Piše: Srećko Ignjatović
Ovaj rad i tekst u prvom dijelu predstavlja pokušaj i ima zadatak da u kraćim potezima i sažetom obimu prezentira što realniju i vjerniju sliku industrijalizacije mjesta Ilijaš od vremena austrougarske uprave (1878-1918), Kraljevine SHS/Jugoslavije (1919-1941) i Socijalističke federativne republike Jugoslavije (1945-1992) sa posebnim akcentom na razvoj i eksploataciju šuma u dolini rijeke Misoče.
Radi korektnog prilaženja jednom tako složenom pitanju, a u cilju postizanja relevantnih rezultata, na osnovu izvorne građe i prihvatljivih izvornih informacija, pratit ćemo preko primjera uspona dvije firme: „F. Steinmetz & Komp.“ (1886-1917) i „Buttazzoni & Venturini“ (1890-1945), obe iz Sarajeva.
Polazišna literatura za ovaj rad su knjige:
- Branislav Begović, 1978. „Razvojni put šumske privrede u Bosni i Hercegovini u periodu austrougarske uprave (1878—1918) sa posebnim osvrtom na eksploataciju šuma i industrijsku preradu drveta“,
- Branislav Begović, 1985 „Šumska privreda Bosne i Hercegovine za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918.-1941.) s posebnim osvrtom na eksploataciju šuma i industrijsku preradu drveta. Sarajevo“,
- Dževad Juzbašić, 1974. „Izgradnja željeznica u Bosni i Hercegovini u svjetlu austrougarske politike od okupacije do kraja Kállayeve ere“i
- Web portal vremeplov.ba, Lični arhivski fond.
Okupacijom Bosne i Hercegovine (1878. godine) Austro-Ugarska je dobila u posjed velika prirodna bogatstva, među kojima su se nalazile i šume. U cilju osiguranja potrebnih finansijskih prihoda zemaljskoj blagajni, austrougarska uprava u BiH orijentirala se u početku na prodaju pojedinih šumskih područja putem direktnih pogodbi i zaključivanja dugoročnih ugovora sa pojedinim preduzećima i poduzetnicima.
Na osnovu slobodnih pogodbi zaključivani su dugoročni ugovori o eksploataciji šuma u dva oblika: Eksploatacija hrastovih i bukovih šuma sa manufakturnom proizvodnjom i eksploatacija šuma u okviru erarskih šumskih režijskih poslovanja (B. Begović 1978.godine).
Jedan takav ugovor (sa manufakturnom proizvodnjom) zaključen je sa privatnom firmom „F. Steinmetz & Komp.“ 1886. godine a u okviru erarskih šumskih režijskih poslovanja sa firmom „Buttazzoni & Venturini“ 1898. godine. Prije nego pređemo na glavnu temu, dozvolite da u kratkim crtama navedemo biografiju poslovanja preduzeća „F. Steinmetz & Komp.“.
Preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“
Franz Steinmetz (stariji) i Franjo Steinmetz (mlađi) doselili su se iz Austrije u Sarajevo 1886. godine. Iste godine u opštinskom sudu u Sarajevu registrovali su preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ sa određenom djelatnosti „Trgovina drveta za građu i gorivo“. Sjedište preduzeća i boravišnu adresu prijavili su u ulici Čemaluša, a skladište drva (Holzplatz) u Kolodvorskoj ulici (Bahnhofstraße ) u gradskom ‘naselju’ Ferhadija. (Izvor: Bosanski Glasnik 1902. godine).
Većinom su se potrebnom oblovinom snadbijevali iz vlastite pilane i manjim dijelom licitacijom ili neposrednom pogodbom sa vlasnicima drugih preduzeća.
Preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ – Pilana „Mošćanica“ kod Vasin Hana, Sarajevo
Godine 1886. preduzeće je na rijeci Mošćanici kod Vasina Hana sagradilo pilanu na vodeni pogon. To je ujedno bila i prva sagrađena pilana na rijeci Mošćanici. Pilana je bila konstruisana na vodeni pogon i bila je vrlo primitivna, odnosno u punom smislu kao pilana ‘potočara’. Naime, voda dovedena posebnim ‘jazom’ (koritom) do pilane, padala je kroz drveni ‘badanj’ (bačva bez dna) na malo drveno kolo koje se okretalo oko horizontalno postavljene drvene osovine. U ovu drvenu osovinu bila je učvršćena tzv. „gega“ (sinonim „gega“ – poskakuje, uspinje, giba) izrađena od drveta i sastavljena od vratila na lakat i dugačke motke pomoću koga se dizao i spuštao okvir drvenog ‘jarma’ (okvir) na kome je bio pričvršćen gater venecijaner, odnosno jedna željezna testera debljine oko 0,5 cm.
Godišnji kapacitet ove pilane nije mogao iznositi više od 100 m³ četinarske pilanske oblovine. Pilansku oblovinu nabavljali su putem licitacije iz predjela Vučja Luka, tj. sa šumskog područja Kalina – Bioštica. Zbog otežanog transporta šumske oblovine do pilane i visine cijene prevoza rezane građe do skladišta u grad preduzeće je odlučilo prodati pilanu.
Nevedenu pilanu otkupio je Nezir Hadžija, a od njega prekupio Ismet Šljaka koji je pilansko postrojenje (1918. godine) prebacio na parni pogon.
Zadnji vlasnik bio je Nedeljko Stokić (1933. godine) koji je u tu pilanu, pored jednog venecijanera, ugradio i jedan puni gater sa instalisanim parnim strojem od 55 KS. (B. Begović 1978. ABH FDŠS – Katastar domaćih malih pilana, Fol 60-61).
Preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ – Pilana u Srednjem kod Sarajeva
Pred sam kraj devetnaestog vijeka preduzeće je sagradilo prvu pilanu na vodeni pogon uz potok Raču (lijeva pritoka rijeke Ljubine) kod Srednjeg. Prilikom izgradnje pilane instaliran je i pušten u rad jedan gater venecijaner.
Kasnije, potpisivanjem ugovora o eksploataciji šuma sa Zemaljskom vladom (1901. godine) instaliran je i drugi gater.
Potrebnom oblovinom preduzeće se snabdijevalo iz šumskog područja Rača – Kalina (šuma Laze i Lipnik) sa godišnjim kapacitetom od oko 2.400 m³ prerađenoga četinarskog drveta. Oblovina do pilane dopremana je pomoću vodenih drvenih ‘riža’ (Wässriger Holzreis ), a pilansku prerađevinu transportovali su šumsko-rudničkom uskotračnom prugom do Semizovca, odnosno do Sarajeva, franko skladište drva u Ferhadiji. Pilana je radila do kraja 1917. godine kada je i prodana, kada ju je otkupio Danilo Ćorović iz Sarajeva.
Godine 1922. kod ušća potoka Rače u rijeku Ljubinu, Luka Čabrajić sagradit će parnu pilanu, a marta 1926. godine je registruje u Preduzeće „Ozren“ – Šumska industrija a.d. Srednje. Jedan od akcionara bio je i Danilo Ćorović koji je u novoosnovano preduzeće unio svoju pilanu na vodeni pogon, koju je svojevremeno kupio od Franza Steinmetza. (B. Begović 1985.)
Preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ – Tarčin kod Sarajeva
Godine 1901. preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ sa Zemaljskom vladom potpisat će dugoročni ugovor o eksploataciji šumskog područja Preslica – Lapov dol – Lanište kod Tarčina. Predmet ugovora bila je sječa od oko 80.000 m³ četinarskog i 50.000 m³ bukovog korisnog drveta uz otpadajuću količinu ogreva.
Zbog finansijskih poteškoća preduzeće nije bilo u mogućnosti da pristupi realizovanju zaključenog ugovora. Ovakvo stanje trajalo je oko dvije godine te od strane Zemaljske vlade preduzeće dobija upozorenje uz obrazloženje za raskidanje ugovora ukoliko odmah ne pristupi potrebnim radnjama eksploatacije, jer u protivnom gubi prava na koncesiju, kako je to stajalo u predmetnom ugovoru.
U novonastaloj situaciji preduzeće stupa u ‘poslovne’ pregovore sa novoosnovanim preduzećem „Rafael Z. Finci i Komp.“ (osnovano 1902. godine, sa suvlasnicima Ellas Baruh i Isak Baruh ) koje će 1903. godine ‘otkupiti’ i prenijeti na sebe ugovor iz 1901. godine o dugoročnoj eksploataciji ugovorenog šumskog područja koji je svojevremeno posjedovalo preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ Firma će ubrzo izgraditi šumsku željezničku prugu u kombinaciji adhezione (10,6 km) i gravitacione (5,4 km) željezničke pruge (koturača) u dužini od cca 16,0 km, koja je vodila od Tarčina preko Guvništa do Laništa i Lapov dola. Istovremeno je firma podigla u Tarčinu parnu pilanu sa pogonskim strojem od 200 KS sa instalisanim 4 gatera sa svim ostalim strojevima i uređajima.
Godine 1911. doći će do pretvaranja preduzeća „Rafael Z. Finci i Komp.“ u akcionarsko društvo pod nazivom Dioničarsko društvo za eksploataciju i eksport drva „Jela“, koja je nastavilo realizovanje ugovora iz 1903. godine. (B. Begović 1978.)
Iz ovog kratkog fragmentarnog prikaza o poslovanju preduzeća „F. Steinmetz & Komp.“ Može se zaključiti da je preduzeće raspolagalo sa vrlo malim kapitalom.
Iako se ugovorno područje i mjesto Tarčin oslanjalo na državnu prugu Sarajevo – Metković (sagrađena 1891. godine) u podizanju pilane i gradnji željezničke saobraćajnice za ovo preduzeće bio je ogroman investicijski projekat kojeg nisu mogli realizovati. Zanimljivo je što se slična poslovna greška preduzeća desila i 1910. godine.
Naime, Zemaljska vlada za BiH i preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ potpisat će dugoročni ugovor o eksploataciji šumskog područja Misoča kod Ilijaša u trajanju od 15 godina. Kako preduzeće, nakon dvije godine, nije pristupilo realizaciji potpisanog ugovora zemaljski erar pokrenut će sudski spor kod nadležnog suda u Sarajevu. Rezultat nagodbe u vezi sa sudskim sporom preduzeće, sada kao „Inokosno preduzeće F. Steinmetz“, će se integrirati (poslovno udružiti) sa preduzećem „Buttazzoni i Venturini“. (Izvor: Branislav Begović, 1978.)
Preduzeće „Buttazzoni i Venturini“ posmatrajući okrug Sarajevo pa i šire, bilo je jedno od najjačih i najuspješnijih privrednih preduzeća u drvno-prerađivačkoj djelatnosti. U nastavku ćemo u kratkim crtama navesti biografiju poslovanja navedenog preduzeća.
„Buttazzoni i Venturini“ – dolazak u Sarajevo i registracija preduzeća
Godine 1885. Peter Buttazzoni, po zanimanju stolar i Ivan Venturini, stolar i mašinbravar iz Italije doselili su se u Sarajevo i registrovali preduzeće „Buttazzoni i Venturini“, sa uplaćenim temeljnim kapitalom od dva miliona kruna uz klauzulu da svaki dioničar potpisuje za sebe. Osnovna djelatnost je proizvodnja građevne stolarije i namještaja i eksport robe u inostranstvo. Sa početnim kapitalom sagradit će parnu pilanu u Sarajevu (uz Koševski potok) i tvornicu stolarske robe (Tischler Warenfabrik) sa skladištem rezane građe (Holzplatz) i ogrijevnog drveta. Boravišna adresa sa tvornicom prijavljena je u Kolodvorskoj ulici (Bahnhofstraße ) u gradskom ‘naselju’ Ferhadija. (Izvor: Bosanski Glasnik 1902. godine).
„Buttazzoni i Venturini“ – gradnja pilane u Sarajevu i proširivanje djelatnosti
Godine 1898. preduzeće će sagraditi parnu pilanu (Sägewerk) u ‘naselju’ Koševo uz Koševski potok i ujedno tvornicu građevne stolarije i namještaja sa zaposlenih 120 radnika.
Industrijsko postrojenje sačinjavalo je: Parni stroj jačine od 50 KS, dva gatera, četiri cirkularne pile, dvadeset instalisanih strojeva za obradu drveta (tračna pila, freze, glodalice, hoblarice, debljače, brusilice, stroj za ljuštenje furnira, prese i dr). Za strojevima su pretežno radili strani radnici sa radnim iskustvom dok su ‘domaći’ radnici obavljali niže stručne poslove (pomoćnici u opsluživanju stroja) i teže fizičke poslove. (Dževad Juzbašić, 1974.)
Godine 1890. umjesto naziva Tvornica stolarske robe (Tischler Warenfabrik) nosi naziv Tvornica namještaja (Möbelfabrik). Asortiman proizvoda su: prozori, vrata, portali, oprema za trgovine, brodski podovi, četverokutni masivni namještaj svih stilova, friz od američkog hrasta, furniri, karniše i asortiman ostalog stolarskog pribora i specijalni namještaj u orijentalnom stilu.
Zahvaljujući vizionarskoj obrazovnoj podršci tadašnjeg režima školovale su se generacije zanatlija u drvorezbarstvu i usavršili tehniku do neprepoznatljivosti. Mnogi od svršenih zanatlija zaposlili su se kod već etabliranog proizvođača namještaja „Buttazzoni i Venturini“ u Sarajevu i u Mostaru. Naime, preduzeće je 1886. godine otvorilo filijalu u Mostaru i sagradilo manju tvornicu (radionicu) namještaja (registrovana 1891. godine) i zapošljavalo do 35 radnika. Ručno rezbareni komadi namještaja iz mostarske tvornice (peškuni, stolci, sofe i sl.) su izlagani na sajmovima i izložbama u Budimpešti 1896., Parizu – Milenijska izložba 1900., Milanu 1906., zlatna medalja, Torino 1911., zlatna medalja itd. (Izvor: Bosanski Glasnik 1915.)
Vrijedno je spomenuti i jednog od pionira drvorezbara-poduzetnika početkom dvadesetog vijeka a to je konjičanin Gano Nikšić. On je tehniku rezbarenja (bordure u obliku cvjetova i drugih oblika) naučio od već školovanih zanatlija te kasnije tu tehniku razvio i usavršio, a zatim ju je prenio na svog sina, osnovavši ‘kompaniju’ u Konjicu 1927. godine, koja i danas postoji. Inače, konjički duborez je u novembru 2017. godine upisan na UNESCO-ovu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva.
„Buttazzoni i Venturini“ – Eksploatacija šume u šumskog području sliva potoka Povače
Za kontinuirani rad sagrađene pilane u Sarajevu (Koševski potok), sa potrebnom oblovinom preduzeće se snabdijevalo od erarskog režijskog poslovanja Šumske uprave Sarajevo iz ugovornog šumskog područja sliva potoka Povača.
Godine 1898. slobodnom pogodbom preduzeće„Buttazzoni i Venturini“ sa Zemaljskom vladom BiH zaključilo je dugoročni ugovor o desetogodišnjoj eksploataciji 40.000 – 60.000 m³ četinarskog korisnog drveta u šumama koje su se nalazile u gravitaciji potoka Povača, desne pritoke rijeke Ljubine. Te šume su bile izdvojene i kao takve rezervisane za iskorištavanje u vlastitoj režiji šumske uprave u Sarajevu.
Iste godine, na ušću potoka Povača u rijeku Ljubinu, preduzeće će sagraditi pilanu na vodeni pogon sa jednim instalisanim gaterom venecijanerom. Jedan dio pilanske oblovine prerađivao se u ovoj pilani, a ostatak sa prerađenom oblovinom transportovano je željeznicom (Ljubina – Semizovac – Sarajevo) na stovarište parne pilane u Sarajevu.
Poslije isteka desetogodišnjeg roka (1908. godine) preduzeću je naknadnim ugovorom ustupljeno još 30.000 m³ četinarskog korisnog drveta iz istog ugovornog područja u trajanju od tri godine (do 1911. godine). U toku trajanja ugovora (1898-1911) preduzeće je ukupno posjeklo oko 80.000 m³ četinarskog drveta čijom preradom je dobiveno oko 35.000 m³ rezane građe.
Veći dio rezane građe iskorišteno je u vlastitoj tvornici namještaja, dok je manji dio predmet eksporta u inostranstvo. (Dževad Juzbašić, 1974.)
Izgradnja firmine šumske saobraćajnice „Ljubina – Povača“
Za potrebe transporta isječenog šumskog drveta do pilane, preduzeće je sagradilo gravitacionu prugu (koturača) u dužini od 7,3 km, odnosno 7,2 km ‘glavne’ i 0,10 km krilne pruge pod radnim nazivom „Ljubina – Povača“. Ova krilna pruga vodila je od pilane do spoja sa rudničkom prugom Vogošća – Čevljanović (puštena u saobraćaj 26. januara 1885. godine.). Ova pruga bila je u vlasništvu rudarske zadruge „Bosnia“ (Gewerkschaft Bosnia) sve do polovine 1896. godine kada će biti otkupljena u korist zemaljskog erara.
Od ovog spoja i dalje državnom prugom vodila je (oko 1500 m) do željezničke stanice Ljubina. Iz stanice Ljubina formirana kompozicija se otpremala do stanice Semizovac (oko 9,5 km) do spoja sa ‘magistralnom‘ prugom Bosanski Brod – Sarajevo (puštena u saobraćaj 1882. godine).
Sječiva masa do pilane transportovala se pomoću dvadeset „truck“ vagona, jakih osovina promjera od 70 mm, nosivost oko 7 tona tereta. Vrijednost investicije cca 60.000 kruna. (Izvor: Šumske željeznice Bosne i Hercegovine 1911. godine. Izvijestio: Gyula Sztehlo, glavni inženjer Uprave za šume Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine. Str. 1002-1016).
Namjera u prezentiranju gornjih podataka je da se konačno otkloni dugogodišnja misterija oko naziva gravitacione pruge „Ljubina – Povača“.
Naime, prilikom sastavljanja protokola o izgradnji pruge (rukopis, 1898. godine) službena osoba je nečitko upisala podatak „Porača“, a prilikom protokolisanja u nadležnom ministarstvu na omotu glavnog spisa druga osoba upisuje „Prača“. Kucani tekst (sa nazivom Ljubina – Prača) šalje se Ministarstvu zajedničkih finansija na uvid i ‘odobrenje’.
Prilikom štampanja knjižice „Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1914.-1916. godine (Bericht über Verwaltung von Bosnien und Herzegowina 1914-16) odgovorni urednik unosi podatak „Ljubina – Prača“. Kasnije, ovaj podatak biće preuzet i naveden u mnoga knjižna izdanja što će kod istraživaća stvoriti veliku zabunu i navedenu gravitacionu prugu pripisati šumskoj pruzi „Ilijaš – Misoča – Okruglica“.
Dozvolite da pređemo na glavnu temu ove zanimljive priče.
„Buttazzoni i Venturini“ – Integracija sa preduzećem „F. Steinmetz & Komp.
Kako smo već gore u tekstu naveli, prvi interes za eksploataciju šumskog područja u slivu rijeke Misoče pokazalo je preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ Preduzeće je sa Zemaljskom vladom, 1910. godine, potpisalo petnaestogodišnji ugovor o eksploataciji navedenog šumskog područja. Nakon dvije godine, zbog pasivnosti u realizaciji eksploatacije ugovorenog šumskog područja, potpisani ugovor biće predmet sudskog spora.
Na osnovu tužbenog zahtjeva, preduzeće se branilo činjenicom u posljedici nedostatka finansijskih sredstava i da nije uspjelo dobiti potreban kredit. Tužilaštvo predlaže Sudskom vijeću da se poništi predmetni ugovor uz obrazloženje da je preduzeće nesposobno za daljnje izvršenje ugovora i da se svjesno upustilo u kupovinu iz spekulativnih pobuda u namjeri da preprodajom i prenosom ugovora i ugovornih područja dođu lako do zarade.
Kako je preduzeće „Buttazzoni i Venturini“ ostalo bez potrebnih šumskih sirovina (izvršenjem trinaestogodišnje eksploatacije šumskog područja u slivu rijeke Povače,1898-1911) bili su zainteresirani da vrše eksploataciju šume u šumskom području sliva rijeke Misoče. Znajući da je šumsko područje predmet sudskog spora, sa preduzećem „F. Steinmetz & Komp.“ stupaju u ‘poslovni’ kontakt s prijedlogom integracije u jedno preduzeće.
Kako ne bi narušio svoj poslovni odnos, a nije se mogao pouzdati u svoj uspjeh na sporu, Franz Steinmetz pristupa na sudu sa prijedlogom za zaključenje sudske nagodbe uz obrazloženje, da je njegovo preduzeće („Inokosno preduzeće F. Steinmetz“) integrirano u akcionarsko društvo „Buttazzoni i Venturini“. Pošto postignuta sudska nagodba ima istu pravnu snagu kao i sudska presuda, akcionarsko društvo od F. Steinmetza odmah otkupljuje ugovor o eksploataciji šumskog područja Misoča, koje je on otkupio 1910. godine. Ovim sporazumom Zemaljska vlada je bila zadovoljna, jer u izvršenoj transakciji dobila je jačeg ugovornog ‘kontrahenta’ (njem. Kontrahent-protustranka, druga ugovorna strana) koji su joj pružali veće garancije u pogledu izvršavanja ugovornih obaveza i obezbjeđivanja redovitih i kontinuiranih prihoda. (Dževad Juzbašić, 1974.)
„Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta a.d. – gradnja pilane u Ilijašu i šumske željezničke pruge na parni pogon Ilijaš – Misoča
U 1912. godini došlo je do osnivanja akcionarskog društva pod nazivom „Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta a.d. (Buttazoni und Venturini Holzindustrie A.G.) u Sarajevu koje je nastalo integracijom preduzeća „Buttazzoni i Venturini“ i Inokosnog preduzeća „F. Steinmetz“.
Zajedničko ministarstvo finansija u Beču odobrilo je ovu transakciju 1913. godine. Predmet ugovora bila je sječiva drvna masa u šumskom području Misoča (2.446 ha), u količini od 365.700 m³ četinara i 47.000 m³ liščara, koja će se posjeći u roku od 15 godina uz godišnji etat (Etat– površina šume predviđena za sječu) od 24.000 m³ četinarske i 3.100 m³ liščarske neto mase. (Izvor: Branislav Begović, 1978.- ABH- ZMF br.,3.307 , br. 8.180 i br. 11.500/BH ex 1910; ABH- ZMF br. 14.135/BH ex 1911.)
Temeljni kapital osnovanog akcionarskog društva je 2 miliona kruna. Članovi uprave društva su: Berković Nikola, Stux Géza, Mešić Ademaga, Buttazzoni Petar, Ivan Venturini, Franz Steinmetz, Đorđo R. Jovanović, Asimaga Šabanović i Karl Közer kao ovlašteni potpisnik. (Izvor: Bosanski Glasnik, 1915. godine)
Napominjemo da F. Steinmetz u novoosnovano akcionarsko društvo nije unio pilanu na vodeni pogon koju je podigao uz potok Raču kod Srednjeg. Pilanu će prodati 1917. godine kada i definitivno napušta BiH.
Akcionarsko društvo je 1912. godine odmah pristupilo izgradnji parne pilane u Ilijašu u kojoj je, pored parnog stroja jačine 100 KS, instalirano i četiri puna gatera tipa venecijaner, jedan gater za sitni rez, sedam cirkularnih pila i ostalim odgovarajućim brojem pomoćnih strojeva za obradu drveta. Isto tako, za potrebe transporta sječive mase do sagrađene pilane, izgrađena je šumska željeznička pruga na lokomotivski pogon „Ilijaš – Misoča“, u dužini od 32 km, koja se naslanjala na magistralnu prugu Bosanski Brod – Sarajevo. (Izvor: Bosanski Glasnik 1915.)
Vozni park na ovoj šumskoj pruzi vršen je sa dvije lokomotive jačine od 70 KS, 48 ‘truck’ kola i troja putnička kola (čelično postolje sa drvenim sandukom) za prevoz materijala i radnika. Kod jednih kola izvršeni su dodatni radovi unutrašnjeg enterijera i pretvorena u ‘salon kola’ kojeg su koristili članovi uprave i VIP gosti. Troškovi u izgradnji ove šumske pruge, sa nabavkom voznog parka, iznosio je oko milion kruna.
„Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta a.d. – Eksploatacija šumskog područja Misoče od 1913. do 1918. godine
Izgradnja šumske pruge otpočela je 1912. godine. Početak trase nalazio se ispred stovarišta pilane i vodila preko državne željezničke infrastrukture do stanice Ilijaš. Na ovom prostoru biće sagrađen kolosijek (u dužini od oko 200 m) koji će u tehničkom smislu biti spojen sa glavnom prugom (profil na km 20,5) Sarajevo – Bosanski Brod. Uporedo uz glavnu prugu trasa je vodila (u smjeru stanice Podlugovi) do preko sagrađenog mosta nad rijekom Misočom i u velikom luku u desno vodi desnom obalom pomenute rijeke, zatim ubrzo vodi lijevom obalom sve do naselja Misoča.
Trasa je dalje vodila pored naselja Mahmutovića Rijeka, Nasići, Tisovik, Nabožić sve do naselja Okruglica, dužina dionice bila je cca 20 km. Produžetak pruge (sa krilnom prugom) od 12 km biće sagrađen 1913. godine. Najmanji radijus šumske pruge iznosio je 40 m sa maksimalnim usponom do 50 ‰.
U Okruglici će biti sagrađena zgrada stanice sa mimolaznim kolosijecima (utovarni kolosijeci), lokomotivska okretnica sa ložionicom, vodonapojnik i radnička kantina.
Prve radne lokomotive bile su: Lokomotiva serije (broj kotla) 1697 proizvedena 1911. godine u fabrici Arn. Jung – Jungenthal b. Kirchen i lokomotiva serije (broj kotla) 3813 proizvedena 1912. godine u fabrici Maffei – München. Pored sagrađene šumske pruge firma je za potrebe dopremanja sječive mase iz šume do stovarišta uz ‘glavnu’ prugu izgradila oko tri kilometra ‘suve riže’ (Trockener Reis) i oko devet kilometara puteva za vuku drveta.
Eksploatacija šumskog područja Misoča započeto je tek 1913. godine. Zbog prilika i događaja povodom tzv. balkanske krize i djelomično mobilizacije ljudstva (1913. godine), kao i početka Prvog svjetskog rata (1914. godine) onemogućilo je firmi redovno poslovanje. Firma je do kraja austrougarske uprave u BiH (1918. godine) posjekla i preuzela svega 46.100 m³ četinarskog (26% od ugovorene sječe) i 5.400 m³ lišćarskog drveta (oko 22%), od čega 3.000 m³ ogrjeva. (B. Begović 1978. – ABH- ZMF br., br 8.254 i 9.070/ BH ex 1914; br 8.307/BH ex 1916.).
„Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta a.d. – (Todorović i Dohan trgovina i industrija drveta), Sarajevo
Po završetku rata i poraza Austro-Ugarske monarhije, 1. decembra 1918. godine, stvorena je je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) u koju je ušla i Bosna i Hercegovina. Promjenom državnog uređenja donešen je niz zakona usmjerenih ka sveobuhvatnoj transformaciji stranog kapitala u državno vlasništvo. U vrijeme izvršenja pravnih propisa o sekvestraciji imovine bivše Austro-Ugarske monarhije (do juna 1919. godine) i nacionalizacijom (1922. godine), akcionarsko društvo „Buttazzoni i Venturini“, u novonastaloj političko-ekonomskoj situaciji našlo način da izmakne stvarnoj nacionalizaciji i dobilo prava na daljnje poslovanje. Ovim je i Zemaljska vlada bila zadovoljna ishodom jer su joj prijeko bila potrebna finasijska sredstva radi održivosti u finansiranju državnih institucija.
Nakon storniranih svih dugoročnih ugovora 1919. godine, u 1922. godini došlo je do sporazumne obnove starog (ugovori iz 1910. i 1913. godine u trajanju od 15 godina) i zaključivanja novog dugoročnog ugovora s akcionarskim društvom „Buttazzoni i Venturini“, uz izmjenu šumske takse i rok trajanja ugovora do 1933. godine.
Za vrijeme trajanja ugovora (11 godina) akcionarsko društvo „Buttazzoni i Venturini“ je iskoristilo u svom ugovornom području oko 500.000 m³ četinarskog i oko 100.000 m³ lišćarskog drveta prerađeni na svom pilanskom postrojenju u Ilijašu. (B. Begović, 1985.)
Kako smo naveli, „Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta a.d. su do 1914. godine izgradili 32 km šumske pruge na parnu vuču. Nastavkom eksploatacije ugovornog područja od 1922. godine, šumska pruga je produžavana do novih šumskih revira.
Uvidom u arhivsku dokumentaciju (Iskaz šumsko industrijskih željeznica na teritoriji Državnih željeznica Sarajevo, juna 1926. god.), preduzeće „Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta a.d. prema unesenim podacima za šumsku željeznicu „Ilijaš – Misoča“ stoji: Produženje pruge prema šumskom području Blaže (planina Zvijezda) 5,850 km., krilna pruga od profila na km 32+340 Kaljavi potok u dužini od 3.400 km i produženje sa prugom koturačom do mjesta Ravne u dužini od 2.100 km., krilna pruga od profila na km 34+120 Rakov potok u dužini od 1.100 km., željeznička mreža na teritoriji Strugare 0.650 km i spojni kolosijek između stanice Ilijaš i magistralne (Bosanski Brod – Sarajevo) pruge u dužini od 0.200 km što je ukupno cca 45.300 km. (Izvor: Arhiv BH – D.Ž.S. 1926. Br. 16027/I – 1926. god.).
Prodaja imovine „Buttazzoni i Venturini“ u Ilijašu preduzeću Todorović i Dohan – Trgovina industrija drvetom
Nakon isteka ugovornog roka (1934. godine) firma „Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta a.d. prodaje svoje pilansko postrojenje u Ilijašu kao i gornji stroj šumske željezničke pruge Ilijaš – Misoča (45,3 km) uključujući i cjelokupni vozni park. Kupac je preduzeće „Todorović i Dohan“ – trgovina industrija drvetom pilana Mokro, osnovano 1925. godine. Suvlasnici ovog preduzeća bili su Vaso Todorović i Herman Dohan, oba iz Sarajeva.
U Mokrom, na području sreza sarajevskog, preduzeće „Todorović i Dohan“ je 1925. godine podiglo parnu pilanu u kojoj su pored parnog stroja od 200 KS, bila instalisana tri puna gatera s nekoliko cirkularnih pila i ostalih pomoćnih strojeva. Pilana je snabdijevana oblovinom (putem licitacije) u državnim šumama na području Romanije i Kaline – Bioštice.(B. Begović, 1985.)
Preduzeće je sagradilo šumsku prugu, pod nazivom „Romanija“, u dužini od 6.500 km (od Mokrog do sela Kršulje, šumsko područje Veliki Vrh) i spojne kolosijeke na teritoriji strugare u Palama i spojni kolosijek od strugare do stanice Koran u dužini cca 1.950 km. (Izvor: Arhiv BH – D.Ž.S. 1926. Br. 16027/I – 1926. god.).
Godine 1935. došlo je do osnivanja šumske uprave u Okruglici, koja je obuhvatala površinski, u slivu rijeke Misoče i dio sliva Male Žižanske rijeke, od oko 12.000 ha. Kako je u okviru pomenute uprave organizovano režijsko poslovanje, od preduzeća „Todorović i Dohan“, Ministarstvo šuma i ruda otkupljuju šumsku željezničku prugu Ilijaš – Misoča (1938. godine), s cjelokupnim voznim parkom i ovom kupovinom šumska uprava je potpuno postala samostalna u poslovanju.
Pilansku oblovinu, preduzeće „Todorović i Dohan“ kupovalo je redovito, putem licitacije, i to najprije postavno vagon na stovarištu uz šumsku prugu u Misoči, a poslije franko stovarište pilane u Ilijašu. Ovakvo stanje je potrajalo sve do izbijanja aprilskog rata 1941. godine. (B. Begović, 1985.; ABH FDŠS br. 14.277 pov. Ex 1929. Kut. 118.).
Firma „Buttazzoni i Venturini“ – Industrija drveta a.d. su nastavili proizvodnju namještaja i ostalih drvnih sortimenata, prerađujući drvo u postojećoj pilani u Sarajevu. Salon namještaja nalazio se u ulici Vojvode Radomira Putnika br. 25 (kasnije ulica Dr. Ante Starčevića, 1941.-1945.) i na ovim prostorima su se zadržali sve do kraja Drugog svjetskog rata.
Šumska pruga „Ilijaš – Misoča“ u vrtlogu rata 1941. – 1945.
Aprila 1941. godine, od strane njemačkoga Wehrmachta izvršena je okupacija teritorije Bosne i Hercegovine. Uz pomoć i pod zaštitom okupacionih snaga proglašena je tzv. Nezavisna Država Hrvatska pa će u okviru nastale države pripasti i teritorija Bosne i Hercegovine.
Njemačka ratna privreda bila je jako zainteresirana za sirovine i proizvode srednjebosanskog bazena. Od strateškog značaja bila su bogata šumska područja koja su uvezana industrijsko željezničkom prugom, Zavidovići – Olovo, zatim Podlugovi – Vareš i šumske pruge Ilijaš – Okruglica i Semizovac – Ivančići.
Još u aprilu 1941. godine, Uprava za vojnu privredu i naoružanje Trećeg Rajha, pokazala je interes da se pojedina preduzeća stave direktno u službu potrebe njemačke vojske kao što su: Željezara u Varešu, Zavodi municije – Vogošća kod Sarajeva i „Jugočelik A.G.“ u Ilijašu. (o ovome više u narednom poglavlju, op. a.)
Maja 1941. godine, od strane Ministarstva šuma i ruda, donesena je Zakonska odredba o razrješenju svih dugoročnih šumskih ugovora dok se uređaji, kako se navodi, pilanska postrojenja i saobraćajna sredstva s voznim parkom ne smiju se uklanjati i ista održavati u upotrebljivom stanju. O provedbi donesene zakonske odredbe brinuo se povjerenik koji je imenovan ispred istog ministarstva. Povjerenik je nadzirao rad pilanskog postrojenja i organizaciju saobraćaja šumske željeznice „Ilijaš – Misoča“. (Izvor: Zakoni – Zakonske odredbe i naredbe, Knjiga I – Svezak od 1-10, od 11. travnja do 26. svibnja 1941.).
Po izbijanju ustanka, sredinom 1941. godine, pilana u Ilijašu radila je smanjenim kapacitetom dok je saobraćaj na šumskoj pruzi potpuno obustavljen. Uzrok ovih dešavanja pripisuje se prisutnosti vareškog partizanskog odreda „Zvijezda“ koji je u sadejstvu sa dvije formirane čete na Okruglici, uspješno realizovao borbene zadatke na području Semizovca, Srednjeg, Čevljanovića, Okruglice i Vareša. Po svladavanju ovih prostora najvažniji zadatak odreda »Zvijezda« je da onemogući proizvodnju za okupatora u ovom industrijskom području i da ometa saobraćaj na mnogobrojnim komunikacijama.
Početkom januara 1942. godine, na teritoriju vareškog odreda „Zvijezda“, stigao je Vrhovni štab NOP-a Jugoslavije sa ‘drugom’ Titom, sa jedinicama Prve proleterske brigade (formirane u Rudom 22. decembra 1941. godine). Vrhovni štab se smjestio u Čevljanovićima, gdje je boravio od 5. do 17. januara.
Sedmog i osmog januara 1942. godine, u Ivančićima kod Srednjeg, održano je Pokrajinsko partijsko savjetovanje komunista Bosne i Hercegovine, kome su prisustvovali najviši rukovodioci KPJ, Josip Broz Tito, Edvard Kardelj, Moša Pijade i drugi. Na slobodnoj teritoriji Srednjeg i Okruglice uspostavljeni su narodnooslobodilački odbori kao organ vlasti i komande mjesta, kao organa vojnih vlasti. Prvi komandant mjesta u Okruglici bio je Milan Đurđić iz Kunosića, a u Srednjem Trifko Dokić iz Vogošće.
Na Okruglici se, pored zgrade (željeznička stanica) u kojoj su bili smješteni Štab bataljona i komanda mjesta, nalazila bolnica, krojačka radionica, a u ložionici šumske željeznice bila je organizovana narodna kuhinja. Mreža snabdijevanja sakupljana je u Visokom i okolnim selima i prebacivana karavanima preko Vlahinja, Slivna, Mahmutovića rijeke u Okruglicu.
Početka maja 1942. godine, nastupile su teške borbe između četnika i partizana u oblasti Srednjeg i Okruglice tako da su četničke jedinice 4. maja ovladali ovim prostorima. Oktobra 1943. godine, jedinice 17. udarne divizije NOVJ zauzimaju Vareš i pritom unište visoke peći željezare kao i rudnička postrojenja. (Izvor: Uspjesi i prevazilaženje poteškoća u razvoju NOP-a, oktobar 1941 – novembar 1943., Knjiga III, Sarajevo 1979.)
Krajem marta 1945. godine, započela je akcija oslobođenje Sarajeva sa širom okolinom od strane Jugoslovenske armije. Već 4. aprila 1945. godine oslobođen je Vareš. Nakon žestokih borbi, 6. aprila, slomljen je otpor nijemaca i pripadnika tzv. NDH i oslobođeno je Sarajevo. Istog dana oslobođen je Semizovac i Ilijaš, a do 10. aprila Visoko i Kakanj.
Izgradnja kovnice „Jugočelik“ u Ilijašu
Kao najznačajniji pogon vojne industrije u BiH bio je Vojno tehnički zavod u Sarajevu sa radionicom „Pirotehnika“, osnovani 1929. godine, da bi 1. januara 1936. godine ušle u sastav Vojno tehničkog zavoda u Kragujevcu. Zavod se od 1938. godine modernizuje i proširuje te finansira izgradnju kovnice za topovske dijelove i puščane cijevi u Ilijašu („Jugočelik“ A.G. Ilijaš), kao i presaonicu za izradu artiljerijske municije koja je počela sa radom 1939. godine.
„Jugočelik“ A.G. osnovan je juna 1938. godine. U njegov sastav, pored kovnice u Ilijašu, ušli su Željezara Zenica (osnovana 1892. godine), Rudnik i željezara Vareš (osnovani 1895. godine) i Rudnik uglja u Brezi (počeo sa radom 1907. godine). Iako je formalno bila u rukama domaćeg kapitala, firma je podignuta prvenstveno njemačkim kapitalom ( „Hermann Göring Werke“– željezara u Zenici i Varešu) pa je podizanje jednog takvog preduzeća za Njemačku značilo stvaranje pretpostavke za iskorištavanje ‘balkanske’ sirovinske baze i plansko proširenje njemačko vojno-industrijskog kapitala. (Historijska misao, 1., Tuzla, 2015, Stranice 113-156. Salkan Užičanin).
Tvornica u Ilijašu izgradit će splet željezničkih kolosijeka koji će se oslanjati na glavnu prugu u stanici Podlugovi. Potrebnim građevinskim drvetom (japija, šprajcevi i sl.) snabdijevali su se iz pilane u Ilijašu. Investicionim ulaganjem u gradnji kovnice u Ilijašu, slobodno se može konstatovati, da je to bila inicijalna kapisla ‘male’ industrijske revolucije u ovom kraju, koja je imala za posljedicu i urbanizaciju koja se stvarala oko tvornice i davno sagrađene pilane.
Godine 1938. u mjestu ‘Gornja’ Vogošća, doći će do izgradnje fabrike za vojne namjene investirana isključivo češkim kapitalom od strane firmi „Škoda“ i „Eumeko“. Za potrebe transporta sirovine, polufabrikata i radnika, sada firme „Škodini zavodi“ izgradit će industrijski kolosijek (širine 760 mm), od kruga fabrike do željezničke stanice u Semizovcu od oko 4 km, koji je i danas (2022., op. a.) u funkciji sa standardnom širinom kolosijeka. Godine 1940., integriše se sa Vojno tehničkim zavodom u Sarajevu pod nazivom „Zavodi municije“ – Vogošća kod Sarajeva.
Nakon aprilskog rata (1941. godine) „Pirotehnika“ u Sarajevu prestaje sa radom te na osnovu pregovora predstavnika Wehrmachta (Odjeljenje za privredu njemačke 2. Armije u Sarajevu, op. a.) i vlasti NDH, u avgustu i novembru, njene mašine i strojevi raspoređeni su na zavode u Vogošći i na Željezaru u Zenici.
Tokom 1940. godine, izgrađeno je postrojenje livnice za topovske cijevi u Ilijašu od strane njemačkog „Krupp-a“ (Njemačka tvornica Friedrich Krupp AG bila je u drugom svjetskom ratu jedan od velikih dobavljača oružja i vojne opreme, op. a.). Naredne godine postrojenja livnice biće demontirana i transportovana u Njemačku. Razlog je dio spekulacija o lošem kvalitetu željezne rude iz Vareša i rude mangana iz Čevljanovića. Prije svega razlog je u čestim diverzijama ustanika (miniranjem pruga i mostova) kojim se redoviti transport rude povremeno prekidao i time dovodio u pitanje rentabilnost livnice. Demontirani dijelovi postrojenja livnice iz Ilijaša završio je u željezarama Štore i Ravne u Sloveniji.
Početkom 1942. godine, kovnicom i presaonicom u Ilijašu proizvodnju u potpunosti preuzimaju i rukovode njemačke inženjerske ekipe. Tokom 1943. godine, stalnim diverzijama partizana na željezničkim prugama i savezničkim bombardiranjima iz zraka, u potpunosti su ispale iz proizvodnje željezare u Zenici i Varešu. Time je obustavljen i rad u zavodima u Sarajevu, Vogošći i tvornici u Ilijašu. (Seka Brkljača, Vojna industrija u Bosni i Hercegovini i vojno privredni interesi nacističke Njemačke, UNSA – Prilozi 28. 1999., str. 189-201).
Razvoj industrije u Ilijašu poslije završetka rata 1945. godine
Odmah po oslobođenju (1945), parna pilana sa transportnom komunikacijom i voznim sredstvima „Todorović i Dohan“ u Ilijašu, našla se pod udarom ‘državne prinude’ tj. izvršena je konfiskacija imovine i pretvorena u državnu da bi kasnije (1948.) bila nacionalizovana i pretvorena u društvenu svojinu. U vrijeme obnove oslobođene zemlje i donesenog petogodišnjeg plana (Petogodišnji plan razvitka narodne privrede u FNRJ u godinama 1947.–1951., op. a.) pilana u Ilijašu će dati veliki doprinos u proizvodnji građevinske stolarije.
Polovinom 1950. godine, donesen je “Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva”, popularno nazvan Zakon o predaji tvornica na upravljanje radnicima. Ovim zakonom društvena svojina preduzeća Š.I.P. „Bosna“ – Ilijaš biće koncentrirana u rukama neposrednih proizvođača što će se smatrati svojevrsnim početkom „samoupravnog modela“ koji će biti centralni ideološki element jugoslovenskog socijalizma.
Proširivanjem kapaciteta i rastom proizvodnje preduzeće „Bosna“ pretvara se u Kombinat drvne industrije kao samostalna osnovna organizacija udruženog rada u sastavu Š.I.P. „ŠIPAD“ Sarajevo – Kombinat drvne industrije „Bosna“ Ilijaš. U organizacijskom obliku, kombinat vrši primarnu proizvodnju (sječa i obrada oblovine) do proizvodnje finalnih proizvoda (građevinska stolarija, montažne kuće i sl.).
Izgradnjom pruge standardnog kolosijeka (Omladinska pruga Šamac – Sarajevo, 1947. godine), od stanice Ilijaš do stovarišta preduzeća, biće položen kolosijek iste širine i spojen na glavnu prugu. Iste godine, priključenjem Ilijaša na ‘gradsku’ električnu mrežu, pilanski i tvornički strojevi biće pogonjeni ‘industrijskom’ električnom energijom. Industrijski željeznički kolosijek biće demontiran zajedno sa kolosijecima šumske pruge Ilijaš – Misoča 1965. godine.
Rješenjem Okružnog privrednog suda u Sarajevu od 19.02.1973. godine, preduzeće posluje pod istim nazivom ali bez svojstva pravnog lica, odnosno na osnovu Samoupravnog sporazuma o udruživanju OOUR-a (Osnovna organizacija udruženog rada, op. a.), tako da sva prava i obaveze dosadašnjeg preduzeća „Bosna“ prelaze na preduzeće Šumsko industrijsko preduzeće „Šipad“ Sarajevo. (Izvor: Šipad dioničarsko društvo Sarajevo, Historijski izvod iz sudskog registra od 17.04.2013. godine).
Polovinom osamdesetih godina Jugoslavenska privreda prelazi na ‘tržišnu ekonomiju’, odnosno prijelaz iz plansko-tržišnog ekonomskog sistema preko društvenog vlasništva u decentralizirano uređenje privrede. Prekretnica u ‘ekonomskom uređenju’ uslijedit će donošenjem Zakona o preduzećima 1988. godine. Slijedom događaja, preduzeće „Bosna“ izlazi iz sastava „Šipad-a“ i registruje se pod nazivom Društveno preduzeće drvne industrije „Bosna“ – Ilijaš sa osnovnom djelatnošću u proizvodnji montažnih kuća.
Željezara Ilijaš
Godine 1945. Vojno-tehnički zavodi Sarajevo sa Vogošćom i Ilijašem stavljaju se pod upravu Ministarstva narodne odbrane. Iste godine VTZ iz Sarajeva preseljava se u Vogošću i mijenja naziv u VTZ „Tito“, da bi 1947. godine dobila novo ime Preduzeće „Tito“ Sarajevo i pod ovim imenom posluje sa kraticom „PRETIS“.
Etapno, sve do 1952. godine, postrojenja namjenske industrije iz Ilijaša preseljavaju se u Preduzeće „Tito“ u Vogošći. Ovim preseljenjem, u sklopu Željezare u Ilijašu, stvoreni su uslovi za izgradnju Livnice (Livnica „Ilijaš“, utemeljenja 1952. godine,) i puštanjem u rad (1954. godine) u proizvodnji vodovodnih i kanalizacionih cijevi. Brzom industrijalizacijom i rastom proizvodnje, posebno u domenu proizvodnje gvožđa, preduzeće je preimenovano u naziv Željezara „Ilijaš“.
Pedesetih godina prošlog vijeka, nastupilo je najdinamičnije razdoblje u kome će opština Ilijaš doživjeti brzu industrijalizaciju vezanu za preradu drveta tvornice Š.I.P. „Bosna“ i eksploataciju i preradu željeza u željezari „Ilijaš“.
U to vrijeme oba pomenuta privredna centra zapošljavala su oko 4000 radnika tako da je iz skoro svakog domaćinstva bio po jedan zaposlenik. Ovakvo stanje potrajat će do izbijanja rata u BiH (1992. godine) sa posljedicom potpunog prekida proizvodnje i kasnije (1995. godine) zbog velike devastacije industrijskog pogona željezare i radioničkih hala Š.I.P. „Bosna“ mnogi bivši radnici će ostati bez posla.
Podaci o industrijskim lokomotivama
Na kraju, nekoliko riječi o podacima parnih lokomotiva koje su saobraćale na šumskoj pruzi Ilijaš – Misoča. Prema Popisu industrijskih lokomotiva pri Direkciji željeznica u Sarajevu iz 1932. godine (sa dopunama do marta 1940. god., op. a.), a koje su bile u službi u Ilijašu u vlasništvu preduzeća firme „Buttazzoni i Venturini“ Industrijsko-trgovačko a.d. i „Todorović i Dohan“ su:
Lokomotiva serije (broj kotla) 1697 proizvedena 1911. godine u fabrici Arn. Jung – Jungenthal b. Kirchen. Ova lokomotiva, 0-4-0 sa četiri vezane osovine, bila je prva nabavljena lokomotiva za šumsku prugu Ilijaš – Misoča. Naime, prema protokolu od 14.06.1912. godine, izvršena je probna vožnja na dužini od 12 km i zadovoljila sve tehničke parametre. (Arhiv BiH, Spis 2498/1912, šifra 182-23). Godine 1915. od strane Ministarstva rata (K.u.K. Kriegeministerium in Wien), lokomotiva se ‘vojno’ mobilizira i šalje u Bosanski Brod na izgradnji pruge uskotračnog kolosijeka Bosanski Brod – Slavonski Brod – Sibinje. Prema podacima iz popisa iz 1932. godine, prodana 1936. godine u korist firme Böhmische Gesellschaft für Feldbahnbedarf GmbH, Prag sa sjedištem u Vinkovcima. O daljnjoj sudbini ove lokomotive nemamo podataka.
Lokomotiva serije (broj kotla) 3813 proizvedena 1912. godine u fabrici Maffei – München. radni naziv „Maffei br. 1“. Ova lokomotiva, 0-4-0 sa četiri vezane osovine, bila je druga u sastavu voznog parka pomenute firme. Gotovo cijeli svoj radni vijek radila za potrebe pilane u Ilijašu da bi 1961. godine bila angažirana u preduzeću „Jela“, Tarčin, a kasnije Š.I.P. „Vranica“ Fojnica, sve do kraja 1965. godine kada je i kasirana.
Lokomotiva serije (broj kotla) 1264 proizvedena 1921. godine u fabrici Krauss & Comp. A.G., Linz – Österreich. Za oba preduzeća biće u službi sve do 1938. godine kada prelazi u vlasništvo Direkcije šuma Sarajevo, odnosno u službu vuče šumarske direkcije „Zvijezda“ u Ilijašu. Radni vijek završit će 1965. godine po ukidanju uskotračnog kolosijeka i šumske pruge „Ilijaš – Misoča“.
Na osnovu istraživanja iz drugih izvora, donosimo podatke o lokomotivama koje su vozile poslije 1945. godine za potrebe Š.I.P. „Bosna“ – Ilijaš i šumarske direkcije „Zvijezda“ – Ilijaš:
Lokomotiva serije (broj kotla) 4657 proizvedena 1901. godine u fabrici Krauss & Comp. A.G., Linz – Österreich. Bila u vlasništvu kompanije „Morpurgo e Parente“ i vozila na pruzi vicinalne željeznice „Usora – Pribinić“ (1886/1896) da bi prešla u vlasništvo Zemaljskoj šumskoj željeznici „Usora – Pribinići“ (Landesärarische Waldbahn Usora – Pribinic, 1896-1918). Prema popisu industrijskih lokomotiva pri Direkciji željeznica u Sarajevu iz 1932. godine, zadnja glavna revizija parnog kotla izvršena je 1934. godine. Poslije rata (1945. godine) u vlasništvu P.D.I. „Jahorina“ da bi od 1961. do 1965. godine vozila za potrebe Š.I.P. „Bosna“ – Ilijaš.
Lokomotiva serije (broj kotla) 7380 proizvedena 1916. godine u fabrici Orenstein & Koppel – Berlin, kupljena u korist firme Götz&Co,Wien (Trgovačka firma za prodaju raznih strojeva, op. a.). U sklopu reparacije pripada Bosanska d.d. za ‘iskoriščavanje’ drveta i paropila – Banja Luka pod nazivom „Brettauer br. 4“ da bi 1934. godine pripala pod nadzor i eksploataciju „SA d´Exploitation forestière“, Zagreb; Rudnik Banja Luka. Od 1949. godine u vlasništvu P.D.I. „Jahorina“, a od 1961. do 1965. godine u službi šumarske direkcije „Zvijezda“ – Ilijaš.
Lokomotiva serije (broj kotla) 5091 proizvedena 1904. godine u fabrici Krauss & Comp. A.G., Linz – Österreich od 1904. do 1919. godine u vlasništvu Bosnische Holzverwertungs A.G. Teslić pod br. ‘4’ od 1920. do 1945. godine u službi firme P.D.I. „Borja“ Teslić pod nazivom br. ‘3’. Poslije rata (1945. godine) vozila za potrebe firme P.D.I. „Vrbas“ – Podgraci, a kasnije za potrebe pilane Š.I.P. „Bosna“ u Ilijašu.
Lokomotiva serije (broj kotla) 5061 proizvedena 1904. godine u fabrici Krauss & Comp. München–Linz. Bila u službi firme „Ungarn Wagonfabrik RaaB“. Poslije rata (1918. godine) u vlasništvu firme „Jela“ d.d. Tarčin do 1937. godine kada se stavlja van pogona zbog likvidacije firme. Novi vlasnik je preduzeće „Todorović i Dohan“ (Ilijaš – Misoča) da bi od 1945. godine bila u službi šumarske direkcije „Zvijezda“ – Ilijaš.
Ovaj skromni istraživački rad, kojeg smo prezentirali ovim člankom, završavamo s iskrenom zahvalom prema uposlenicima u Arhivu BiH u Sarajevu, bez čije pomoći u preporuci korištenja dostupne bibliotečke građe i dopuštenja u prezentaciji gore navedenih skica i planova ne bi bila moguća.
Napomena:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine.
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio/čitav autorski tekst, može to uraditi isključivo uz pismeno odobrenje portala vremeplov.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal vremeplov.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Sarajevo, 30.09.2022.godine
