U periodu od 1879. do 1916. godine najvećim dijelom u izgradnji željezničke mreže uskotračnih pruga koje su vijugale brdima i dolinama naše Bosne i Hercegovine zaslužna je bila Austrougarska Monarhija. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije željeznička infrastruktura za kolosijek širine 760 mm dodatno je proširena i unaprijeđena, a njeno plansko uništavanje počinje sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka. Uspomene koje imamo na vozove su nebrojene. One nas vezuju za zajednička vremena i događaje. Sjećanja, različita za svakog pojedinačno, ali opet nekako slična (pritom misleći na starije generacije), ovdje pokušavamo spasiti od zaborava i potaći zajedničke uspomene na šištanje parnih lokomotiva i kloparanje drvenih klupa putničkih vagona.
Mnogi koji su odrastali uz uzanu prugu dobro se sjećaju na stotine kompozicija koje su tutnjale kroz štreku naših mahala uz neodoljiv pisak lokomotivske pištaljke, šištanje pare, vatre i varničenja, kloparanja i dima koji se dizao u nebeske visine. Kao što je jednom prilikom Zuko (Zulfikar Zuko Džumhur 1920. – 1989. bosanskohercegovački putopisac, slikar i karikaturist) rekao: „ Iz Konjica uz veliku tutnjavu i jedak pisak lokomotive krenusmo prema šeher Sarajevu, a haman pred Brđanima mašina poče polako stenjati i dahtati dok malo zatim poče i poprduckati“.
Tih najboljih godina i punoj snazi životnoj, narod koji je koristio prugu, i danas priča kako im je voz pružio zaposlenje i dao im “bijeli hljeb”. Mnogi su se đaci prevozili do svojih mjesnih škola i tu se iškolovali, a kasnije i u veće gradove do fakultetskih diploma samo zahvaljujući garavim vozovima i vagonima treće klase. Bilo je lijepo voziti se u njima, zajedno sa seljacima koji su unosili sve i svašta, od kokošiju do krompira, pripitih lola koji bi uz pjesmu sa prstom u uhu pjevali gange za „svoju dušu“, švercera i torbara nudeći kič evropske kvalitete, hvalisanje o događaju kako mu je krava otelila voku od sto kila dok slušaoci čestitaju sa „mašala“ i kikotanje namiguše u društvu novog poznanika okupanog „pitralonom“ preko lojave kose i masnog lica što ostalim putnicima izaziva mučninu. Prodornim glasom konduktera: „Karte na pregled moliću lijepo“ nastao bi kratki tajac. U tom momentu moglo se čuti samo kloparanje točkova kola i tupi zvuk probojca kondukterskih kliješta. To su bile ljudine, jednostavno „kunde“ gdje se uz šargije moglo čuti: „Kondukteru moj najmiliji brate, evo mene vozim se bez karte“. Mogle se čuti i priče kako su brkati kondukteri bili dobri ljudi, a oni obrijani strogi i službeni.
Eh… kao što maloprije napisah, bile su to lijepe godine. Svi oni koji su ranili na put sa vozom ili se kasno vraćali, govorili su da nikad i nigdje nije bilo ljepše nego zaspati u vagonu ugrijanom parom, kudeći vlastitu furunu kod kuće. Sve u svemu mogla bi se knjiga napisati u znak sjećanja na ove doživljaje što bi bez ikakvog mudrovanja trebala nositi naslov: „ Voz je bio i ostao naša narodna majka“.
Širom zemlje tutnjali su teretni vozovi u oba pravca natovareni ugljem, oblovinom, daskama i poljoprivrednim proizvodima. Trasa je bila stabilna i bezbjedna jer, kako drugi kažu: “Što je „austrijanac“ napravio, vala, bez većih ulaganja mogla je služiti još sto godina“. Željeznica je tada bila jedan uređen sistem, u kome se znalo i red i rad, od skretničara, kočničara, konduktera do vozovođa i mašinovođa. Većina pravila željezničke službe bilo je preuzeto i prilagođeno od pravila službe još iz Austro-Ugarskih vremena.
Naprosto i nevjerovatno, sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka – pod izgovorom nerentabilnosti i tehnološke prevaziđenosti – počelo je njeno plansko uništavanje. Posljednja 760 mm pruga u BiH ukinuta je u maju 1979. godine, a jedini sačuvani artefakti željezničkog sistema uskog kolosjeka danas su malobrojne parne lokomotive, stanične zgrade i mostovi, koje je odavno nagrizao zub vremena. Prilikom ukidanja uzane pruge oko hiljade radnika ostalo je bez posla, a članovi njihovih porodica bez sredstava za izdržavanje. Bio je to potez države koji se ničim nije mogao opravdati. Mnogi od željezničara prijevremeno su penzionisani dok su ostali koji su „znali čitati i pisati“ premješteni na „normalni“ kolosijek u izvršnu službu.
Ti dani ukidanja pruge bili su pravi dani žalosti pa i nakon četrdeset godina mnogi se žaloste pri sjećanju na zadnji voz duž „njihove“ pruge. Mnogi su plakali tajno i javno, proklinjali vlast koja ide protiv svog naroda jer uništavaju narodnu „hraniteljicu“ i „dobrotvorku“. I danas se može čuti pripovijedanje kako šljive mađarike i kruške jeribasme istočne i srednje Bosne, kajsije i trešnje hercegovačke i prigradski voćnjaci, maltene kroz bašče, uz štreku sa džanarikama, dunjama i smokvama, ne rađaju onako kako je to bilo u vremenu „zaprašivanja“ bogom datog čađavog dima iz dimnjaka parnih lokomotiva na ugalj. Kako vlast naredi da se ugase mašine, to i bi tako. Mnoge završiše u topionicama željezare, vagoni se prodavali za vikendice, kokošinjce, šupe i skladišta. Šine se rezale za izradu kolaca za ograde, a hrastovi pragovi služili za popođavanje štala i pravljenju privatnih mostića preko mjesnih potočina.
Još mi je u sjećanju pjesma grupe „Proarte“ – „Tužna su zelena polja“ iz hiljade grla ferijalaca što putovaše do Zelenike na more, a mi djeca, neumorno dežuramo pored prozora vagona u takmičenju ko će vidjeti prvi plavo more jer smo se „nasitili“ gledajući bosanske zelene pejsaže. I tako uvijek naviru lijepa sjećanja vožnje vozova sa uzane pruge upregnuta parnim lokomotivama, a posebno Ćirom koji na um ti padne svaki put kada naletiš na grijanje ćumurom i miris ugljen monoksida uđe ti u nos.
U prilog galerija fotografija kao dokaz nekih naših zajedničkih uspomena iz prošlosti vozova na parni pogon da bi se otrgle zaboravu.
Vaš Srećko!
