„1.Augusta 1978 godine ukinuti su i posljedni kapaciteti uzanih pruga u sarajevskom željezničkom čvoru i sa tim danom uzane pruge i „Ćiro“ za sva vremena otišle su u legendu, a možda i zaborav“. (Fevzija Ajdin – „Historija željeznica Bosne i Hercegovine“). Kroz mnogobrojne razgovore sa poznanicima došlo se do zaključka da ne postoji više tolerancija i razumijevanje i sve ono što su sarajevski vozovi uske pruge nekad imali. Pored priloženih fotografija, čitatelji će imati kratak osvrt na život u Sarajevu i gradskoj željeznici nakon uspostave austrougarske uprave.
Grad Sarajevo ili Bosna Saraj, kako su ga prozvali stranci u godini i poslije vojne okupacije (1878. godine) imao je cca 40.000 stanovnika. Sarajevo je tada bilo u samoj kotlini, okružen planinama Humom i Mrkvinim brdom na sjeveru, Bakijom na istoku, te Trebevićem na jugu. Vidjeti Sarajevo sa okolnih brda bilo je neprocjenjivo, sam pogled na centar podsjećao je na amfiteatar, a naseljeni obronci na terase. I danas se može čuti stara narodna izreka koja glasi: „Ko je Sarajevo vidio, sve su mu se želje ispunile“. Sarajevo je bilo najvažnije trgovačko i političko središte prema kojem su vodile sve bitne bosanske ceste.
U to vrijeme u Sarajevu nije bilo velikih građevina, osim guvernerovog sjedišta, rezidencije evropskih konzula, Konak (Topal-pašin dvor sagrađen 1869.), dvospratna kasarna koju je 1851. Sagradio Omer-paša (kasnije prozvana „Filipovićeva kasarna“), zatim vojna bolnica u podnožju Gorice i Crnog vrha, nekoliko hanova, te većih kuća bogatih sarajlija i nekoliko veoma lijepih džamija. Džamija je bilo oko stotinu, od toga oko 40 kamenih dok su ostale bile drvene. Pojedine džamije bile su u nekoj vrsti vlasništva pojedinih porodica.
Karakteristično za ovaj, kao i svaki drugi orijentalni grad, jeste nadkriveni bazar sa raznim dućanima, gdje se oko njega granaju uličice trgovaca i zanatlija. Na policama je bila poredana roba, a ispred polica postavljen pult za prodavača. Tu su se mogle naći sve vrste alata, štofovi živahnih boja, duhana, lampiona, košulja, turske papuče, srebrene tabakere, muštikle, čibuci od jasminovog ili trešnjinog drveta optočeni zlatom, ćilimi, feredže i srebrene sitnice. Oni koji su u čaršiji bili oko deset ujutro, dobivali su slike o trgovačkim, zanatskim i socijalno-proizvodnim odnosima cijele zemlje. U dućanima se osim prodaje, vrši i proizvodnja robe. Pored toga što su trgovine, one su i radionice opanaka, do njih su krojači koji šiju garderobu, kovači kuju vrelo gvožđe, pekari peku tanke okrugle somune, kazandžije izrađuju posuđe i druge predmete od bakra i vješti majstori koji proizvode masu raznoraznih čibuka. Mogu se vidjeti i pokrivene žene koje prodaju svoje ručne radove kao što su vezovi, mahrame i ćilimi. Lukavo i napadno bi uspjevali privući neku mušteriju i to jevrejski, srpski, grčki i armenski trgovci, dok muslimanski trgovci su mirno i spokojno sjedili na podu svog dućana, pušeči predugačke čibuke. Sa njima se nije moglo cjenkati. Ukoliko bi prodavac rekao cijenu, a kupac se cjenkao, uzeo bi robu iz njegovih ruku riječju „jok“ i svaki razgovor bi se tu završio.
_____________________________________________________________________________
Ko se još sjeća lokalne gradske željeznice u Sarajevu na relaciji Fabrika duhana – Ilidža Banja? Bilo je to 1924. godine kada je izgrađen i pušten u saobraćaj drugi kolosijek (prvi položen 1885. za vožnju tramvaja) od stare željezničke stanice do Marijin Dvora. Prije ove izgradnje, tačnije od augusta 1891., vozom se moglo putovati od stare željezničke stanice (Bahnhof) do Ilidže (i dalje prema Mostaru), a od juna 1892. (odvojak od stanice Ilidža prema liječilištu i vrelu rijeke Bosne u dužini od 1,28 km.) i do Ilidža Banja. Izgradnjom sada dvokolosiječne pruge na ovoj dionici rasteretila je tramvajski saobraćaj pa su stanovnici Sarajeva faktički svoje putovanje prema Ilidži mogli otpočeti tramvajem od Baščaršije sa presjedanjem kod fabrike duhana na Marijin Dvoru.
Stara željeznička stanica bosanskih željeznica u Sarajevu bila je daleko izvan grada. Još prije nekoliko godina do njene izgradnje (1882.) bile su livade i polja, uz cestu prema Ilidži ponegdje koji kafedžija, i nekoliko seljačkih kuća u šljivicima pofaličkim. U Sarajevo prvi voz iz Zenice stiže 5. Oktobra 1882. Tu malu svečanu kompoziciju dovukla je Krauss-ova dvoosovinska lokomotiva, iz istorije poznata pod imenom „Rama“, koja se i danas nalazi u muzeju u Požegi (Srbija) kao vrijedan eksponat lokomotiva uskih pruga. Sa sobom je vukla nekoliko dvoosovinskih putničkih vagona preuređeni tako što su u četiri ugla vagona postavljeni vertikalni nosači, a na njih razapeto krovno platno zvano „Segeituh“. Čeone strane vagona bile su zakovane daskama, a bočne zastrte zavjesama.
1. Augusta 1891. pristiže prvi voz iz pravca Metkovića, a 4. jula 1906. iz pravca Višegrada. Stanica Sarajevo – uzana, tih godina, bila je najveći željeznički centar putničkog saobraćaja na uskim prugama u Bosni i Hercegovini, tako da su iz Sarajeva polazili vozovi prema sjeveru tj. prema Zenici (od Lašve prema Travniku i Jajcu 1893.), Doboju, Derventi i Brodu, prema jugu u pravcu Mostara, Metkovića, Dubrovnika, Trebinja i Podgorice i prema istoku u pravcu Goražda, Foče, Priboja, Višegrada i Beograda. U svojoj neposrednoj blizini sagrađena je željeznička radionica i ložionica sa zgradama za tehničko održavanje lokomotiva i putničkih vagona, a također i vozila električnog tramvaja. U bliskoj prošlosti starije Sarajlije pamte kao Centralnu radionicu „Vaso Miskin Crni“.
Pasoš se pokazivao prilikom svakog dolaska stranca – putnika u staničnu zgradu. Pred staničnom zgradom stajali su fijakeri na kojima su bila napisana imena hotela. Nedaleko od njih bio je parkiran vagon sa konjskom vučom (saobraćao od 1885. do 1895.), a kasnije električni tramvaj koji su saobraćali na relaciji Željeznička stanica – grad (Katedrala, Ferhadija Straßenbahn, Vijećnica). Redari i službenici na stanici bili su odjeveni u uniforme svoji bečkih kolega. Sa željezničke stanice prema gradu vodile su dvije ulice, od kojih je jedna glavna (ulica Franza Josepha). Druga je vodila lijevom obalom Miljacke (ulica Terezija).
Kad se putuje od željezničke stanice prema gradu, ostaje se isprva sve u evropskom kraju, uvijek na desnoj obali Miljacke koja prolazi kroz cijeli grad i premošćuje u gradskom području osam mostova, neki kameniti, neki željezni. Od okupacije ulice su popločane kamenjem. Glavne ulice su vremenom zadobile evropski izgled jer umjesto malih zbijenih kućica nalaze se evropske zgrade, izgrađene od čvrstog materijala, te gostione, restorani i kafane.
_____________________________________________________________________________
U to doba najbolje mjesto za provod sarajevskog stanovništva, posebno nedjeljom bila je Banja Ilidža. Kako je blizu Sarajeva smatrala se s pravom i njegovim dijelom. Do Banje se putovalo najčešće vozovima lokalne željeznice i vožnja je trajala oko petnaest minuta, a kolima (omnibusom ili fijakerom) jedan sat. Prvo stajanje kada se putovalo vozom iz grada je bila glavna stanica, zatim Čengić Vila, Alipašin Most, Stup, Ilidža (prvi naziv Butmir) i krajnja stanica Ilidža Banja. Putnici su i lijevo i desno, trasom preko Sarajevskog polja, imali pogled na nepregledne livade i brdske obronke u kojima su bili ljetnikovci najčešće muslimanske vlastele, omanje seljačke kuće i kuće sagrađene na „evropski“ način. Tada najpoznatija građevina bio je dvor (vila ili ljetnikovac) sa haremom Derviš-paše Dedage Čengića po kome se naselje i danas zove Čengić Vila.
Kada voz pristigne u poljoprivrednu stanicu Ilidža ili Butimir, vidi se cijela skupina kuća sa dvije zgrade ekonomije s ambarima i čardacima, mljekarna s hladnjačom i parnim kotlom i rezervoari za vodu. Nastavak putovanja iz stanice započinje prelazom preko željeznog mosta i malo dalje ide u skretanje na odvojak pruge prema stanici Ilidža Banja.
_____________________________________________________________________________
Položaj kompleksa banje bio je u sredini lijepog parka na obali Željeznice ispod visokog šumovitog Igmana. Posjetioci su mogli odmah uočiti tri velika hotela, „Austrija“, „Hungarija“ i „Bosna“, sa preko stotinu soba za strance. Tu su elegantne gostionice s terasama spram šetališta, s prekrivenim hodnicima, kuglanama, stajama i sušarama. Iz samog parka ide promenada duga tri i pol kolometra, s drvoredom za vožnju i za jahanje uz koju cijelom dužinom teče potok prema romantičnom vrelu Bosne u podnožju Igmana. Oko izvora nikao je čitav kompleks smještajnih zgrada i prostora za zabavu gostiju, okružen prelijepim parkom u čijim vodama plove labudovi. Pod krasnim starinskim drvećem su turske kafane i tu se gost može nauživati prave brdske prirode. Mnoštvo vrela koja nevjerovatnom snagom kuljaju iz zemlje, sa temperaturama do 56 stepeni slijevaju se u jaku rijeku i dalje protičući prema rijeci Željeznici. Na kraju ceste podignut je toranj za razgledanje i utemeljen zoološki vrt s velikim kafezima sa glavnom atrakcijom od tri medvjeda ulovljena na okolnim planinama. Pola sata od banje nalazi se hipodrom sa trkalištem gdje su se nedeljno organizovale uobičajene konjske trke.
Valja napomenuti da svako ljeto u Banji Ilidži provede grofica Kallay, supruga austrijskog ministra finasija Benjamina Kallaya. Njihov ugled položaj, novac, te ljubaznost zaslužni su za dovođenje vrha ovdašnje elite iz Beča i Budimpešte koji su također navikli ljetovati na Ilidži. Sa patriotskim oduševljenjem nikoga nije ostavilo ravnodušnim pitanje: „Sviđa li ti se Bosna-Saraj i Ilidža?“, a sagovornik, spreman da Sarajevo i Ilidžu uzdigne čak i iznad Beča i Carigrada, oduševljeno odgovara: „Ovdje je dobro živjeti. Ovdje ću se spustiti i naseliti“.
Dijelovi članka koji svjedoče o životu u Sarajevu preuzeti su iz knjige „Sarajevo u vrijeme autrougarske uprave 1878.- 1918.“
U prilogu je galerija sa fotografijama lijepog starog Sarajeva i Ilidže, ekskluzivni materijal iz privatne kolekcije autora, koji usput napominje da posjetioci i čitatelji bez prethodne dozvole ne mogu preuzimati ili dalje objavljivati.
Unaprijed zahvalan,
Vaš Srećko Ignjatović
