Citiramo: „Dne 3. oktobra 1915. otkriven je pod pokroviteljstvom Njeg. Preuzvišenosti gospodina c. i k. zapovjedajućeg generala i zemaljskog poglavara, gen. pješadije Stjepana pl. Sarkotića ovaj ratni spomenik koji ima da sjeća na velika vremena naše mile domovine i njenih vjernih junačkih sinova, te da bude istodobno vječni znamen patriotske misli i neumorne požrtvovnosti njenih naroda.
Čisti dobitak od prodaje zabijenih čavala upotrijebiće se za „Austro-ugarske invalide, društvo za vojničko-humanitarne svrhe“, za udova i siročadi palih i invalidnih željezničkih namještenika.
Vlasnik ovog „Spomenlista“ sudjelovao je u sakupljanju zabijenjem čavala te istodobno novčanim darom“. Kraj citata.
Iz istorije – kako je sve počelo
Po izbijanju Prvog svjetskog rata u većim gradovima Njemačke i Austro-ugarske Monarhije (podatak govori oko 700 gradova) postavljani su drveni kipovi pod nazivom „Željezni vitez“ ili „Vojnik u gvožđu“ (Wehrmann im Eisen). Prvi ovakav spomenik podignut je 6. marta 1915. godine u Beču i dobročinitelji su u zavisnost o visini donacije mogli zabijati zlatne, srebrne i željezne eksere. Ovaj, nazovimo, ratni spomenik simbolizirao je element ratne propagande, a sve u svrhu sjećanja i patriotske misli na vojnike na krvavim ratištima diljem Evrope. Isto tako civilne vlasti gradova u kojem se nalazio ovakav spomenik iskorišten je za „vojničke i humanitarne svrhe“ u prikupljanju novčanih sredstava za pomoć u zbrinjavanju ranjenika, vojnih invalida, udova i ratne siročadi. U mjestima gdje je statua izvajana od željeza (bronze i sl.) otkupljeni ekseri su se zabijali u drvo (pretežno posjećeno lipovo drvo), a gdje se nalazila isklesana statua od drveta ekseri su se zabijali na drvenu površinu kipa.
Po uzoru na pokrenutu akciju, koja je inicirana u Beču i mnogim gradovima Monarhije, a zahvaljujući prvim pozamašnim donacijama stanovnika grada Zagreba, organizirana je humanitarna akcija u dočekivanju vlakova s ranjenicima s bojišta, nudeći im tople napitke i odjeću i riječi podrške u brzom ozdravljenju.
Od strane organizacionog Odbora zagrebačkih gospođa za ratnu pripomoć, dana 2. maja 1915. godine, na zagrebačkom glavnom Jelačićevom trgu postavljen je paviljon u okviru akcije „Spomen-lipa“ tj. deblo lipova drveta u kojem su prolaznici mogli zabijati čavle sa sloganom: „Pobrinimo se za budućnost siročadi palih naših junaka“. Svečani program uz postrojavanje veterana i vojničke glazbe 25. domobranske pješačke pukovnije otvorio je ban Ivan Škrlec i za svaki zabijeni čavao naplaćivala se jedna kruna. Ukoliko je od prisutnih građana (članovi plemićkih porodica, državni činovnici, trgovci i drugi dobrostojeći građani) želio više donirati za uzvrat bi bio upisan u spomen knjigu.
Vitez u željezu u gradu Banja Luka
Prvi spomenik „Srednjovjekovnog viteza“ u Bosni i Hercegovini na „carskoj svečanosti“ podignut je u Banja Luci 18. avgusta 1915. godine. Statua je bila drvena, obojena u srebrnu boju, visoka oko dva metra i bila je postavljena ispred zgrade željezničke stanice. Pored toga što je statua služila u ratnu propagandu glavni cilj je bio da se sakupi novac za finansiranje rata. Prodajom eksera od gvožđa svakom donatoru omogućivalo je da isti ukuca ekser u drvenu statuu. Organizacijski Odbor dao je odštampati dopisnu (putujuću) kartu sa slikom statue (Verlag des komitees für den „Wehrmann im eisen“ in Banja luka), a na poleđini bio je utisnut štambilj crvenog krsta kako bi svakom ko kupi ovu kartu direktno pomagao u finansiranju i pomoći porodicama palih vojnika i ratnoj siročadi.
Bojovnik u oklopu na kolodvoru u Sarajevu
Inicirani akcijom iz Beča, Zagreba i Banja Luke, grad Sarajevo, pod pokroviteljstvom zemaljskog poglavara, barona i feldmaršala Stjepana Sarkotića, 3. oktobra 1915. godine, na trgu ispred željezničke stanice u Sarajevu, otkrivena je drvena statua pod imenom „Bojovnik u oklopu“. Organizacijski Odbor ovo mjesto nije slučajno izabrao. Naime, prvi razlog zbog velike frekvencije putnika, drugi prilikom ispračaja vojnika na ratište i treći u pristizanje vozova sa ratišta sa ranjenicima i poginulima pred kojim za svaki očekivani voz dolazilo na stotine građana ili članova njihovih porodica.
Naime, teži ranjenici direktno su voženi „Električnom željeznicom“ do Garnizonske bolnice (Astahana) dok lakše ranjeni vožnjom u privremeni rehabilitacioni centar na Obali u zgradi današnje Gimnazije Obala kod mosta Skenderija (Ajfelov most). U vrijeme tih događaja, u znak „domoljublja“, davao se izdašni novčani dar u vidu otkupa gvozdenih čavala (eksera), a u slučaju većih donacija izdavao se „Spomen list“ i mogućnost upisa u Spomen knjigu. Izgled sačuvanog dokumenta „Spomenlist“ možete pogledati u galeriji slika ovog članka. Također, koristimo priliku da se zahvalimo gosp. Emiru E., kolekcionaru iz Vogošće, na ustupljenoj arhivi i javnim prikazivanjem ovog vrijednog dokumenta iz istorije grada Sarajeva.
Austrijski vajar Franz Theodor Železni (1866-1923) izvajao je figuru bosanskohercegovačkog pješadijskog vojnika koja je bila postavljena ispred ulaza Zemaljske banke (Landesbank) na raskrsnici tadašnje ulice Franca Ferdinanda i ulice Ferhadija u Sarajevu. Svečanost otktrivanja ove statue „Željeznog vojnika“ uz propagandni govor, Kaiser himne i topovskim pozdravima desio se dana 2. decembra 1915. godine. Istog dana otpočeo je ritual zabijanja otkupljenih željeznih eksera u već postavljeno lipovo drvo. Povodom ovog događaja Franjo Mačejovski (1871-1938) češki kompozitor i dirigent u Banja Luci i Sarajevu i pokretač vlastite muzičke škole u Sarajevu, 1916. godine, komponovao je „Marš Wehrmann im Eisen“ prvenstveno posvećen pokrovitelju projekta, generalu vojske i guverneru Bosne i Hercegovine Stjepanu Sarkotiću. Sudbina „Bojovnika u oklopu“ od drveta koji se nalazio na trgu ispred željezničke stanice u Sarajevu nije nam poznat.
Nakon toga mnoge humanitarne organizacije i dobrotvorne udruge iz Sarajeva i iz unutrašnjosti te gradske vlasti sa školskom djecom, na mjestu „Željeznog vojnika“, organizirali su slične ceremonije u kampanji prikupljanja novčanih priloga. Nakon poraza Njemačke i Austro-ugarske Monarhije svi „Željezni vitezovi“ ili „Wehrmann im Eisen“ kako u cijeloj monarhiji tako i u Bosni i Hercegovini su uništeni i brzo nestali iz sjećanja svih građane sada u novoj južnoslovenskoj kraljevini.
Po uzoru na izgrađeni Vječni plamen u Parizu (1921.), u znak sjećanja na poginule u Prvom svjetskom ratu, gradske vlasti (Narodni odbor) grada Sarajeva 6. aprila1946. godine ( na prvu godišnjicu oslobođenja Sarajeva od njemačke okupacije), na istom mjestu gdje se nalazio „Željezni vojnik“, podigli su Spomen ploču sa „Vječnom vatrom“ kao spomen-obilježje na oslobodioce Sarajeva i sjećanje na sve žrtve fašizma koji su poginuli tokom Drugog svjetskog rata. Dizajn rješenja Vječne vatre (djelo arhitekte Juraja Najtharta 1901-1979) sastoji se iz bakarnog ognjišta u obliku lovorovog vijenca sa otvorenim i stalno upaljenim plamenom. Zbog nedostatka potrebnog goriva, plamen je bio ugašen tokom opsade Sarajeva 1992-1995 godine. I danas, poslije 1995. godine, gdje 6. april ima snažno simboličko značenje za Sarajevo kojeg istorijski vežu početak i kraj Drugog svjetskog rata i opsada devedesetih, gradske vlasti organizuju posjetu ovom spomeniku gdje se uz kratki govor polažu cvijeće i vijenci. Isto tako, na Dan državnosti 25. novembra uz prisustvo brojnih delegacija svih nivoa vlasti, na istom mjestu spomen-obilježja Vječne vatre, obilježava se minutom šutnje i polaganjem cvijeća i vijenaca u počast svim palim žrtvama fašizma tokom Drugog svjetskog rata.
U Sarajevu je od 5-8 septembra 2016. godine održan Internacionalni forum pod nazivom „Baština Prvog svjetskog rata“ – Prezentacija i reinterpretacija ( Heritage of the First World War – Representations and Reinterpretations) u organizaciji Centra za istraživanje nauke i kulture iz Ljubljane. Jedan od uvodničara, univerzitetski profesor Risto Pekka Pennanen sa Univerziteta iz Tampere – Finska, govorio je na temu „Stvaranje i raspad Sarajevskog bojovnika u oklopu tokom i nakon Prvog svjetskog rata“ (The Creation and Disintegration of Sarajevo Wehrmann im Eisen During and after WWI ). Cijeli članak nalazi se u galeriji slika ovog članka.
Interesantno je da u novonastalim zemljama bivše Austro-ugarske Monarhije u eri reintegracije i fundamentalne promjene mišljenja od stare filozofije „Velikih carstava“ pristup „kulture sjećanja“ i uspomena na Gvozdenog viteza bio je različit. Na primjer u novonastaloj državi Kraljevini SHS nemilosrdno su uništeni svi materijalni dokazi dok npr. u Austriji, Njemačkoj, Češkoj, Mađarskoj i Rumuniji mnogi „vitezovi“ i „Lipovo drvo“ sklonjeni su u podrume kulturnih ustanova. Ovi spomenici „oživjeli“ su 30- tih godina u vrijeme utemeljenja nacizama kao dominantne ideologije u Njemačkoj. I danas u većim turističkim centrima Evrope (Beč, Lajpcig, Budimpešta, Bratislava, Temišvar itd.), ovi sačuvani spomenici su značajni muzejski eksponati nama tako daleke prošlosti. Ukoliko se današnje pa i mnogo starije generacije naših prostora slučajno, putem slikovnih razglednica objavljenim u antologijama austrougarske Bosne i Hercegovine, ostaju u dilemi jer su bez konteksta i nedovoljnog stručnog objašnjenja.
