobraćaj Sarajevo“.

Ovim Pravilnikom doneseni su jedinstveni kriterijumi za određivanje poslova i radnih mjesta na kojima su radnici u organizaciji željezničkog saobraćaja obavezni da za vrijeme vršenja službe nose službeno odijelo i oznake. To se odnosi na poslove neposrednog vršenja željezničkog saobraćaja, kontrole i nadzora nad vršenjem željezničkog saobraćaja, pregled i kontrola voznih isprava i neposredni kontakt sa putnicima i drugim korisnicima željezničkih prevoznih usluga.

Službeno odijelo sastoji se od slijedećih dijelova: Za radnika muškarca – kapa, bluza, košulja dugih rukava, košulja kratkih rukava, kravata, pantalone, zimski kaput, kišni mantil i šal uz objašnjenje da radnik vozovođa i kondukter umjesto zimskog kaputa dodjeljuje im se dolamica. Za radnika ženu – kapa, bluza, suknja, košulja dugih rukava, košulja kratkih rukava, kravata ili pantljika (vrpca), zimski štofani mantil i kišni mantil. Rukavice bijele boje nose se u svečanim prilikama i kod saobraćaja specijalnih vozova.

Kapa, bluza, pantalone i suknja izrađuju se od kamgarn tkanine tamnoplave (teget) boje, zatim zimski kaput od teške čoje (čohe) ili velura tamnoplave boje, štofani mantil od gabardena tamnoplave boje dok šal, kravata i pantljika su od odgovarajućeg materijala tamnoplave boje. Košulja (dugi i kratki rukav) izrađuju se od pamučnog platna ili mješavinskog sastava svijetloplave boje.

Za vrijeme vršenja službe otpravnik vozova nosi crvenu kapu (gornji dio crvene boje dok je vijenac kape crne boje) i saobraćajno-transportni otpremnik kapu plave boje sa crvenom trakom preko vijenca kape. Za svakog radnika za koga je propisana obaveza nošenja službenog odijela, mora za vrijeme rada biti obrijan i pristojno podšišan, odnosno radnik koji ne brije brkove moraju biti njegovani (štucovani) i bradu održavati kratko podšišanu.

Na kapi, bluzi, zimskom kaputu, štofanom mantili, dolamici i ljetnoj službenoj košulji nosi se željeznička službena oznaka. Oblik i boja službenih oznaka, propisana je Odlukom Skupštine Zajednice Jugoslovenskih željeznica (Službeni glasnik ZJŽ broj: 4/80).

Željeznička oznaka (željeznički amblem) sastoji se od: Vijenac na crnoj podlozi je okruglog oblika (36 mm) koji u vrhu spaja petokraku zvijezdu crvene boje. U centru oznake nalazi se stilizovano obrađen točak sa gibnjevima (krilcima) čija je širina na krajevima 50 mm, sa visinom od 11 mm. Krilca sa svake strane imaju po pet peraja, koja su stepenasto obrađena u boji zlata. U donjem dijelu oznake nalazi se dva latinična velika slova ‘JŽ’ crvene boje.

Vjerovatno da gore opisana nova oznaka dolazi sa snažnim uticajem na političko mišljenje da nije u redu da zvijezda nedostaje (misli se na staru oznaku iz 1968. godine, op. a.) tako da su se dizajneri vratili u proljeće 1948. godine, koji je grafički ažuriran i dodana kratica ‘JŽ’.

Oblik i kroj službene kape je ostao sličan starom obliku s tim što je podbradnik za sve službe od dvostruko savijenog gajtana, prečnika 5 mm, u pletenici zlatne boje i pričvršćuje se sa dva metalna dugmeta (10 mm) boje zlata sa reljefnom ivicom. Bluza je otvorene forme (radi isticanja košulje i kravate) i kopča se sa tri metalna dugmeta (20 mm) boje zlata sa reljefnom ivicom. Bluza ima jedan džep na lijevoj strani prsa na kojoj se nosi službena oznaka i dva džepa u donjem dijelu sa preklopcima. Na rukavima su utvrđena mjesta za metalne dugmadi (16 mm). Službene pantalone krojene su bez manđete na nogavicama, postavljeni su do ispod koljena sa dva usječena džepa i jednim džepom pozadi.

Zimski mantil je otvorenog kroja sa dva reda po tri metalna dugmeta (22 mm) boje zlata sa reljefnom ivicom. Džepovi su blago koso usječeni sa poklopcima. Dolamica je krojem slična mantilu s tim što je kraća dužinom sa dva vertikalno koso usječena džepa (za odmaranje ruku). Ljetna košulja je otvorenog kroja, kratkih rukava, polustrukirana, sa naramenicama, a rukavi završavaju porubom u vidu manđete. Na lijevoj strani našiven je džep na kome se nosi službena oznaka.

Deseti period – Period u vrijeme od 1992. godine do danas (2024)

Početkom 1990-tih godina Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je jedna od najvećih, najrazvijenijih i najraznolikijih država na Balkanu. To je bila nesvrstana federacija koja se sastojala od šest republika: Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije. Paralelno sa slomom komunizma i ponovnim buđenjem nacionalizma, početkom 1990-tih, Jugoslavija prolazi kroz period intenzivne političke i ekonomske krize.

Mišljenja mnogih političkih analitičara da je proces raspada Jugoslavije zapravo započeo mnogo ranije. Uvođenjem Ustava iz 1974. godine koji je stvorio pretpostavke za odcjepljenje republika te od jugoslavenske federacije stvorio de facto konfederaciju. Prva od šest republika koja je formalno napustila Jugoslaviju bila je Slovenija, a za njom Hrvatska koje su proglasile nezavisnost 25. juna 1991. godine. U martu 1992. godine na referendumu (kojeg su bosanski Srbi bojkotovali), više od 60 procenata stanovnika Bosne je glasalo za nezavisnost. Do službenog proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine dolazi 7. aprila 1992. Ujedinjene nacije (UN) su priznale nezavisnost Slovenije, Hrvatske i BIH 22. maja 1992. godine.

Makedonija je proglasila nezavisnost u jesen 1991. godine i ocijepila se na miran način. Kasnije je primljena u Ujedinjene nacije pod privremenim imenom Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija (BJRM). Srbija i Crna Gora proglasile su novu državu pod nazivom Savezna Republika Jugoslavija. Konačni raspad bivše Jugoslavije deset će se kada Crna Gora proglasi nezavisnost 2006. godine.

Sve bivše republike, sada nezavisne i međunarodno priznate u svojim granicama, osnivaju svoje nacionalne željeznice. Uredbom sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o željeznicama R BiH (Službeni list br. 5 od 3. juna 1992. godine) promijenjen je raniji naziv preduzeća tako da nova firma preduzeća glasi: Željeznice Bosne i Hercegovine (ŽBH). Odlukom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 3. juna 1992. godine imenovan je Upravni odbor Željeznica BiH. Ovim činom na teritoriju Bosne i Hercegovine prestaju postojati Jugoslovenske željeznice.

Ubrzanom procedurom, na posljednjoj Skupštini Međunarodne unije željezničara (UIC), dana 10. juna 1992. godine, Željeznice Bosne i Hercegovine su primljene u članstvo  i time postale punopravni član ove uvažene organizacije pod jedinstvenim kodom broj '86’. Za članstvo u UIC Željeznice BiH morale su ispuniti jedan od osnovnih uslova – da na svojoj teritoriji posjeduje više od 1000 km savremenih pruga, signalizacija i telekomunikacije.

Međutim, glavni problem leži u destrukciji željezničke infrastrukture, pokidanim vezama i otuđenju imovine što je posljedica beskrupuloznog rata koji je zadesio BiH. Naime, dvanaestog maja 1992. godine, pokrenuta je inicijativa za osnivanje željezničkog preduzeća na teritoriji tzv. Srpske Republike BiH da bi njena Vlada, 24. maja 1992. godine, zvanično potvrdila njeno osnivanje tj.  „Željeznice Srpske Republike BiH“ (ŽSR BiH). Na teritoriji tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosna, februara 1993. godine, osnivaju se „Željeznice Hrvatske zajednice Herceg Bosna“ – ŽHZ HB (Narodni list HZ HB broj 2/93 i broj 3/93).

Novembra 1995. godine, donesen je „Opšti i okvirni sporazum za mir u BiH“, poznat kao „Dejtonski mirovni sporazum“. Ovaj pravni akt sporazumnog karaktera parafiran je u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson kod Daytona, u američkoj državi Ohio. Sporazum koji je zvanično prekinuo rat u BiH naročito se bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem BiH. Jedan od najosnovniji principa na kojima je Dejtonski sporazum bio zasnovan bila je administrativna podjela BiH na teritorij (entitete) Federacija BiH i Republika Srpska. Sporazum je zvanično potpisan u Parizu 14. decembra 1995. godine.

U poslijeratnom periodu postojeće željeznice u BiH (ŽBH, ŽHZ HB i ŽRS) donose ‘Program obnove i razvoja’ koji će se realizovati uz pomoć države BiH i Međunarodne zajednice. Dana 16. juna 1998. godine Međunarodna željeznička unija (UIC) donosi odluku o prijemu Željeznice RS u UIC. Odluku potvrđuje generalna skupština u Berlinu 27. oktobra iste godine i dodijelila joj međunarodni kod 0044.

Godine 1998. osniva se „Bosanskohercegovačka željeznička javna korporacija“ (BHŽJK – БХЖЈК) koja funkcioniše kao koordinator u poslovima građenja infrastrukture.

Na osnovu Zakona o željeznicama, (Službene novine Federacije BiH, broj 41/01) Vlada Federacije BiH donosi odluku o osnivanju Javnog preduzeća Željeznice Federacije BiH (JP ŽFBH). Danom početka primjene ovog zakona prestaju važiti Odluke o osnivanju Željeznice HZ HB tako da su željeznice-preduzeće JP ŽFBH jedini menadžer željezničke infrastrukture, odnosno operater u Federaciji BiH (Kapital preduzeća čini željeznička imovina Željeznice BiH (ŽBH) i željeznice Herceg Bosne (ŽHZ HB). Međunarodni kod (UIC) za ŽFBH je 0050. Građevinska dužina pruga u ŽF BiH iznosi 608,495 km, a Željeznice RS 442,9 km.

Uniforme, oznake i simboli  iz perioda 1992. – do danas (2024)

Tokom trajanja rata u BiH (1992-1995) na pojedinim pružnim dionicama uspostavljen je željeznički saobraćaj. Sama organizacija zahtijevala je maksimalnu pažnju uzevši u obzir blizinu ratišta i tehničku ispravnost vučnog i voznog parka. Sve tri osnovane željeznice (ŽBH-ŽHB-ŽRS) u vezi organizacije u bezbjednosti saobraćaja, primjenjivale su važeće pravilnike donesenih od strane bivše Zajednice Jugoslovenskih željeznica.

Svi učesnici u željezničkom saobraćaju koristili su službene uniforme, sada naslijeđene, iz perioda JŽ-a. Jedina razlika odnosila se na službenoj oznaci (željeznički simbol) nošen na službenoj kapi i bluzi.

Službenici Željeznice Republike Srpske nosili su ‘staru’ oznaku, donesena Uredbom iz 1981. godine, koja se koristila na teritoriju Savezne Republike Jugoslavije (SRJ – 1992-2003) smatrajući se pod pravno univerzalnim slijednikom SFRJ. Godine 2003, formirana je Državna zajednica Srbija i Crna Gora koja je formalno prestala postojati proglašenjem nezavisnosti Crne Gore 2006. godine.

Godinom prijema (1998) u Međunarodnu željezničku uniju (UIC), željeznice Republike Srpke donose Uredbu o izgledu i načinu nošenja službene oznake-simbola. Osnov je dvoglavi orao sa raširenim krilima (sa pet peraja-linija) gdje stoji na osovini točka (simbolizuje krilato kolo), dok se na glavi orla nalazi kraljeva kruna rađeno u zlatnoj boji. Na prsima orla stoje tri ćirilična slova ‘ ЖPC’ u crnoj boji.

Željeznice Herceg Bosne (ŽHB), danom osnivanja (1993), donijele su Uredbu da izgled službene oznake čini oblik štita sa grbom Republike Hrvatske (U službenoj upotrebi od 1990. godine) sa raširenim krilima (šest peraja-stepenasto poredani). U kruni štita nalazi se tropletna vitica dok se ispod štita nalaze tri latinična slova ‘ŽHB’ u crnoj boji. Kompletna oznaka je u zlatnoj boji osim šahovskih polja u crvenoj i srebrnoj boji. Oznaka je bila u službenoj upotrebi sve do fuzionisanja ŽHB i ŽBH u jedinstvenu željezničku kompaniju ŽFBH (2001) kada je donesena Uredba o jedinstvenoj službenoj željezničkoj oznaci.

Željeznice Bosne i Hercegovine (ŽBH), ljeta 1992. godine, prije podnošenja zahtjeva za prijem u Međunarodnu željezničku uniju (UIC), Upravni odbor na osnovu raspisanog konkursa donosi odluku o izgledu službene oznake. Jedan od članova nagrađene dizajnerske grupe za Informativni list željezničara „Express“ izjavio je: (…) „Osnovni elementi iz kojih se sastoji znak su dva ukrštena grafička simbola u obliku položenih strelica koji predstavljaju osnovne pravce kretanja i njihovo ukrštanje, a ujedno simbolizuje dinamično i efikasno poslovanje firme. Znak je urađen u zeleno-plavoj boji, koje, takođe, podsjećaju na ambijent željeznice – zelena asocira na prirodu a plava na nebo“.

Oznaka (zeleno-plave strelice) je rađena na tkanini bijele boje, kvadratnog oblika i nosila se na kapi i gornjem džepu službene košulje i kaputa sve do 2001. godine.

Od 2001. godine, Javno preduzeće Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine (JP ŽFBiH d.d.o. Sarajevo) dobija novi simbol ili logo kompanije koji se nosi na službenoj kapi i na prsnom džepu bluze i ljetne košulje. Sastoji se od jednostavnih geometrijskih tijela (proizvod vektorske grafike) tj.  kružni oblik sa podlogom crne boje i oivičen koncem oranž boje dok se u sredini osnove nalaze geometrijska tijela u obliku ‘mladog mjeseca’ u oranž i plavoj boji. Njihovo blago spajanje simbolizuje fuziju dva bivša željeznička preduzeća.

Što se tiče kroja i boje službene uniforme naslijeđen je iz vremena bivšeg JŽ-a (1981), tj. izrađena je od tkanine kamgar, tamno plave boje. Sastoji se od kape, bluze, pantalona i vjetrovke sa kapuljačom, kravata, zimski šal, odnosno po dvije zimske i dvije ljetne košulje nebo-plave ili sive boje i obuće plitke za ljeto i gležnjače za zimski period u crnoj boji. Novim pravilnikom iz 2011. godine, radniku se dodjeljuje pored zimske i ljetna službena uniforma (bluza i pantalone) i jakna od tankog materijala dugih rukava. Način kopčanja gornjeg dijela uniforme ostao je isti s tim da su metalna pozlaćena dugmad sa reljefnom ivicom, a na osnovi reljefno utisnuti službenik znak i slovima ŽFBH. Službenu odjeću nose, bez razlike, i muški i ženski radnici u toku obavljanja službe.

Oblik i kroj službene kape je ostao sličan starom obliku (Od 2011. sa žicom – oficirka) s tim što je podbradnik za sve službe od dvostruko savijenog gajtana, prečnika 5 mm, u pletenici zlatne boje i pričvršćuje se sa dva metalna dugmeta (10 mm) boje zlata sa reljefnom ivicom. Gornji dio uniforme kopča se metalnim dugmadima (20 mm) boje zlata sa reljefnom ivicom, a na osnovi utisnut reljefni znak službene oznake-logoa sa velikim slovima ‘ŽFBH’.

Kao zaključak

Promatrajući sve do sada izloženo u ovom istraživačkom radu, možemo konstatovati da su sve željezničke uniforme bile u plavoj boji izrađene od tkanine kamgarn ili čohe. Oznake na kapama nošene su u zavisnosti od društvenog uređenja zemlje (Monarhija, Kraljevina, Socijalizam, Federalizam). Simbol željezničkog krilatog kola (točka), za vrijeme tadašnjih željezničkih uprava na teritoriju BiH, egzistirao je od 1878. do 1992. godine uz manje grafičke izmjene.

Razumljivo je da željeznica želi krenuti putem napretka i modernizacije ali pri izboru službene oznake (ŽBH-1992, ŽFBH-2001.) mogla je dati upute grafičkim dizajnerima da budući službeni znak-simbol-logo, pa bio on i u apstraktnoj formi, ‘smjeste’ simbolične crte krila ili bilo koji drugi oblik koji bi asocirao na historijsko porijeklo krilatog kola.    

Literatura, izvori:

1. Dževad Juzbašić, 1974. „Izgradnja željeznica u Bosni i Hercegovini u svjetlu austrougarske politike od okupacije do kraja Kállayeve ere“,
2. Richard Haemmerle: Fünfundzwanzig jahre Schmalspurbahn in Bosnien 1879.-1904. Brošura – „Dvadeset i pet godina uskotračne željeznice u Bosni 1879.-1904.“, Sarajevo 1904.
3. Fevzija Ajdin, 2005. „Historija željeznica Bosne i Hercegovine“.
4. Sto godina železnica Jugoslavije, Zbornik članaka povodom stogodišnjice željeznica Jugoslavije, Beograd 1951.
5. Charlesa Yriartea. „Bosnie et Herzégovine“ – Insurrection de 1875-1876.“ 
6. Siniša Lajnert, Hrvatski državni arhiv – Pregledni rad, „Ustroj željezničke uprave Zagreb (1945-1947)“ i „Ustroj željeznica u narodnooslobodilačkoj borbi (1941-1945)“.
7. Univerzitet u Sarajevu – Institut za Historiju, „Historijska traganja“  Sarajevo, Bosna i Hercegovina – No 19. 1-508, Sarajevo 2020.
8. Exspress – Informativni list Željeznica BiH, br. 1, godina 1, Sarajevo, septembra 1992. godine, članci.
9. Arhiv BiH, 1904. ZVS 280/383-50; 1917. ZVS 308/281-39; 1918. ZVS 426/281-39, Željezničke uniforme, Pravilnici, Upute, Nabavka i dr.   

Ovaj skromni istraživački rad, kojeg smo prezentirali ovim člankom, završavamo s iskrenom zahvalom prema uposlenicima u Arhivu BiH u Sarajevu i Željezničkom muzeju u Beogradu, bez čije pomoći u preporuci korištenja dostupne bibliotekarske i arhivske građe ne bi bila moguća.

Napomena:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine.
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio/čitav autorski tekst, može to uraditi isključivo uz pismeno odobrenje portala vremeplov.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal vremeplov.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.